Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske
Nataša Mataušić
Sanja Horvatinčić
Memorijalni park Petrova gora bio je jedan od sedam spomen-područja u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koji su bili posvećeni događajima iz Drugoga svjetskoga rata. Osnovu zaštite činio je niz značajnih povijesnih lokaliteta, među kojima se isticao kompleks Centralne partizanske bolnice te Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovcu. Uzimajući u obzir njegove povijesne i memorijalne vrijednosti, Memorijalni park Petrova gora bio je uvršten u spomen područja A kategorije, odnosno područja od najvišeg republičkog i općejugoslavenskog značaja.
Prema Spomenici revolucionarnog radničkog pokreta Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, Kategorizacija, Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, 1986., str. 24-25:
Petrova je gora jedno od najznačajnijih ustaničkih pordučja u SRH… Tu je već 1941. osnovano 15 partizanskih odreda… Tu je 4. listopada 1941. počela raditi prva partizanska bolnica u Hrvatskoj, a 19. listopada 1941. Glavni štab Hrvatske u selu Vučkovićima. U toku rata na Petrovoj gori radilo je osam partizanskih bolnica, vojno-mehaničke radinice, pekare, kožare, tiskare, kovačnice, OK KPH za Karlovac, CK KPH, organi narodne vlasti i druge institucije NOP-a.
U Petrovoj gori vođena je humana bitka za spasavanje 10 000 ljudi, žena i djece u zbjegu koji je ustaško-fašistički zloćinci osudili na smrt.
Dana 14. svibnja 1942. u herojskom jurišu 730 partizana protiv deset puta jačih ustaških i talijanskih snaga probijena su sva tri obruča i od tada neprijatelj više nije kročio na Petrovu goru.
Na Petrovoj gori ima 85 povijesnih lokaliteta, među kojima se posebno ističu Centralna partizanska bolnica i partizansko groblje.
Posebnu vrijednost ovom spomen-području daju sačuvani autentični objekti (zemunice, groblje i bolnice)…
Obilježeno monumentalnim spomenikom Vojina Bakića.”
U selu Đodani, smještenom na sjeverozapadnom rubu Petrove gore 19. i 20. rujna 1941. održana je konferencija delegata Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP-a) Korduna i Banije. Na konferenciji se, po prvi put od početka rata u Hrvatskoj, raspravljalo o organizaciji, nužno potrebne, partizanske sanitetske službe. Sukladno točki 7 ”Rezolucije” konferencije započela je organizacija sanitetske službe na Petrovoj gori. Zadatak izgradnje prve partizanske bolnice bio je povjeren Jakovu Kranjčeviću – Bradi, borcu španjolskog građanskog rata.
Prva partizanska bolnica sagrađena je na teško pristupačnom predjelu (ali s izvorom pitke vode) na sjeverozapadnoj padini vrha Magarčevca u predjelu šume Vrletne Strane. U izgradnji ove prve bolnice sudjelovalo je, pod vodstvom Jakova Kranjčevića – Brade deset mladića s Korduna. Kolibe (objekti) bolnice bile su izgrađeni od drvenih oblica, zemlje i pletera. U blizini bolnice iskopano je, u završnim dijelovima šumskih jaraka, pet zemunica za smještaj ranjenika u slučaju neprijateljskih napada. Prvi ranjenici upisani su u prijemnu knjigu bolnice 4. listopada 1941. Bili su to partizani Dragan Jurjević i Lazo Trbojević. Taj se datum obilježava kao početak rada bolnice na Petrovoj gori. U ovoj su se bolnici između ostalih liječili i narodni heroji Robert Domani i Rade Janjanin. U siječnju 1942. proširena je izgradnjom jednog bolničkog odjeljenja i operacione sale. Bolnica je otkrivena i razorena u svibnju 1942., ali je 80 ranjenika ipak bilo spašeno.
Liječnik Hrvoje Tartalja:
”…Inicijativu su dali dr Slavo Zlatić i Jakov Kranjčević Brado te je izabran teren na Petrovoj Gori u predjelu Vrletne Strane. Tu su bili povoljni uvjeti, a postojala je i dobra izvorska voda, te je gradnja započeta 14. rujna 1941. Izgradnju je preuzeo odred najpovjerljivijih partizana koji su izgradili potrebne nastambe, dok je jedna baraka montažnog tipa prenesena iz Vojnića i tu montirana. U tu je bolnicu smještena početkom siječnja 1942. i ljekarna evakuirana iz Vojnića s dijelom lijekova i pribora.”
Saopćenja, svezak 20, broj 34, 1977., str. 220.
Jakov Kranjčević – Brada:
”…Po svom dolasku, ja sam dobio zadatak da organiziram bolnicu. Za rad su bili odabrani najbolji drugovi, koji su trebali pristupiti izgradnji bolnica po mojim sugestijama. No u ono vrijeme nismo imali materijala, tako da je prva bolnica bila sagrađena od pletera, t. j. dupli pleter, a u sredini zemlja. U tim prvim danima sagradili smo jedno bolničko odjeljenje sa 14 kreveta, izgradili smo kuhinju, jedno odjeljenje za personal i stražu.”
Za čovjeka, Zbornik zapisa i dokumenata iz Narodne revolucje, Zagreb, 1957., str. 197.
O osnivanju prve partizanske bolnice na Petrovoj gori bolnice liječnik Slavo Zlatić:
”…U mom prvom partizanskom danu najprije sam previo jednu laku ranu Većeslava Holjevca. Već istoga dana došlo je do napada na partizane u šumi Debela kosa, u kojem je ranjen u šaku ruke partizan Milovan Košarić. Uz mene je bio i španjolski republikanski dobrovoljac Jakov Kranjčević Brado, koji je u Španiji završio sanitetski kurs i bio na prvim linijama fronte. Nas dvojica smo premotali veoma kompliciranu ranu šake i otpočeli pružati zdravstvenu pomoć svim partizanskim odredima na Kordunu i tamošnjem narodu. Morali smo prelaziti preko čuvanih cesta i pruga i satima pješačiti da bi došli do ranjenika i bolesnih ljudi u različitim dijelovima Korduna. Zaključili smo da valja osnovati bolnicu u kojoj bi smještali ranjene partizane. Taj prijedlog je prihvatila Prva konferencija Narodnooslobodilačkog pokreta Korduna i Banije održana 19. i 20. rujna 1941. godine… Ja sam imenovan za ”šefa saniteta Korduna i Banije”. Tako je došlo do građenja prve partizanske bolnice na Vrletnim stranama u Petrovoj gori, koja je primila prva dva ranjenika 4. listopada 1941. Graditelj bolnice bio je Jakov Kranjčević Brado, koji se specijalizirao u izgradnji podzemnih zemunica, u koje smo skrivali ranjenike za vrijeme ofenziva. Na Kordunu neprijatelj nije otkrio ni jednu takvu zemunicu za sve vrijeme rata. Depandanse bolnice s podzemnim zemunicama podignute su na još nekim mjestima Petrove gore i Korduna.
