Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Goran Hutinec: Ustaški teror bio je uzrok ustaničke reakcije, a ne obrnuto

Na području Velike župe Zagorje sve do proljeća 1942. nije bilo nikakvih oružanih akcija protiv ustaške vlasti, a ipak su i na tom području Srbi, Židovi, Romi i antifašisti progonjeni, deportirani i ubijani jednako kao i u krajevima s jakom i ranom ustaničkom jezgrom, kaže autor studije “Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje”

(Foto: Sandro Lendler) Goran Hutinec

Studiju “Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje” Gorana Hutineca s Katedre za hrvatsku povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta ovih dana objavljuje Profil. Knjiga je rezultat dugogodišnjeg istraživanja koje je u početku bilo omeđeno okvirnom temom progona Židova u Varaždinu i okolici, odnosno pitanjem odnosa NDH i Mađarske i njihovog sukoba oko posjedovanja Međimurja, ali je bogata arhivska građa autoru proširila fokus na “dublju analizu naravi ustaškog postupanja prema pripadnicima grupa označenih nepoćudnima ili nepoželjnima u NDH”.

Velika župa Zagorje bila je jedna od 22 velike župe na prostoru NDH, a u ovoj se knjizi bavite lokalnom faktografijom ustaške vlasti i njezina terora. Koji ste problem htjeli istaknuti istraživanjem?

Osnovna prednost istraživanja ustaškog nasija u Velikoj župi Zagorje u odnosu na neke druge prostore je gotovo laboratorijska “čistoća” uzorka, u etnički vrlo homogenom kraju, u kojem je prije rata dominantna politička organizacija bila Seljačko-demokratska koalicija, s vrlo utjecajnim Hrvatima kao članovima njene samostalske komponente. Na tom području je oružani otpor ustaškom režimu zabilježen prilično kasno, tek nakon pune godine dana – ne toliko zbog manjka nezadovoljnika, koliko zbog njihova odlaska u razne partizanske skupine na udaljenijim, ali za gerilsku borbu prikladnijim prostorima poput Slavonije.

Izostanak oružanog ustanka protiv ustaške vlasti u prvoj godini postojanja NDH iz jednadžbe uklanja vrlo važnu nepoznanicu na koju se historijski revizionisti još od Drugog svjetskog rata pa sve do danas redovito pozivaju: intenzitet oružanog otpora režimu kao navodni uzrok ustaškog masovnog nasilja prema civilnom stanovništvu, koje je tobože započelo pobunu protiv države i posljedično bilo izloženo represiji državnog aparata. Na području Velike župe Zagorje sve do proljeća 1942. nije bilo nikakvih oružanih akcija protiv ustaške vlasti, a ipak su i na tom području Srbi, Židovi, Romi i antifašisti progonjeni, deportirani i ubijani jednako kao i u krajevima s jakom i ranom ustaničkom jezgrom. To pokazuje da je ustaško nasilje i teror nad civilnim stanovništvom bio uzrok ustaničke reakcije, a ne obrnuto.

Kažete da ste “osobno skloniji funkcionalističkim tumačenjima uzroka i tijeka masovnog nasilja nad europskim Židovima (shvaćanju Holokausta kao posljedice strukturnih zadatosti njemačkog i europskih društava prve polovine 20. stoljeća)”, ali vam rezultati studije slučaja VŽZ-a daju zaključak “sukladan intencionalističkoj teoriji”. Odnosno, želite naglasiti da ustaški teror u Zagorju nije bio posljedica slučajnosti i stihije, nego strateškog plana?

