Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Evo zašto je Goldsteinova knjiga o revizionizmu toliko važna

(Foto: privatna arhiva) Naslovnica nove knjige dr. Ive Goldsteina

Iz propovijedi đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đure Hranića na proslavi Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 9. rujna izdvajam sljedeće citate:

”Uz mučenike proglašene svetima i blaženima te tisuće onih koji su mučeni, pobijeni, pregaženi, nasilno ušutkani, bačeni u jame i umrli od posljedica mržnje prema vjeri, zbog nacionalne i etničke mržnje, sjećamo se ovdje i žrtava Jasenovca, Nove Gradiške, Bleiburga, križnoga puta, te nebrojenih drugih stradalnika poput 10.000 hrvatskih branitelja koji su prije 530 godina poginuli u Krbavskoj bitci, svih branitelja i žrtava Domovinskoga rata i svih onih koji su stradali od sinova i kćeri našega naroda. U svoju molitvu uključujemo i Božje milosrđe zazivamo i za one koji su nam nanosili nasilje i zlo. Svima praštamo te svima nudimo mir, zajedništvo i suradnju (…)

Potičemo i u pomoć istodobno pozivamo i pravnu državu da ona odgovori na vapaje svih žrtava tako da svugdje gdje se susrećemo s dvojbama i neistraženim činjenicama te otkrivamo grobove žrtava totalitarnih režima, nepravednih osuda, progona, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi, gdje se licitira brojevima žrtava ovisno o okolnostima i potrebama političkih opcija te režima na vlasti.

Sebično kalkuliranje te politički oportunizam su odgovor na pitanje zašto se cjelokupni problem žrtava ustaškog režima, Jasenovca i drugih logora te oblika represije te istodobno i žrtava komunističkog režima u poratnim likvidacijama i obračunima s političkim neistomišljenicima, žrtve križnog puta i brojnih neistraženih jama, Stare Gradiške i drugih mjesta stradanja svode na rat brojevima te zašto se brojevi žrtava mijenjaju ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti, zašto se neke žrtve nisu smjele niti spominjati, zašto i u naše dane ne spominjemo sve nego prešućujemo neke žrtve, i zašto ne brojimo sve nego samo žrtve na svojoj strani, te zašto teme poput Jasenovca, križnog puta i raznih gulaga nisu do danas od političke prerasle u povijesne teme koje nam osvjetljavaju cjelovitu istinu i pozivaju nas na suočavanje s njom, na praštanje i na kajanje te na miran suživot, dijalog i suradnju u izgradnji vlastite hrvatske domovine.”

Možda će neki čitatelji moje kolumne kazati, hajde, napokon, jedan hrvatski (nad)biskup konačno priznaje zločine ustaša u Jasenovcu, i da je to korak. Složio bih se da je propovijed Đure Hranića u Udbini, nešto drugačijeg tonaliteta od onih koji se tamo ili u povodu ”bleiburške tragedije” i slične strahote čuju od predstavnika Katoličke Crkve.

Međutim, Hranićeva propovijed otkriva u čemu je problem s revizionizmom i, što je važno za našu današnju temu, pokazuje zašto je knjiga Ive Goldsteina ”Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska, 1989. – 2022.” (Fraktura, 7/2023.) toliko dobrodošla i važna.

Kao prvo, nadbiskup Hranić je, očito, jako loše upućen čovjek. Na primjer, nedvojbeno, ako ne prešućuje, onda ne poznaje rad prof. Ive Goldsteina i njegovog pokojnog oca Slavka Goldsteina koji, ako ništa drugo, a učinili su izuzetno mnogo na području historiografije, temu Jasenovca smještaju u pravi, akademski okvir.

Kao drugo, objavivši knjigu ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto” (Novi liber, 2011.), Slavko i Ivo Goldstein započeli su ovo što sada zovemo trilogijom o revizionizmu, a nastavljeno je knjigom Ive Goldsteina ”Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas” (Fraktura/Bet Israel, 3/2022.) iako bi se, kada je riječ o revizionizmu i neoustaštvu itekako trebala uzeti i impresivna građa u knjizi Ive Goldsteina ”Jasenovac” (Fraktura, 11/2018.) pak da ne govorimo o knjizi manjeg formata ali velike važnosti koju je napisao Slavko Goldstein kao odgovor negatorima jasenovačkog užasa: ”Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina” (Fraktura, 3/2016.).