Mario Stipančević, „Razgovor s dr. Savom Zlatićem“ u Arhivski vjesnik, Vol. 47 No 1, 2004., str. 119-132.
U svibnju 1942., nakon proboja neprijateljskog obruča započela je izgradnja Centralne partizanske bolnice u predjelu šume Pišin gaj. Pišin gaj, udaljen od važnijih šumskih komunikacija bio je idealno mjesto za izgradnju bolnice: gusta mlada šuma omogućavala je zaklon iz zraka, a obližnji izvor pitke vode snabdijevanje bolnice vodom. Izgradnja bolnice tekla je postupno, da bi krajem 1944. imala oko 30 različitih objekata među kojima tri barake za bolesnike, baraku za medicinsko osoblje, operacionu salu, kuhinju, štalu, ledanu, praonica i tuš, poljski zahod, pet zemunica i stražarnicu. Bolnica je imala vlastiti agregat za električnu struju i prirodni izvor vode. Tu se tijekom rata liječilo više od 5.000 ranjenika i bolesnika.
O tome lječnik Slavo Zlatić navodi:
”Kada je neprijatelj otkrio i uništio objekte prve lokacije bolnice na Vrletnim stranama Brado je izgradio novu bolnicu na već ranije pronađenom položaju u Pišinom gaju u Petrovoj gori. Bila je to nova Centralna bolnica koja je neotkrivena radila do kraja rata.
Ja sam obavljao opće medicinske poslove i vršio manje kirurške zahvate tzv. malu kirurgiju, za što sam imao potrebne medicinske uređaje. U kasnijoj Centralnoj bolnici, kada je u partizane došao kirurg dr. Franz Kleinhappel i još neki kirurzi, izvođene su i velike kirurške operacije, za što smo imali svu potrebnu opremu, zaplijenjenu od neprijatelja. U toj bolnici bila je i zubarska ambulanta vođena od Vlade Pilingera, koji je svoju opremu ilegalno dopremio iz Zagreba. S lijekovima smo bili prilično snabdjeveni zahvaljujući organizacijama Crvene pomoći, osobito u Zagrebu i Karlovcu, a značajnu količinu lijekova, sanitetskog materijala i medicinske opreme zarobljavali smo od neprijatelja.”
Mario Stipančević, „Razgovor s dr. Savom Zlatićem“ u Arhivski vjesnik, Vol. 47 No 1, 2004., str. 119-132.
A liječnik Hrvoje Tartalja:
”…centar za opskrbu lijekovima i sanitetskim potrepštinama nalazio uz bolnicu koja je bila smještena na jednoj čistini, bolesnici su se nalazili u lijepo uređenim drvenim barakama, a tu su se nalazile i ambulante. Bolnica je imala vlastiti pogon za dobivanje električne struje. U potkrovlju jedne od tih bolničkih zgrada nalazile su se prostorije u kojima je bila smještena ljekarna, koja je bila vrlo dobro opremljena… U ljekarni je stalno radila mr ph. Vlasta Blašić-Stanković. Uz bolnicu je bila i kirurška ekipa koju je vodio Franz Kleinhappel i koja je po potrebi obilazila cijeli teritorij Korduna. U bonici je za ondašnje prilike bio velik komfor, postojala je kupaonica, bio je instaliran telefon, a imali su i radio…”
Saopćenja, svezak 20, broj 34, 1977., str. 223.
Sve partizanske bonice na Kordunu: Tukleč (za teške ranjenike), Topusko (za lakše ranjenike), Kestenova gora (za teške ranjenike), Cvijanović Brdo (za lakše ranjenike), Zbjeg (za teške ranjenike), Dunjak (za lakše ranjenike i tifusare) te Sivac udružene su u Oblasnu vojnu bolnicu IV. korpusa čija se uprava nalazila u Centralnoj partizanskoj bolnici na Perovoj gori pod oznakom IV/1A. Upravitelj bolnice bio je dr. Franz Kleinhappel. Bolnica je bila izuzetan primjer jedinstvene bolničke organizacije u nemogućim ratnim uvjetima. Istovremeno, iako je cijeli obližnji kraj znao gdje se bolnica nalazi niti jedan ranjenik nije pao u neprijateljske ruke. Što više obližnje je stanovništvo, usprkos opasnosti da budu otkriveni i surovo kažnjeni donosilo hranu, posteljinu, lijekove i druge potrepštine, što je potvrda njihove hrabrosti, odgovornosti i solidarnosti. O opskrbi bolnice brinuli su i lokalni Narodno-oslobodilački odbori (NOO), te organizacije Antifašističke fronte žena (AFŽ).
Od 1944. godine počinje stizati i saveznička pomoć u lijekovima, medicinskim potrepštinama, pa i zdravstvenim radnicima. Teški ranjenici transportirani su savezničkim zrakoplovima u Bari i na Siciliju.
Kroz bolnicu je prošlo oko 10.000 ranjenika. Oni koji su unatoč naporima podlegli ranama sahranjeni su na obližnjem groblju u šumi (između 1.000 – 1.500 muškaraca i žena).
Bolnica je radila je sve do 25. svibnja 1945. kada je premještena u Karlovac.
Cila Albahari, voditeljica partizanske bolnice Skrad i Centralne partizanske bolnice u ljeto 1943.
Mila Barbir, bolničarka
Štefica Berjan, bolničarka
Stanka Bijelić, bolničarka
Pavao Center, liječnik
Pero Čiča, bolničar
Gvido Dolenc, pomoćnik doktora Franza Klrinhappela
Marija Drakulić, apotekarka
Milka Filipović, bolničarka
Marin Gazari, liječnik
? Haze, voditelj očnog odjela
Milan Hercog, kirurg, liječnik
Franz Kleinhappel, kirurg, liječnik
Veljko Kljuko, bolničar
Jelka Kralj, bolničarka
Jakov Kranjčević-Brado, bolničar
Dušan Merdžan, bolničar
? Miller, liječnik
Milka Milković-Blažević, bolničarka
Božo Milutinović, liječnik
Dragica Mirić, bolničarka
Milica Mraović-Livada, bolničarka
Branko Mraović, bolničar
Mirko Oklobdžija, bolničar
Bonka Oreščanin, liječnica
? Petrno, liječnik
Vladimir Pilinger, zubar
Ljuba Pjevac, bolničarka
? Polić, liječnik
Nikola Pravdica, liječnik
Jelka Puhar, bolničarka
Anka Radović, bolničarka
Josip Rasuhin, šef epidemiološke službe u GŠH, predavao na tečaju u Petrovoj Gori
Soka Studen, bolničarka
Marija Schlezinger, liječnica
Alfred Štajner, liječnik i voditelj Centralne partizanske bolnice od siječnja do rujna 1943.