Još uvijek sam u svojem promišljanju Holokausta i nacističkog masovnog nasilja na razini čitave Europe skloniji prihvatiti funkcionalističku tezu o postupnom, meandrirajućem i s vremenom sve radikalnijem postupanju nacista, kojima je za tranziciju od intelektualnog antisemitizma ili anticiganizma do praktične provedbe genocida nad Židovima ili Romima trebao čitav niz godina, iako su još od 1933. imali na raspolaganju čitav njemački državni aparat. Pritom su vrlo često nastupali bez sveobuhvatnog plana, prepuštajući velik dio inicijative nižerangiranim državnim ili stranačkim birokratima, koji su nerijetko ulazili u oštre sukobe zbog nametanja vlastitih rješenja, boreći se međusobno oko utjecaja i ograničenih resursa. Slična borba oko političkog utjecaja i resursa vidljiva je i u NDH, no s ključnom razlikom u brzini i učinkovitosti primjene nasilja.

Dok su Nijemci dosegli organizacijski vrhunac svog ubilačkog pohoda tek 1941. u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza, više od osam godina poslije preuzimanja vlasti, u NDH je skok od diskriminacije do genocida izvršen u samo nekoliko tjedana. Progon civila u NDH nije bio stihijski ni nasumičan, već je provođen u skladu s teritorijalnim i demografskim ciljevima režima koji su imali vrlo jasnu unutarnju logiku usmjeravanu ustaškom težnjom za stvaranjem rasno i etnički “čiste” države. Funkcionalističko poimanje Holokausta ne može objasniti takvu brzinu i učinkovitost masovnog nasilja, pa sam stoga u pogledu NDH skloniji intencionalističkom tumačenju, koje te procese vidi kao posljedicu namjere, a ne samo strukturnih zadatosti tadašnjeg društva.

Arhivski tragovi pljačke

Divergencija unutar ustaškog režima bila je činjenica u jasnoj provedbi na terenu Velike župe Zagorje, o tome nema dvojbe. Zašto je to važno za vašu analizu? Kažete da je “određena autonomija postojala na lokalnoj razini u pitanjima arizacije i redistribucije opljačkane imovine, ali uz poštovanje osnovnih pravila nametnutih s vrha ustaške vlasti”. Tko je provodio tu “redistribuciju” opljačkane imovine? I do koje je mjere moguće slijediti arhivske tragove te opljačkane imovine i nakon 1945.?

Arhivski tragovi redistribucije imovine otete “nepoželjnim” i “nepoćudnim” osobama sumnjive političke prošlosti, etničkog identiteta ili pripisanih rasnih osobina su do danas najbolje i najsustavnije očuvani pisani ostatak ustaškog masovnog nasilja. Za pljačku i preraspodjelu opljačkane imovine bio je potreban veliki birokratski napor. Dok su se za ranije vlasnike te imovine nakon njihove deportacije zanimali samo njihovi prijatelji ili preostali članovi obitelji, koji su raspolagali s vrlo nepreciznim informacijama o svojim najmilijima, državni se aparat vrlo pedantno bavio oduzetom imovinom jer je njena nova namjena između ostalog bila nagrađivanje poslušnih i pridobivanje neodlučnih.

Stoga su u Zagrebu održavani sastanci vodećih ustaških organizatora s nižim činovnicima zaduženim za redistribuciju opljačkanog, regrutiranim iz činovništva sve do najniže, općinske razine. Osim dokumentacije nastale njihovim radom, važne pisane tragove ostavile su istrage koje je provodio ustaški veliki župan Stjepan Uroić. Iako je i sam dio ustaškog establišmenta, on je, nezadovoljan razmjerima ustaškog pljačkanja, već od 1941. pokušavao slijediti trag novca u uzaludnom pokušaju reformiranja ustaškog pokreta. Stoga je na području Velike župe Zagorje moguće pratiti ne samo pljačku koju je provodio državni aparat, nego i stihijsku pljačku koju su provodili pojedini utjecajniji ustaše, a koja u nekim drugim područjima NDH nije ostala jednako detaljno zabilježena.

Povrh toga, sačuvana je i vrlo bogata dokumentacija nastala u pokušajima poslijeratne socijalističke vlasti da uđe u trag izvornim vlasnicima opljačkane imovine. Iako u hrvatskoj historiografiji ima posve promašenih tumačenja kako “arizacija” imovine nije dio Holokausta, svjetski historiografski trendovi nalažu da se ta vrijedna građa o posljedicama progona civila također znanstveno obradi i valorizira, tim više što je preko te građe moguće dobiti uvid u unutarnje funkcioniranje ustaškog režima i detektirati motive pojedinih njegovih eksponenata za sudjelovanje u masovnom nasilju.