Nadbiskup Hranić, kao čovjek s doktoratom ne smije, ako se odlučuje zboriti u Udbini kako progovara, ne poznavati i djelo i implikacije rada Slavka i Ive Goldsteina, naravno, ako osim što je bio prijatelj svećenika pedofila nije i antisemit.

Treće, ovo se ne tiče samo nadbiskupa Hranića već cijele Crkve Katoličke u Hrvatskoj i one i Bosni i Hercegovini: ne poznavati spomenute knjige ili ih negirati, ne priznavati doseg impresivnog akademskog rada oca i sina Goldsteina znači da se ubija i duh istine koja se polako, ali sigurno ipak probija među Hrvatima.

Kao što je urednik knjige Ivica Đikić napisao na koricama djela ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, Jasenovac je bio ustaška verzija nacifašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma, te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio osmišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to, ipak, samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti.

Govori se, od 1990. godine, na ovamo, bez poteškoća, ali i pretjeruje, pa se tako lupa i s ciframa te tragedije, slično kako srpski mitomani lupaju svojih 700.000 u Jasenovcu (po pisanju Gideona Greifa, kojem su konačno zaključena vrata službene Banja Luke, i puno više od toga!).

Četvrto, isti je rezon kardinala Josipa Bozanića, tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, kada je u rujnu 2019. u homiliji u Zrinu ustvrdio kako su ”naoružani partizani napali mirno pučanstvo Zrina” (što se dogodilo prije 80 godina, 9. i 10. rujna 1943.), pritom prešućujući činjenicu (što nastavljaju činiti biskup sisački Vlado Košić, ali, nažalost, i nuncij Giorgio Lingua koji je propovijedao prošle subote u Zrinu), da su muškarci Zrina bili poznati kao najkrvoločniji sudionici ustaških zločina na Baniji, Bosanskoj krajini i Potkozarju (”Povijesni revizionizam…”, str. 374-375) te nadbiskupa Hranića kada kaže da ”i u naše dane ne spominjemo sve nego prešućujemo neke žrtve, i zašto ne brojimo sve nego samo žrtve na svojoj strani”.

Kako to? Pa zato što i jedan i drugi prešućuju! Jedan i drugi, i tako to biva uglavnom kod hrvatskih katolika, hoće od hagiografije činiti historiografiju. To ne ide tako.

I peto, problem Hranića, Bozanića (i njegova komesara za istinu Batelje), sada Kutleše e tutti quanti je sljedeći, njima je povijest fra Aleksa Benigar. Ne, to nije i ne može biti povijest. To je hagiografija.

Na primjer, sve ću kazati ovim jednim od puno mogućih primjera: Alojzije Stepinac ne samo što u svom tjedniku, Katoličkom listu, daje objaviti Pavelićevu Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijedi, od 26. lipnja 1941. godine, kojom je Pavelić optužio Židove za kolektivno širenje lažnih vijesti, a zbog toga će ih smještati ”u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom” (čitaj: počinju masovne deportacije), već su župnici o tomu morali upućivati vjernike, pak se 21. srpnja 1941. u doista sramnom pisamcu za koje nitko tada osim autora i adresata nije čuo, Stepinac deportacijama Židova čudi kao pura dreku pa moli Pavelića da ako se to mora izvesti nikako ne bude u plombiranim (stočnim) vagonima (usp. 64. Zagrebački nadbiskup Stepinac poglavniku Paveliću u Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941. – 1945. – Knjiga druga”, Hrvatski institut za povijest, 1998., str. 77-78).

Problem Hranića e tutti quanti je što žele kanonizaciju jednog kvarnog čovjeka, jer Stepinac ne da nije čist već uopće nije čist!, kada uopće ne protestira zbog masovnih deportacija žena i djece: veli Bateljin svetac da se brinuo da deportacije i jasenovačka konfinacija ”budu humane”.

