Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

GOST KOLUMNIST: Štrajk ‘u ime Republike Hrvatske’

Zamislite, nakon tridesetak godina HDZ više ne kontrolira sudstvo. Otelo se kontroli svim potrebicama, pašalićima, šeksovima unatoč

(Foto: Facebook.com) Viktor Gotovac

„Poniženje je ono
Što vlada ulicama brate
Nezadovoljstvo je ono
Što te okružuje sestro
Jer nitko ne želi biti
Jer nitko ne želi reći
Izazivajmo nerede
Bilo kad i bilo gdje
Zora je
Vrijeme je
Poderimo licemjerje
Poderimo laž
Sve što ostaje je istina
Monstrum nad nama
Ima vlast
Izazivajmo nerede
Bilo kad i bilo gdje
Zora je
Vrijeme je“
Goran Bare

Možete li zamisliti svećenike kako štrajkaju? Svećenik ozbiljnog lica nepomično sjedi u prezbiteriju. Upravo je otpustio ministranta koji zbunjeno stoji pored njega. Vjernici sjede i tiho mole krunicu, povremeno se pogledavaju jer misa nikako da krene. Nakon dvadesetak minuta vjernici iz stražnjih redova polako odlaze. Ostaju časne i najstarije vjernice. One koje mole za uspjeh unuka na kraju školskog polugodišta. No i one nervozno iščekuju da svećenik ustane, znakom križa i pozdravom započne misu. Kako vam se čini?

Štrajk svećenika nije baš vjerojatan. No da se dogodi, zaustavio bi duhovnu gozbu za vjernike. Ta je „hrana“ duhovna, ne bi se štrajk u svakodnevnom životu baš primijetio. Jest, možda bi proizvođači hostija nakon nekog vremena morali zaustaviti proizvodnju, no to ne bi drastično utjecalo na nezaposlenost. Ni snizilo cijenu pekarskih proizvoda. Pala bi i prodaja krunica i svetih sličica. Ali moguće je da bi vjernici molili u tišini svog doma kada već u Crkvi ne mogu. Pa bi kupovali sve što se za molitvu nudi. Svijet bi, vjerojatno, bio ispunjeniji grijehom ako svećenici ne bi ispovijedali. Ali kakav svijet danas jest, ljudski grješan, nemoralan i bludan, kako to Crkva tumači, ta se promjena i ne bi tako brzo primijetila. Eto, to bi bio taj štrajk.

Zaboravite svećenike pa zamislite štrajk vlasti. Štrajk Gordana Grlića Radmana. Koliki bi to gubitak za svjetsku diplomaciju bio. A i tko bi obljubio Annalene B.? Ili, zamislite da Anušić kaže „Dosta, sada ću štrajkati!“ Ništa od vojnog roka i moćne vojne sile, hrvatske. A štrajk oporbe? On se ne bi ni primijetio. Neću pitati možete li zamisliti štrajk sudaca jer taj štrajk ne treba zamišljati. U 2024. štrajk sudaca ponovno je među Hrvatima.

U tom „štrajku“ suci tvrde da ne štrajkaju. A ipak ne sude. Jer štrajk bi bio nezakonit: suci nemaju sindikat, dužnosnici su pa ga ne mogu niti imati, nije bilo mirenja, a sve to prethodi štrajku. Neki novinari pojašnjavaju da je to „bijeli štrajk“. No ne može biti, jer u bijelom štrajku sve se radi, samo pažljivije, minuciozno poštujući pravila struke. Stoga je radni proces usporen, ali se odvija. Sudilo bi se. PR-ovski suci, kako ih je savjetnik poučio, ponavljaju da se radi o „mjerama upozorenja“, što god to bilo. A to nitko ne zna jer nigdje nije uređeno, nigdje ne piše. Ipak, bio štrajk, „bijeli štrajk“ ili „mjere upozorenja“, nebitno kako se zove, bitno je da zaustavlja rad, rekao bi Deng Xiaoping. I to je ključno jer na tome počiva pritisak sudaca na izvršnu vlast. Zamislite, nakon tridesetak godina HDZ više ne kontrolira sudstvo. Otelo se kontroli svim potrebicama, pašalićima, šeksovima unatoč. Suprotstavilo se svima koji su u sudstvo, u HDZ-ovo ime, unosili nered. Nered koji je za vladajuće bio red. Jer se „našim“ privatizacijskim domoljubima, švercerskim državotvorcima, profiterima EU-ovih fondova, županima koji tuku žene, selonačelnicima koji pijani razbijaju službena vozila – sudilo nije. Sada, eto, imamo štrajk, štrajk protiv HDZ-ove vlasti.