U trenutku kad je uznapredovala antisemitska i antisrpska kampanja u glavnim ustaškim listovima, varaždinsko Hrvatsko jedinstvo objavljuje napade na Židove, Srbe i Rome u nepotpisanom članku “Tri socijalno-politička problema”, kao najvećim problemima NDH. Kakva je statistika stradavanja Židova, Srba, političkih protivnika i Roma na tom području, je li teren VŽZ-a po nečemu drugačiji od ostatka Hrvatske? I kakva je bilanca sastava stanovništva nakon 1945., ugrubo gledano?

Unatoč većinski hrvatskoj populaciji, gubici civilnog stanovništva u toku rata na području Velike župe Zagorje bili su koncentrirani u manjinskim zajednicama. Iako je na području Velike župe Zagorje pod ustaškom vlašću (tj. izuzev Međimurja, koje je bilo pod mađarskom okupacijom) prije rata Židova bilo manje od dva posto od ukupne populacije, među otprilike 2.500 žrtava s tog prostora čiji su osobni podaci prikupljeni neposredno poslije rata preko 15 posto je Židova. Varaždinska i ludbreška židovska zajednica praktično su uništene i, za razliku od susjedne čakovečke, danas više ne postoje. Sličnu katastrofu doživjela je i romska zajednica, jer su gotovo sve obitelji koje su tu živjele prije rata raseljene i ubijene.

No, za razliku od Židova, romska je populacija doseljavanjem iz Međimurja ili drugih krajeva Jugoslavije u desetljećima poslije rata ipak obnovljena. Srpska je zajednica na tom prostoru imala nešto drukčiju sudbinu, s obzirom na to da je dominantni oblik njihovog progona bilo sustavno iseljavanje u okupiranu Srbiju. Zbog toga je izuzev nekoliko stotina ubijenih u logorima ili u izravnom ustaškom nasilju velika većina deportiranih Srba poslije rata ipak vraćena u svoje domove. No, kako su u većini to bile ruralne zajednice, demografski slom sela koji je mjestimično započeo još u poraću, a nastavlja se sve do danas, sveo je srpsko stanovništvo na tom prostoru na mali djelić izvorne populacije.

Uloga ustaških intelektualaca

Osim mnogih elaboriranih sudbina stradalih na području Velike župe Zagorje koje navodite u svojoj studiji, retorički važno mjesto u knjizi imaju profili ustaških zločinaca Mile Budaka, Blaža i Mladena Lorkovića. Primjerice, koncept “narodne zajednice” sukladno njemačkom pojmu Volksgemeinschafta, koristili su istaknuti ustaški predstavnici, uključujući Pavelića, a u knjizi kažete da bi kandidat za autorstvo te konstrukcije lako mogao biti Mladen Lorković? Što je danas važno podcrtati u biografijama tih povijesnih figura?

Mladen Lorković je zbog svoje kasnije sudbine – činjenice da je sudjelovao u pokušaju distanciranja od Njemačke 1944., a da su u posljednjim danima NDH ubili ustaše – od devedesetih istican kao arhetip ustaškog intelektualca različitog od ustaških nasilnika i koljača poput Luburića ili drugih “rasova”. Po istom modelu i danas se u javnost “guraju” primjeri drugih intelektualaca, navodno neokaljanih grozotama koje su neki drugi ustaše činili. Pritom se, dijelom i zbog posvemašnje provincijalizacije hrvatske historiografije, koja nažalost ne drži korak s vrhunskim svjetskim istraživačima Holokausta i fašizma, posve zanemaruje činjenica da su intelektualci poput Lorkovića zapravo bili najradikalniji predstavnici fašističke ideologije u Hrvatskoj, koji su inspiraciju nerijetko crpili izravno iz nacizma.