Zlata Švabenic, bolničarka i kuharica u Centralnoj partizanskoj bolnici
Ljubica Švabenic, bolničarka
Milan Weiss, liječnik (Buci?)
Nela Vošing-Bačić, bolničarka (i u Drežnici)
Danica Vujašković, bolničarka
Savo Zlatić, liječnik
Po završetku Drugog svjetskog rata, objekti bolnice ostali su sačuvani, no radi ogromnih ratnih šteta na Kordunu, kao i velike poslijeratne nestašice, lokalno stanovništvo prenosi montažne drvene barake bolničkih objekata u obližnja sela. Time su one prenamijenjene u stambene objekte, a njihova je funkcija zbrinjavanja tako nastavljena i u poraću. Međutim, mjesto legendarne bolnice je bez brvnara izgubilo svoju prepoznatljivost, bljedilo je sjećanje na veličinu i značaj ratnog kompleksa bolnice. Javlja se želja i potreba za rekonstrukcijom objekata i izvornog izgleda bolnice. Taj je zadatak povjeren stručnjacima iz Konzervatorskog zavoda u Zagrebu, pri kojem je krajem 1950-ih godina osnovan poseban odjel za dokumentaciju i registraciju „spomenika narodne revolucije“. Prvi referent pri tom odjelu, odnosno konzervator specijaliziran za nasljeđe Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, bio povjesničar umjetnosti i konzervator Rastko Schwalba (Sušak, 1931.– Rijeka, 2015.).
U razgovoru vođenom 2014. godine Rastko Schwalba istaknuo je kako je jedan od prvih njegovih zadataka pri novoosnovanom odjelu za spomenike NOB-a bilo upravo evidentiranje i dokumentiranje partizanskih bolnica razasutih po planinskim predjelima diljem Hrvatske: od Papuka i Moslavačke gore, preko Gorskog kotara i Plješivice, do Petrove gore. Uz pomoć lokalnih vodiča i kazivača, na Petrovoj su gori zabilježene izvorne pozicije bolničkih objekata, identificirane montažne drvene barake po selima te je organiziran njihov povrat, kako bi se što vjernije rekonstruirala izvorna fizionomija bolničkog kompleksa u Pišinom gaju na Petrovoj gori. Rekonstrukcija bolničkog kompleksa podrazumijevala je adaptaciju bolničkih i pomoćnih zgrada, zemunica i groblja te njihovo opremanje za adekvatnu prezentaciju budućim posjetiteljima.
Iako je za potrebe memorijalizacije i muzeološke prezentacije bolničkog kompleksa na Petrovoj gori bilo potrebno reansamblirati izvorne elemente te uz to primijeniti metodu rekonstrukcije i sanacije baraka, zemunica i ostalih objekata, svojim je neinvazivnim pristupom povijesnom lokalitetu, poštivanjem izvorne tehnike gradnje te očuvanjem prirodnog ambijenta, ovaj konzervatorski pristup bio usuglašen sa suvremenim principima konzervacije i restauracije (primjerice ICOMOS-ovom Atenskom poveljom iz 1965. godine).
Skupštne općina Vojnić i Vrginmost osnovale su Upravu za spomen-objekte Petrova gora. Time je započela zaštita, istraživanje, obilježavanje i prezentiranje memorijala Petrove gore.
Početkom 1960-ih inicirano je i postavljanje trajnih spomen-obilježja na mjestu bolnice. Riječ je o minimalnim intervencijama u autentičan prostor bolnice i bolničkog groblja, kojima su se trebale pružiti osnovne informacije o ovom povijesnom mjestu, istaknutim događajima i ličnostima. Kipar Stevan Luketić pozvan je da zajedno s pjesnikom Jurom Kaštelanom osmisli centralno obilježje na mjestu partizanskog groblja, smještenog nedaleko same bolnice. Kipar je osmislio suptilno rješenje, suzdržano u formi, upravo kako ne bi dominiralo značajem autentičnog ambijenta: nisko betonsko postolje, obloženo granitnim kockama, na čijoj je gornjoj stranibio bio umetnut plitki brončani reljef sa stiliziranim prikazom boraca i stihovima iz narodne partizanske pjesme „Na Kordunu grob od groba“: „IDI DOMU, KAŽI RODU DA SAM PAO ZA SLOBODU“. Brončani elementi ukradeni su 1990-tih godina, a spomenik – koji pripada zaštićenoj cjelini partizanske bolnice – do danas nije obnovljen. Time je i sam spomenik, oblikovan za polaganje vijenaca, lišen svoje izvorne komemorativne funkcije kao centralno mjesto pijeteta na partizanskom groblju.
Spomenik na partizanskom groblju, 1961.
Natpis na spomeniku pred grobljem:
”Groblje ranjenika i bolesnika, znanih i bezimenih boraca iz svih krajeva domovine, smrću pokošenih u bolnicama i zemunicama Petrove gore u herojskim godinama narodne revolucije. Slava vjernim sinovima i kćerima naših naroda koji su predvođeni Komunističkom partijom Jugoslavije stupili u redove Narodnooslobodilačke borbe i svoje živote ugradili u temelje socijalističke domovine, u temelje mira i bratstva među narodima. Oni žive u našim srcima, u našem djelu, u životu budućih pokoljenja, vječni kao zemlja koja ih je rodila.”
Novim se Rješenjem iz 1963. godine „utvrđuje se da spomeničko područje Petrove Gore ima svojstvo spomenika kulture. Granica tog područja je sa sjevera pravac Vojnić – Vrginmost, sa istoka pravac Vrginmost – Perna – Crni Potok do ceste Crni Potok – Krstinje, a sa juga i zapada granica teče tom cestom do Vojnića“. Radi reforme službe za zaštitu spomenika kulture 1969., spomeničko područje Petrova gora Rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, preregistrirano je pod brojem 223.
Radom konzervatora na terenu, evidentirano je, a potom stavljeno pod zaštitu više od sedamdeset značajnih povijesnih lokaliteta na širem području Petrove gore. Značaj cjelovitog, topografskog pristupa valorizaciji i kategorizaciji memorijalnog krajolika izniman je, dalekosežan, no zaboravljan ili nedovoljno prepoznat u suvremenom sustavu zaštite kulturnih dobara. Memorijalni kompleks centralne bolnice bio je vrednovan kao dio cjeline spomeničkog-područja, odnosno kao dio šireg, multitemporalnog, memorijalnog krajolika. Budući da štićeni povijesni prostor Petrove gore čini mreža lokaliteta, objekata i spomenika, sam bolnički kompleks puno značenje dobiva tek u odnosu s ostalim lokalitetima zaštićene cjeline. Stoga bi upravo u takvom, relacijskom odnosu trebao biti prezentiran i današnjim posjetiteljima. Memorijalnu topografiju Petrove gore činila su brojna mjesta zločina, organizacije i baze otpora, zbjegova, bolnica, tiskara, radionica, dječjih domova i škola, ruševina crkvi i mjesta sastanaka. Tek u takvoj, cjelovitoj konstelaciji, povijesno je i geografski kontekstualiziran lokalitet centralne bolnice. Stoga bi u budućim planovima revitalizacije i prezentacije ove baštine svakako trebalo ići prema integralnom planiranju upravljanja i prezentacije cjeline nekadašnjeg obuhvata spomen-područja, odnosno Memorijalnog parka Petrova gora.