Možda će s njim stići red. No da red i ne dođe, sve i ako Vlado Š. i njegovi stranački puleni ponovno ovladaju sudstvom, ovi štrajkovi sudaca već su nas dovoljno poučili. Recimo, da je moguće nekažnjeno nezakonito ne raditi svoj posao. Neki, barem. Jer drugi za to dobiju otkaz. Štrajk je pokazao i komiku situacije u kojoj bi suci sudili o zakonitosti vlastitog štrajka. Ili ne bi sudili ako se, recimo, izuzmu. I ako, naravno, štrajkaju! Shvatili smo da Ustav o tome ne kaže ni riječi. Jer ustavotvorcima štrajk sudaca nije bio ni u primisli. Svašta smo spoznali. Uz to da se ne sudi, da će zaostaci biti još veći, pristup građana zaštiti sudske vlasti ograničeniji.

Sudstvo je silno važno. Ono je najsofisticiranija od triju vlasti. Suci su obrazovani, da pojednostavnim, ispravljati greške drugih dviju vlasti. Ono građane štiti od nezakonitih odluka izvršne vlasti, a svojom interpretacijom i najlošije napisanom zakonu može podariti smisao. I ne radi se o tome da slijedimo dogmu o nepogrešivosti sudstva, već sudstvu vjerujemo jer suci, stručni profesionalci, štite naša prava meritorno tumačeći pravni svijet zakona.

Vjera u sudstvo znači spremnost povjeriti svoj spor Sudu cijeneći njegovu profesionalnost, čast i poštenje, neovisnost i nepristranost. Jest, odluka suca samo su riječi pisane na običnom papiru, no kada taj papir u gornjem lijevom uglu nosi hrvatski grb, a odluka se objavljuje „u ime Republike Hrvatske“, tada ceremonijalni sadržaj ulijeva povjerenje Možda će s njim stići red. No da red i ne dođe, sve i ako Vlado Š. i njegovi stranački puleni ponovno ovladaju sudstvom, ovi štrajkovi sudaca već su nas dovoljno poučili. Recimo, da je moguće nekažnjeno nezakonito ne raditi svoj posao. Neki, barem. Jer drugi za to dobiju otkaz. Štrajk je pokazao i komiku situacije u kojoj bi suci sudili o zakonitosti vlastitog štrajka. Ili ne bi sudili ako se, recimo, izuzmu. I ako, naravno, štrajkaju! Shvatili smo da Ustav o tome ne kaže ni riječi. Jer ustavotvorcima štrajk sudaca nije bio ni u primisli. Svašta smo spoznali. Uz to da se ne sudi, da će zaostaci biti još veći, pristup građana zaštiti sudske vlasti ograničeniji. Sudstvo je silno važno. Ono je najsofisticiranija od triju vlasti. Suci su obrazovani, da pojednostavnim, ispravljati greške drugih dviju vlasti. Ono građane štiti od nezakonitih odluka izvršne vlasti, a svojom interpretacijom i najlošije napisanom zakonu može podariti smisao. I ne radi se o tome da slijedimo dogmu o nepogrešivosti sudstva, već sudstvu vjerujemo jer suci, stručni profesionalci, štite naša prava meritorno tumačeći pravni svijet zakona.