Umjesto da kažem: a u tri pi… materine, ja ću samo konstatirati da, kao što je Franjo Tuđman dijelio Bosnu i Hercegovinu, uporno i agresivno, i to još duboko u 1995. godini, pa ne može biti moralni uzor Hrvatima u nacionalnom, tako je Alojzije Stepinac paktirao sa zločincima jer ”ostaje sasvim nejasno kako je Stepinac zamišljao da se može pomiriti diskriminatorske zakone protiv cijelih naroda, i istovremeno, poštovati ‘ličnost i dostojanstvo’ svakog pripadnika tih naroda” (Ivo i Slavko Goldstein, ”Holokaust u Zagrebu”, Novi liber/ŽOZ, 2001., str. 567) te je jasno da Stepinac ne može biti kršćanski model za svijet. Budući je ta nepomirljiva kontradikcija – ”nepomirljiva sa staništa logike, etike, pravne teorije i provedbene prakse” (isto) ostala često prisutna kod Stepinca sve do početka 1943. Tačka.

Hvala, Đuri Hraniću, što se konačno sjetio ustaša u Jasenovcu, no koje je to Židove Stepinac mogao smatrati ”krivima” (u pismu ministru Artukoviću od 22. svibnja 1941. ili u spomenutom Paveliću). O Stepinčevom ”humanom razumijevanju genocida”, gotovo pa antisemitizmu, valja napisati jedan drugi tekst. Možda i doktorsku disertaciju.

Stepinac ”mučenik”? Dajte, najte. U podnevnom nagovoru u nedjelju papa Franjo se spomenuo mučeništva poljske obitelji proglašene blaženom zato što je pružila utočište nekolicini Židova koje su progonili nacisti. Nakon podnevne marijanske molitve koju je predvodio s prozora Apostolske palače, misli su pape Franje otišle u Poljsku gdje su 10. rujna, prijepodne, u Markowi blaženima proglašeni mučenici Józef i Wiktoria Ulma s njihove sedmero djece. Papa se spomenuo te obitelji koju su nacisti ubili 24. ožujka 1944. zato što je pružila utočište nekolicini progonjenih Židova. Mržnji i nasilju koji su obilježili to vrijeme suprotstavili su se evanđeoskom ljubavlju. Neka ta poljska obitelj, koja je bila tračak svjetla u tami Drugoga svjetskog rata, bude svima nama uzor za nasljedovanje u težnji za dobrom i u služenju potrebitima. Pritom je Franjo potaknuo hodočasnike okupljene na Trgu svetoga Petra na pljesak za tu obitelj blaženikā.

Elem, u ovom sam tekstu pojasnio nadbiskupu Hraniću da bi bilo dobro da se informira, dapače, da se formira, pokazao sam mu i kako i gdje.

Još mi nedostaje spomenuti da će imati priliku, za godinu dana, kada bude upotpunjena građa (kako je rekao vladika Jovan Ćulibrk), posjetiti jedinu biblioteku i istraživački centar posvećen Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije koji je utemeljen prije tjedan dana u Jasenovcu (nazočio sam i na posveti i na otvaranju što je imao čast učiniti dr. Efraim Zuroff) i moći će (to je teritorij njegove nadbiskupije) puno toga važnog saznati.

Ne budite lijeni, nadbiskupe Hraniću, (lijenost je grijeh), zamolite vladiku Jovana da vama i vašim ljudima već sutra drži predavanje o holokaustu (magistrirao je na tu temu i poznaje dobro građu Jad Vašema), a za zadaću čitajte ovdje spomenute knjige.

Ne kažem da Alojzije Stepinac nije intervenirao za mnoge osobe, često bezuspješno, ali često i s uspjehom, ja vam samo želim objasniti da ako ćete bilo koga prozivati, pa taman bila i Plenkovićeva vlast, to morate učiniti s pozicija korektne/provjerene historiografije.

Nećete valjda poput Košića i njegova kućnog majstora Borovčaka, bulazniti o ”genocidu” u Zrinu ili ponavljati kako je otac bivšeg predsjednika Ive Josipovića ubijao fratre u Širokom Brijegu (iz El Shatta), zar ne?

(autograf.hr/Drago Pilsel)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/evo-zasto-je-goldsteinova-knjiga-o-revizionizmu-toliko-vazna/

Facebook
E-mail