Završena je rekonstrukcija Centralne partizanske bolnice na Petrovoj gori. Sagrađen je hotel „14. maj“ na Muljavi, namijenjen izletnicima i turističkim posjetama spomen-području Petrova gora.
Izrađen je Generalni prostorni plan Petrove gore u Zavodu za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Autor: prof. dr. Ante Marinović-Uzelac, dipl. ing. arh. u suradnji s prof. Dragutinom Alfierom, dipl. ekon., ekspertom za turizam, te prof. dr Brunom Milićem, dipl. ing. arh., specijalnim savjetnikom. Naručilac: Uprava za spomen objekte Petrova gora.
Spomen područje Petrova gora, Generalni prostorni plan
Izvor: Arhitektura – časopis za arhitekturu, urbanizam, dizajn i za primjenjenu umjetnost, br. 155., 1975., str. 27.
Spomen-područje Petrova gora sačinjavalo je sedamdesetak teritorijano razasutih objekata i lokaliteta koji su činili nerazdvojnu povijesno-funkcionalnu cjelinu s prostorom u kojem se nalaze. Njegova povijesna važnost nije pritom bila ograničena samo na razdoblje Drugog svjetskog rata, nego je obuhvaćala kontinuitet povijesnih zbivanja u tome kraju, od groba Petra Svačića do Vojne krajine. O nastojanju cjelovitog, znanstvenog pristupa valorizaciji Petrove gore svjedoči činjenica da je 1969. godine u Topuskom u organizaciji JAZU-a održan Simpozij o Petrovoj gori u povodu 25. godišnjice III zasjedanja ZAVNOH-a. (istoimeni zbornik urednika Dušana Čalića izdao je JAZU 1972. u Zagrebu). Sudionici simpozija obuhvatili su vrlo širok spektar tema, od povijesnih analiza povezanih sa srednjovjekovnim i modernim dobom na tome području, preko geologije terena, do narodnog stvaralaštva i etno-socioloških karakteristika života na Kordunu.
Važnu ulogu u osmišljavanju spomen-područja kao specifične, prostorne kategorije spomenika imala je višenamjenska upotreba zaštićenog teritorija, koja je podrazumijevala razvoj turizma, kao i jačanje postojećih te poticanje novih gospodarskih aktivnosti u slabije razvijenim regijama Hrvatske. Naglasak je pritom stavljen na edukativnu funkciju turizma i njegovu razvojnu komponentu koja je zapošljavanjem lokalnog stanovništva trebala pridonjeti ekonomskom razvitku i samoodrživosti spomen-područja. U nastojanju da se zaštite od čovjekovog utjecaja kako bi povijesni krajolik održao svoja izvorna obilježja, generalni razvojni planovi svih spomen-područja, pa tako i Petrove gore, usklađivali su se sa cjelokupnim republičkim planom prometnog i ekonomskog povezivanja različitih regija Hrvatske i Jugoslavije. Spomen područja a taj su se način nastojala uklopiti u dugoročne projekcije gospodsraskog razvoja, a održavanje kolektivnog sjećanja postalo je važnom stavkom cjelokupnog društvenog razvoja.
Zbor radnika mijenja ime Uprave za spomen objekte Petrove gore u Memorijalni park Petrova gora.
Izložba o razvoju NOP-a i sanitetske službe, bila je postavljena u jednoj od baraka Centralne partizanske bolnice. Uređena su tri bolnička odjeljenja, operaciona sala s originalnim inventarom, apoteka, te nekoliko zemunica za smještaj ranjenika (s oko 150 izvornih muzejskih predmeta). Godine 1981. sagrađene je suvenirnica, upravna zgrada i prostorija za kustose. U gradnji ovih objekata poštovan je okoliš i način gradnje u tome kraju.
Operaciona sala br. 1
Memorijalni park Petrova Gora, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 1982., str. 19.
Kuhinja Centralne partizanske bolnice
Memorijalni park Petrova Gora, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 1982., str. 22.
Sredinom osamdesetih godina na inicijativu mr. Mile Dakića, direktora Memorijalnog parka “Petrova gora”, dr. Slobodana Langa, dr. Željka Batinića i njihovih kolega iz Škole narodnog zdravlja ”Andrija Štampar” te Medicinskog fakulteta u Zagrebu (pok. dr Miljenko Jakupčević), te uz pomoć općine Vojnić i omladine Medicinskog fakulteta Petrova gora je postala nastavna baza zagrebačkog Medicinskog fakulteta i sjedište Jugoslavenskog centra za medicinsku etiku i kvalitetu života.
Do početka Domovinskog rata 1991. godine Memorijalni park posjećivalo je godišnje preko 60.000 ljudi, domaćih i stranih: đaka, studenata, domaće i strane delegacije. Obližnji omladinski prihvatni centar omogućavao je smještaj velikog broja djece koja su tu dolazila na logorovanje. Tiskano je nekoliko brošura, rađeni su suveniri, pa čak i snimane gramofonske ploče.
Godine 1982. uspostavljena „Nagrada dr. Marija Schlesinger“, (Narodne novine, br. 6/82-111.) kao posebno društveno priznanje i trajna uspomena na izuzetan doprinos ove liječnice u spašavanju života i brizi za zdravlje boraca i naroda u NOB-i. Dodjeljivala se zdravstvenim radnicima za osobni doprinos i za životno djelo za zasluge u zaštiti zdravlja i humanih odnosa, a u povodu Svjetskog dana zdravlja 7. travnja.
Od rujna 1991. do kolovoza 1995. godine Memorijalni park Petrova gora se nalazio na okupiranom području RH, nepristupačno djelatnicima službe za zaštitu kulturne i prirodne baštine. Za vrijeme rata devastirano je i opljačkano. Odgovornost za devastaciju i krađe nikada se nije pravno utvrdila, a nastavila se i do danas, osobito krađa građevnog materijala sa spomenika na Petrovcu.