Pojam Volksgemeinschafta, odnosno “narodne zajednice” izravno je preuzet iz Njemačke i dobar je primjer radikalnosti Lorkovićeve misli. Naime, ta zajednica podrazumijeva ne samo etničku nego i rasnu “čistoću” i ona nije nikakav neutralni pojam, već očiti dokaz radikalizacije ustaškog pokreta koji se odvijao kroz tridesete, kada su ljudi poput Lorkovića studirali i boravili u Njemačkoj, crpeći inspiraciju za svoje političke poduhvate iz tadašnjih nacističkih praksi. Blaž Lorković, danas uglavnom nepoznat široj javnosti, još je jedan primjer ustaškog radikalizma. On je kao povjerenik Glavnog ustaškog stana 1941. godine imao ključnu ulogu u diseminaciji ustaških planova i projekata s državne razine na lokalnu.

Ne samo da se sastajao s raznim delegacijama upućenim iz provincije u Zagreb, nego je osobno intervenirao i štitio ustaške nasilnike u slučajevima kada su nailazili na otpor dijela državnog aparata, kako se to dogodilo u Velikoj župi Zagorje. Mile Budak, za razliku od braće Lorković, nije djelovao iza kulisa, nego je otvoreno i javno iznosio zločinačke planove režima, osobito one usmjerene protiv Srba. Njegove su maligne izjave, osobito poklič “Srbe na vrbe!”, izrečen upravo u Varaždinu u svibnju 1941., i danas društveni problem zbog nemalog broja pojedinaca koji se još uvijek inspiriraju tim otrovnim riječima.

Ustaški režim je na području Zagorja posebno bio revan u ocrnjivanju HSS-a. Prikazivao ga je kao “stranku seljačke retorike, ali bez stvarnog interesa za potrebe seljaka i hrvatske nacije u cjelini”. Istaknuti članovi HSS-a pogrdno su nazivani “sporazumašima”, a Vladko Maček “igračkom u židovsko-masonskim rukama”. Kako objašnjavate haesesovsku “konzervativnu naivu” spram endehaške vlasti?

HSS se kao politički pokret, koji je tridesetih nadrastao izvorne radićevske stranačke okvire, nakon uspostave NDH zapravo raspao. Pored dijela stranačkih dužnosnika, osobito onih koji su prije rata bili u formacijama Seljačke zaštite i koji su ubrzo pristupili ustaškom pokretu, većina je članstva i simpatizera ostavši bez veze s Mačekom i drugim stranačkim prvacima bila obezglavljena i nesposobna za bilo kakav otpor režimu. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da su u nekim krajevima ustaše vrlo strogo, čak i nasiljem kontrolirali bivše pripadnike Seljačke stranke (primjerice, u Gospiću, gdje je nekolicina vođa HSS-a na nekoliko dana bila zatočena u Jadovnom kako bi ih se zastrašilo i prisililo na šutnju, ako već nisu bili za suradnju s ustašama).

Jedno od područja gdje se ipak i među pristašama HSS-a pojavila iskra otpora bila je Podravina, dijelom obuhvaćena Velikom župom Zagorje. Tu je presudnu ulogu imalo uhićenje i ubojstvo lokalnog stranačkog prvaka Mihovila Pavleka-Miškine u jasenovačkom logorskom sustavu. No, unatoč takvim primjerima, mnogo je dalekosežniji i pogubniji bio utjecaj Mačekove izjave dane u prvim satima postojanja NDH kojom je tražio od svojih pristaša lojalnost novoj ustaškoj vlasti. Iako je ta izjava dana pod prisilom, a Maček i sam bio zatočen prvo u Jasenovcu, a kasnije u kućnom pritvoru u Kupincu i Zagrebu, njegova izjava u korist ustaške vlasti dana 10. travnja 1941. omogućila je ustašama brzo i nesmetano preuzimanje vlasti, a posljedično i brzu primjenu masovnog nasilja u čiji je žrvanj poslije pao i sam Maček.

(Novosti/Branimira Lazarin)

Facebook
E-mail