Vjera u sudstvo znači spremnost povjeriti svoj spor Sudu cijeneći njegovu profesionalnost, čast i poštenje, neovisnost i nepristranost. Jest, odluka suca samo su riječi pisane na običnom papiru, no kada taj papir u gornjem lijevom uglu nosi hrvatski grb, a odluka se objavljuje „u ime Republike Hrvatske“, tada ceremonijalni sadržaj ulijeva povjerenje kao riječi Evanđelja vjernicima: važnost sudstva počiva na tome da mu vjerujemo, poštujemo da oni znaju što je zakonito. A kada suci, kao sada, postupaju nezakonito, štrajkaju, a ne smiju, djeluju onako kako Ustav i zakoni nisu predvidjeli, kada svojim verbalnim provlačenjem kroz „rupe u zakonu“ skrivaju stvarno povrjeđivanje zakona koji su im dani na tumačenje, oni ne čine samo sitni prekršaj, taktičku pogrešku ili prijestup. Ne, oni na najrazvidniji način „ljušte“ najvažnije sa sudstva – povjerenje da znadu što je zakonito! A zbog toga se pouzdajemo u postupanje sudstva. Ako bude očito da sudstvo postupa nezakonito, kako sudstvu ubuduće vjerovati? Kako imati povjerenje u suca koji je u vlastitoj stvari išao protiv zakona? I Ustava. Religijski, to bismo smatrali „šizmom“, „bezbožništvom“, a ovdje radi se o krupnoj povredi pravne države, bolnoj izdaji vladavine prava, kritičnom napadu na neovisnost samu. „Samoubojstvo sudstva“.

A sudstvo to ne vidi. Uvjereni u vlastitu nepogrešivost, papinski u to vjeruju. Ne zato što argumenti govore tome u prilog, već stoga što su posve izgubili doticaj sa zbiljom. Jer sudstvo, ono koje samo sebe bira i razrješuje, samoregulirajuća i perpetuirajuća vlast, bez ikakve veze s narodnim suverenitetom, čak ni putem izvršne ili zakonodavne vlasti, ne razumije da tražeći tu od njih zamišljenu financijsku neovisnost, oni zagovaraju samovlast, vlastitom rukom brišu ono ceremonijalno, a toliko vrijedno, „u ime Republike Hrvatske“. Zapravo, sudstvo kao da traži da bude neovisno i od države i društva, prava i zakona, da živi i radi po sebi i za sebe. A to nije njegov zadatak. Stoga, obveza je države, vjerojatno nakon izbora, poduzeti sve da se izbor i djelovanje sudstva dovedu u svezu s narodom i društvom, u čije ime sudstvo prosuđuje zakonitost. Da ne bude neovisno od naroda iz čijeg suvereniteta ima proizlaziti!

I, da, nisam napisao, ali valja poslati poruku i našem prosvijećenom monarhu Andreju Prvom, koji banalizira štrajk sudaca govoreći da, što se njega tiče, mogu štrajkati godinama. Ne mogu, ne smiju, jer to naši građani ne trebaju trpjeti! Na Andreju je da zajamči učinkovit i kvalitetan pristup sudskom ostvarivanju prava, da gradi razorenu instituciju Državnog odvjetništva, da omogući da sudstvo najbolje moguće obnaša svoju vlasti.

Konačno, vratimo se štrajku svećenika. Možda bi i svećenstvo, iz ljubavi prema Bogu i razumijevanju prema vjernicima, namjesto štrajka ipak provodilo „mjere upozorenja“. Blaže je, a i nije bogohulno. Pa bi grijehe ispovijedali jer je postupak žuran i neodgodiv. No, kako bilo, štrajka svećenika ne moramo se bojati. Neće se dogoditi. Valja nam se nadati da će i štrajku sudaca i državnih odvjetnika doći kraj, da će se naći rješenje za funkcionalno i neovisno sudstvo. I da ni tu štrajkova, kao ni kod svećenika, biti neće. Nada i molitva tu neće dostajati. Moramo imati funkcionalnu državu svih triju vlasti. I društvo pojedinaca koji mogu ostvariti svoja ljudska prava. Zbog njih je sve to! Jer koliko bi god tragično bilo da se zbog štrajka svećenika Božić odgodi za proljeće ili da Veliki petak padne na srijedu, da bakalar u pretis loncu kuhamo ljeti ili Cvjetnicu obilježavamo na jesen, ono s čime se kao društvo suočavamo u ovom štrajku mnogo je opasnije. I bolnije. Ne samo za vjeru u Boga. Već za vjeru u državu i društvo.

(nacional.hr/Viktor Gotovac)

Poveznica na članak: https://www.nacional.hr/gost-kolumnist-strajk-u-ime-republike-hrvatske/

Facebook
E-mail