Osim devastacije bolničkih objekata od početka devedesetih godina uništeni su ili ukradeni svi spomenici u sklopu memorijalnog kompleksa, uključujući spomen ploču posvećenu dr. Mariji Schlezinger. Iako je bilo više inicijativa da se ploča obnovi, tek je 2019. godine zalaganjem Tatjane Vlačić i udruge ”Kordunašica” ploča obnovljena us podršku niza donatora (Srpsko narodno vijeće, Izraelska ambasada, Židovska općina grada Zagreba, Općina Vojnić, kao i niza lokalnih udruga i privatnih donatora): Uz odobrenje konzervatora i pristanak autora izvornog reljefa Miroslava Uroševića, novi je reljef, po uzoru na izvorni, oblikovao akademski kipar Pero Kurobasa, a svačano je otkriven u travnju 2021. godine.
Kuhinja Centralne partizanske bolnice
Memorijalni park Petrova Gora, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 1982., str. 22.
U promijenjenim društveno-političkoj situaciji promijenio se i odnos prema herojima Drugoga svjetskog rata. Već 1991. godine Sabor RH donosi odluku o prestanku važenja Zakona o „Nagradi dr. MARIJA SCHLEZINGER“
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
(kojim predsjedava Žarko Domjan)
Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, a u svezi s člancima 6. i 7. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, donosim
UKAZ
o proglašenju zakona o prestanku važenja Zakona o “Nagradi dr. Marija Schlesinger”
Proglašavam zakon o prestanku važenja Zakona o “Nagradi dr. Marija Schlesinger”, kojeg je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednicama Vijeća udruženog rada 26. lipnja 1991, Vijeća općina 26. lipnja 1991. i Društveno-političkog vijeća 26. lipnja 1991. godine.
Klasa: 011-01/91-01/134
Urbroj: 71-91-1
Zagreb, 28. lipnja 1991.
Predsjednik Republike Hrvatske, v.r
(Franjo Tuđman)
Obnova Memorijalnog parka započela je 2004. godine kada je općinska vlast načinila troškovnik i plan sanacije objekata partizanske bolnice. Sukladno planu slijedeće je godine Ministarstvo kulture s 250.000 kuna financiralo uređenje lokaliteta bolnice, a sama općina (Vojnić) izdvojila je 50.00 kuna. Navedena sredstva bila su dostatna da se saniraju krovovi 9 od 12 zgrada i zatvore svi prozori i vrata. Vatrogasno društvo i Hrvatske šume dali su svoj doprinos uklanjanjem srušenog drveća i raznovrsnog otpada, uređenjem prilaznih putova i odvodnih kanala. Do 2009. bilo je obnovljeno 10 baraka.
Odnos prema Partizanskoj bolnici na Petrovoj gori odnos je prema vlastitoj antifašističkoj povijesti i vlastitom povijesnom nasljeđu. Iako zasnovana na idejama i vrijednostima na kojima počiva suvremena Europa tek će 2011. prema zaključcima i kriterijima Stručnog povjerenstva za izradu kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i osoba 20. stoljeća Centralna partizanska bolnica Petrova gora biti predložena za upis u novi Registar, odnosno ”Listu zaštićenih kulturnih dobara”.
Radovi se nastavljaju 2016. – saniranjem jedne od zemunica koju je skrivao poljski zahod. Zemunice su imale sve nužne prostore i nužnu logistiku – vodu, hranu, lijekove i potrebne instrumente… zrak je bio dovođen kamufliranim cijevima. Ono što su sagradili partizani, danas je čini se puno teže popraviti i s najmodernijim strojevima i opremom. Radovi na obnovi, naime još uvijek traju.
Ali što se stvarno događa? Zašto prostor nekadašnje bolnice i dalje izgleda zapušten i devastiran unatoč očiglednim naporima kako MK, tako i lokalne zajednice. Ono što je prije nekoliko godina popravljeno (12 od 16 postojećih objekata) iznova se uništava i raznosi. Bez plana upravljanja ovim kulturnim dobrom, kao i stalnog stručnog nadzora objekata, nije moguće očekivati skoro rješavanje ove situacije. Nadležne institucije dužne su pronaći društveno odgovoran i održivi model upravljanja, koji bi slijedio suvremena pravila struke i poštovao interese neposrednih dionika baštine, odnosno kojim bi se stručno potpomogao već postojeći rad na terenu i volonterski angažman lokalne zajednice u zaštiti i obnovi bolnice.
Lokalni dionici i skrbnici baštine, poput udruge ”Kordunašca” ključni su faktor samo-održivog, dugoročnog plana upravljanja ovim kulturnim dobrom te bi kao akvi trebali biti i formalno uključeni u sve planove i strategije. Uz stručni nadzor, zainteresirani članovi lokalne zajednice mogu održavati i udahnuti novi život ovom mjestu sjećanja. udruga ”Kordunašica” okuplja mješanje kordunaških sela i gradova u čija su osobna i obiteljska sjećanja duboko urezani događaji i nasljeđe Drugog svjetskog rata i koji ovu spomeničku baštinu s punim pravom doživljavaju kao svoju. S osobitim interesom posvećuju se problemu održavanja, obnove i korištenja memorijalnog kompleksa Centralne partizanske bolnice. Predsjednica udruge Tatjana Vlačić u samoj je bolnici od 2019. do 2021. godine održala niz stručnih tribina, sastanaka sa konzervatorima i stručnjacima, grupnih domaćih i inozemnih posjeta bolnici, kao i dobrovoljnh radnih akcija uređenja kompleksa bolnice i groblja.
Profesorica povijesti Tatjana Protulipac osmišljava edukativne programe za učenike srednjih škola u Karlovcu te je upravo s temom partizanske bolnice na Petrovoj gori jedna od suradnica u izradi novih digitalnih sadržaja za osnovne i srednje škole.
Centralna partizanska bolnica na Petrovoj Gori nema analogija u europskoj povijesti razdoblja Drugoga svjetskoga rata. Jedinstvena je po prostoru koji je zauzimala, po broju liječnika koji su u njoj radili, po ostvarenim rezultatima i broju spašenih ranjenika, po tome što ju neprijatelj nikada nije uspio otkriti iako su u blizini bile stacionirane jake njemačke i ustaške snage. Jedinstvena je i po tome što je danas devastirana i zapuštena.
Ideja o zajedničkoj prijavi Slovenije i Hrvatske (načelni pristanak MK postoji) da Partizanska bolnica na Petrovoj Gori i slična u Sloveniji (partizanska bolnica ”Franja” u Cerknu, u kotlini rječice Čerinšćica zajedno dođu pod zaštitu i pokroviteljstvo UNESCO-a još nije realizirana. Realizacija ove ideje zasigurno bi doprinijela konačnoj zaštiti ovog izuzetnog spomenika antifašističke baštine u Republici Hrvatskoj. No, prije toga treba riješiti čitav niz administrativnih zavrzlama koje se moraju rješavati angažmanom u širem društvenom kontekstu (od lokalne zajednice do nadležnog ministarstva). Važno je, dakako i promišljanje njegove budućnosti. Ona pretpostavlja plan upravljanja, stručnu dokumentaciju, obnovu (ali ne parcijalnu, već cjelovitu) te konzervaciju, čuvanje i zaštitu sa ciljem promicanja, promišljanja i njegovanja vrijednosti antifašizma.
O Petrovoj gori, njezinim bolnicama i brojnim drugim lokalitetima, znamo mnogo, ali mnogo toga tek čeka da bude otkriveno. Za širenje znanstvenih spoznaja, uključivanje zajednice i muzejsku prezentaciju nužna su dodatna istraživanja na autentičnim lokalitetima zaštićenog područja. Suvremena arheološka istraživanja in situ podrazumijevaju integrirani pristup baštini kroz različite disciplinarne uvide u materijalnu kulturu suvremenog doba – povijesne, etnografske, povijesno-umjetničke. Takav se interdisciplinaran pristup materijalnoj kulturi i baštini Drugog svjetskog rata od 2018. provodi na području nekadašnjeg spomen-područja „Partizanska Drežnica“, gdje se također nalazio niz partizanskih bolnica. (Riječ je o istraživanju koje se provodi u sklopu međunarodnog projekta Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941.-1945., koji se pri Institutu za povijest umjetnosti provodi dr. sc. Sanja Horvatinčić. https://www.ipu.hr/article/hr/761/bastina-odozdo-dreznica-tragovi-i-sjecanja-19411945)
Serijska nominacija zaštite te formalno umrežavanje i povezivanje značajnih partizanskih bolničkih objekata prvi je korak u formiranje transnacionalne, tematske kulturne rute antifašističkog otpora. Time bi se potaknuo razvoj suvremenim konzervatorskih i muzeoloških modela, implementacija interdisciplinarnih istraživanja zasnovanih na radu sa lokalnim zajednicama te osigurala kontinuirana stručna razmjena o metodološkim pristupima istraživanju, konzervaciji i prezentaciji ovakvih jedinstvenih, a u kontekstu suvremenih društvenih kriza i iznimno poučnih baštinskih kompleksa. Ne manje važno, implementacijom novih pristupa baštini jača se kohezija i identitet marginaliziranih i osiromašenih lokalnih zajednica te potiču novi oblici ekonomskog razvoja kroz kulturni i ruralni turizam.
Koji su razlozi koji su doveli do ukidanja i/ili devastiranja memorijalnih spomen parkova u vrijeme nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i Domovinskog rata? Razloge zasigurno trebamo tražiti u suvremenoj interpretaciji Drugog svjetskog rata, koja je ne samo u stručnoj i znanstvenoj literaturi nego i u javnosti i u društvenoj svijesti, polemično i kontraverzno. Naime, iako je od 1990. godine izašao velik broj stručnih i znanstvenih knjiga, sinteza i članaka koje govore o razdoblju Drugoga svjetskog rata, konsenzus o pojedinim temama još uvijek nije uspostavljen, a sustav vrijednosti koji bi se temeljio na realnom i znanstveno utvrđenom značenju pojedinih povijesnih procesa, događaja i ličnosti iz nedavne prošlosti još uvijek ne postoji.
Jakov Kranjčević – Brada, (Kostajnica, 1909. – Zagreb, 1897). Do 1937. radio kao slastičar u Kostajnici. U listopadu iste godine preko Pariza odlazi u Španjolsku i postaje dobrovoljac Španjolskog građanskog rata. Na prijedlog Koste Nađa komandira bataljona ”Dimitrov” završava tečaj za bolničara. U Španjolskoj se specijalizira i za izradu zemunica. Po smrti brata, također dobrovoljca, odbija se brijati i pušta bradu koja mu donosi nadimak ”Brada”. Po završetku rata dvije i pol godine zatočen je u logoru u Francuskoj. Bježi iz logora u Njemačku i nakon mjesec dana preko Austrije i Slovenije vraća se u Zagreb. Na Kordun dolazi 18. kolovoz 1941. s grupom španjolskih dobrovoljaca i uključuje su u organizaciju sanitetske službe na Kordunu. Prema vlastitoj želji pokopan je na partizanskom groblju na Petrovoj gori.
Dr. Savo Zlatić – Mićo (Lanišće, kod Buzeta, 1912. – Zagreb, 2007.), liječnik, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik. Nakon završetka Prve realne gimnazije, 1930. godine je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu. Godine 1934. primljen je u KPJ. Prvi partizanski liječnik Hrvatske, partijski rukovoditelj u Okrugu Karlovac, član Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH), sekretar Povjerenstva CK KPH za Hrvatsku sjeverno od Save 1944. godine, ministar industrije u Vladi NR Hrvatske 1945. i 1946. godine, predstavnik CK Komunističke partije Jugoslavije kod Centralnog komiteta albanskih komunista, zatim ministar lake industrije u Vladi FNR Jugoslavije i član Predsjedništva FNR Jugoslavije. Godine1949. isključen je iz KPJ, a zbog protivljenja u vezi ove odluke bio je uhapšen i osuđen na dvije godine zatvora na Golom otoku.
Nakon povratka s Golog otoka, 1951. godine vraća se medicini i postavljen je za savjetnika Hinka Krizmana, tadašnjeg ministra zdravstva u Vladi NRH. U Ministarstvu zdravlja je bio postavljen za šefa Odeljenja za medicisnku opremu i lijekove. Određeno vrijeme bio je odgovorni urednik časopisa „Lijekovi”, koji je izdavala Savezna uprava za lijekove.
Pored medicine jedna od velikih ljubavi Save Zlatića bila je šah. Stekao je titulu majstora rješavanja, potom majstora sastavljača, a 1956. godine je proglašen za majstora problemskog šaha Jugoslavije. Na Prvom svjetskom kongresu šahista-problemista u Piranu 1958. godine imenovan je za međunarodnog suca Međunarodne šahovske federacije za problemski šah. Na 42. svetskom kongresu šahista-problemista u Izraelu 1999. godine dodijeljena mu je titula počasnog majstora FIDE za šahovsku kompoziciju. Umro je 8. prosinca 2007. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslavenskih odlikovanja.
Dr. Marija Schlesinger (rođ. Brandler) (Sanok, Poljska, 1895. – Petrova gora, 1943.) Studirala je medicinu u Beču, a diplomirala 1920. godine. Do uspostave NDH radila je u bolnici u Zajčevoj ulici u Zagrebu (danas KB “Merkur”). Da bi izbjegli deportaciju i sudbinu ostalih Židova ona i suprug polovinom kolovoza 1941. odlaze u Bosnu gdje rade na državnom programu suzbijanja endemskog sifilisa. Početkom studenoga 1942. godine dolazi na Petrovu goru, dok se njen suprug Dr. Miroslav Schlesinger (1895.) po specijalnosti epidemiolog priključuje Sanitetskom odjeljenju Vrhovnog štaba. Sa njim je pošla i njihova kćerka Milena (1925). Miroslav i Milena su tragično izgubili život na Sutjesci, srpnja 1943. godine.
Umrla je 9. siječnja 1943. od poslijedica pucanja žučne vrečice, odnosno trovanja, sepse. Prije smrti tražila je da ju pokopaju uz sam ulaz zemunice, kako bi svojim grobom štitila ranjene drugove.
Izvor: https://banija.rs/obicaji/20035-zapisi-iz-gore-4-doktorica-marija.html, pristupljeno 1. travnja 2021.
Dr. Franz Kleinhappel (Graz, 25. rujan 1896. – 1991.), general-major sanitetske službe JNA. Medicinski fakultet završio je u Grazu 1922. Specijalizirao kirurgiju u Grazu, Innsbrucku i Beču. Pridružio se partizanima u veljači 1942. Bio je kirurg u Trećem krajiškom NOPO, upravitelj i kirurg partizanske bolnice u Lici, Kordunu, Gorskom kotaru i oblasne bolnice IV. korpusa. Poslije rata bio je načelnik I. kirurškog odjeljenja i glavni kirurg Vojne bolnice u Zagrebu. ns više ratnih odlikovanja.
Izvor, Vojna enciklopedija, Tom IV, str. 472
Liječnica Simhacila Albahari (Koprivnica, 1917. – Zagreb, 2001.). Završila je Prvu žensku realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje 1934. postaje članicom Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SKOJ-a). Kao studentica medicine aktivna je u studentskoj organizaciji Sveučilišta u Zagrebu. U ljeto 1941. uhapšena je i s majkom i internirana u zatvor u Lepoglavi, gdje su provele sedam mjeseci, zatim jedan mjesec u logoru “Danica” od kamo su otpremljene u logor Staru Gradišku, pa u logor u Đakouo. Iz tog logora krajem travnja 1942. godine bježi u Osijek, a potom u Zagreb, odakle se nakon mjesec dana priključila Žumberačkom partizanskom vodu. Iz Žumberaka je upućena u partizansku bolnicu u obližnje selo Pećno, a potom u bolnicu većega kapaciteta u Mrzlom Polju. Tijekom rata bila je na rukovodećim položajima u partizanskim bolnicama u Hrvatskoj. Uz ostalo: referentica saniteta Četvrte brigade Sedme banijske divizije i Trinaeste proleterske brigade, politička komesarica bolnice Druge operativne zone Hrvatske, voditeljica Bolnice br. 10 (Skrad)… U rujnu 1944. upućena je u Italiju, gdje je završila kirurški tečaj i radila u bolnici 64 General Hospital u Andriji, a zatim je bila voditeljica odjeljenja bolnice Vojne oblasti Osmoga korpusa. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1949. te specijalizirala bakteriologiju. Do umirovljenja 1973. (u činu pukovnice) radila je kao liječnica u zagrebačkoj Vojnoj bolnici. Umrla je 9. srpnja 2001. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.
Izvor: https://core.ac.uk/download/pdf/354518327.pdf, pristupljeno 3. svibnja 2012.
Vladimir Pilinger, (?, 10. prosinac 1907. – Zagreb, 24. lipanj 1992.)
U srpnju 1945. godine šef zubne ambulante Prve hrvatske divizije KNOJ-a.
Zdravko Kučić (Bakar, 1910. – Rijeka, 1961.) Sušačku gimnaziju završio je 1928., a diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1934. Nakon pripravničkog staža radi kao sekundarni liječnik, potom asistent na Internom odjelu Opće banovinske bolnice kralja Aleksandra I. u Sušaku, a 1940. postaje specijalist interne medicine. Do 1943. radi na sušačkom i riječkom Internom odjelu, a po kapitulaciji fašističke Kraljevine Italije odlazi u partizane. Od rujna 1943. do siječnja 1946. obnaša visoke dužnosti u sanitetskoj službi referent Saniteta Osme kordunaške divizije, član Sanitetskog odjeljenja Glavnog štaba Hrvatske, načelnik Saniteta Četvrtog i jedanaestog korpusa NOVJ-a i načelnik Saniteta pozadine Četvrte jugoslavenske armije. Rat završava u činu majora i rezervnog potpukovnika JA. Nakon demobilizacije iz Jugoslavenske armije 1946. imenovan je šefom Internog i Zaraznog odjela sušačke bolnice, 1948. postaje šef Internog odjela riječke bolnice, a početkom 1949. imenovan je primariusom Internog odjela i direktorom Opće bolnice Rijeka.
Jedan je od najzaslužnijih za osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci 1955. na kojem je 1958. izabran za docenta, a 1959. za izvanrednog profesora na Katedri za internu medicinu. Umro je u Rijeci 21. listopada 1961.
https://hrcak.srce.hr/216273, pristupljeno 4. svibnja 2021.
Sanja Horvatinčić
Ideja o izgradnji monumentalnog spomenika na Petrovcu, javila se odmah po završetka rata. Već je 1946. godine postavljen kamen temeljac budućeg monumentalnog spomenika, koji će na vrhu Petrove gore biti izgrađen tek nekoliko desetljeća kasnije. Planovi za njegovo podizanje intenziviraju se krajem 1960-ih, kada se razvija prostorni i ekonomski plan spomen-područja Petrova gora. U tom kontekstu treba i čitati planiranu funkciju, a time i arhitektonski program te sam formalno tretman odabranog projekta za Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. Samim je natječajem, naime, bilo zadano da objekt mora objediniti funkciju monumentalnog centralnog spomenika i muzejsko-informativno-turističkog objekta. Također je postojala namjera da se izgradnjom atraktivnog umjetničko-arhitektonskog kompleksa privuče veći broj posjetitelja radi razvoja turizma i pokretanja privrednih djelatnost u ekonomski „pasivnim“ krajevima.
Na prvom saveznom natječaju za spomenik na Petrovoj gori, održanom 1971. godine, prvu nagradu dobiva rad arhitekta Igora Toša iz Zagreba. Projekt Vojina Bakić na ovom natječaju dobiva drugu nagradu, rad Stevana Luketića i Ive Vitića treću. Iako Odbor njegov projekt prvotno prihvaća te Toš priprema izvedbeni projekt – izrađuju se čak značke u obliku njegova projekta za spomenik – 1974. godine organiziran je drugi, pozivni natječaj za isti spomenik. Toš je natječajnom procedurom bio diskvalificiran te prvu nagradu na dopunskom natječaju dobiva kipar Vojin Bakić. Njegovo se rješenje sada znatno razlikovao od prvotnoga prijedloga te konceptualno nalikovao prijedlogu arhitekta Igora Toša. Neregularna natječajna procedura i pogodovanje jednom autoru izazvalo je niz opravdanih javnih reagiranja i polemika u medijima, u koje su se uključili autori, članovi Odbora za izgradnju spomenika te renomirani stručnjaci. Točni razlozi odustajanja od nagrađenog projekta Igora Toša, kao niti okolnosti radikalne izmjene u prijedlogu Vojina Bakića ostali su nerazjašnjeni i zaboravljeni. Odluka o projektu Vojina Bakića i Berislava Šerbetića konačno je prihvaćena 1977. godine kada, unatoč inflaciji i ekonomskoj krizi, započinje izgradnja ovog velebnog zdanja. Spomenik poprima konačan oblik u ljeto 1981. godine, kada je na 40. obljetnicu ustanka svečano i otkriven iako objekt ni u narednom desetljeću nije u cjelosti dovršen.
Spomenik je osmišljen kao monumentalan, višefunkcionalan objekt s pripadajućom infrastrukturom: parkiralištem, ugostiteljskim sadržajima, knjižnicom, izložbenim prostorom, velikom konferencijskom dvoranom u podrumu i vidikovcem na vrhu središnjeg objekta, do kojeg je se stizalo električnim dizalom.
Vidikovac je imao i simboličku funkciju jer je jedan od ciljeva izgradnje spomenika bilo i omogućavanja pogleda na cijelo spomen-područje, odnosno izgradnje „simboličkog znaka cijelog prostora.“ (Snješka Knežević, „Projekt spomenika na Petrovoj gori“, u: Andre Mohorovičić (ur.), Projekt spomenika na Petrovoj gori, Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1981., 9.)
Prije negoli je izgled spomenika narušen skidanjem oplate od nehrđajučeg čelika, iskustvo koje je pružao pogled sa 544 m nadmorske visine bilo je potencirano i činjenicom da je – zahvaljujući hermetički zatvorenom volumenu objekta – posjetitelj tek s vrha mogao doživjeti okolni krajolik (u povoljnim vremenskim uvjetima, pogled se pruža sve do Zagreba). S obzirom na to da je riječ o spomeniku s programskim ciljem objedinjavanja povijesnog kontinuiteta života i borbe upisane u šire područje Petrove gore i njezine kulminacije u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, Bakićevo se formalno rješenje moralo „nametnuti znakom ne samo Petrove gore, nego cijeloga kraja, ne samo spomenom boraca Petrove gore, nego cijele revolucije“. (Knežević, 11.). To je, s jedne strane, postignuto monumentalnošću spomenika, a s druge oblikovanjem forme i odabirom materijala. Svjetlosni efekti koji su nastajali odbljescima okolne prirode i sunca o zaobljene aluminijske ovojnice spomenika, dematerijalizirali su formu a objekt transformirali u svojevrstan svjetionik cijeloga memorijalnog područja Petrove gore.
„Taj prostor nije park, premda mu je sličan, pa se i može koristiti tako: on upućuje spomeniku, služi mu, jednako kao što je i sam potreba spomeniku – da bude društveno sjecište i boravište – ne samo simboličan znak. To jedinstvo spomenika i njegove okolice – spoj skulpture snažnih simboličkih mogućnosti, autentične prirode i gotovo klasično odmjerene artikulacije prostora – zasnivaju posebnost upravo ove memorijalne sredine – na Petrovcu, vrhu Petrove gore.“ (Knežević, 17.)
Mišljenja o ovom spomeniku još su u vrijeme njegove izgradnje bila podijeljena. Dio struke smatrala je ga je iznimnim dostignućem suvremene kiparsko-arhitektonske koprodukcije. Snješka Knežević, primjerice, isticala je kvalitetu sinteznog rješenja koje je na inovativan način objedinilo kiparske i arhitektonske postupke.
Međutim, javljale su se i brojne društvene kritike ovog skupog spomeničkog projekta, velikim dijelom financiranog samodoprinosima kordunaških radnika. Ni struka nije bila jedinstvena u ocjeni njegove kvalitete. U stručnoj recenziji objavljenoj u časopisu Muzeologija, navodi se da je riječ o „promašaju u arhitektonskom i urbanističkom pogledu, jer projektant nije uopće valorizirao okoliš, posegnuvši za oblicima i građevnim materijalima koji u raskošnom šumskom pejsažu djeluje kao nasilje. Posebno se to odnosi na spomenik koji veličinom i neprimjerenim materijalom agresivno i strano dominira cijelim krajem oko Petrove gore.“ (Muzeologija 26: Muzejske zbirke, muzejske izložbe i stalne izložbe sadržajno vezane uz Radnički pokret, NOB i poslijeratnu socijalističku izgradnju na teritoriju SR Hrvatske, Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb, 1988., str. 71.).
Unatoč intenzivnoj turističkoj propagandi i brojnim posjetiteljima, tijekom 1980-ih godina javlja se i niz problema vezanih uz upravljanje Memorijalnim parkom Petrova gora. Trajno je bio zaposlen tek jedan kustos, povjesničar Mile Dakić, koji je ujedno bio i upravitelj čitavog Memorijalnog parka. U ratnim okolnostima 1990-ih situacija se dodatno usložnjava, a spomenik Petrovoj gori, gotovo ironično, postaje vojni poligon još jednog rata.
Iako je proces obilježavanja i zaštite cjelovitog spomen-područja započelo već početkom 1960-ih, suvremeni društveni i stručni interes za ovu temu iz razumljivih je razloga (propadanje spomenika, potreba reafirmacije Bakićeva stvaralaštva) primarno usmjeren na sam spomenički objekt. Niz doprinosa suvremenoj analizi ove teme objavljeni su u tematu „Što napraviti s Petrovom gorom?“, urednice Vesne Vuković (Zarez, 348, 20. 12. 2012., izvor: http://www.zarez.hr/arhiva/348?rubrika=temat-sto-napraviti-s-petrovom-gorom (6. 4. 2015.)). Spomenik je posljednjih desetak godina bio predmet brojnih znanstvenih i teorijskih analiza, umjetničkih radova, hipster dizajna, cyber kulture, SF filmskih setova. Spomenik je predstavljan i izlagan u prestižnim galerijskim i muzejskim prostorima diljem svijeta, uključujući Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku 2018. godine, u sklopu izložbe „Toward a Concrete Utopia – Yugoslav Architecture 1948–1980“. Brojni su novinski članci napisani o tužnoj sudbini velebnog zadanja na Petrovcu, a sve veći broj turista obilazi spomenik kao da je riječ o olupini neke davne civilizacije. Možda je put u njegovu obnovu upravo povratak potisnutoj prošlosti koja ga je inspirirala: mjestima u šumi, bolnicama, tiskarama, grobovima, pričama i skromnim materijalnim ostacima jedne veličanstvene borbe, koje je spomenik na Petrovcu, tako pompozno i ambiciozno trebao okruniti. Možda se malim koracima najprije treba vratiti tihoj sušiti i velebnoj skromnosti priče o Petrovoj gori.
23.10.2021.
Na nama je, a nadam se i na mlađima, da se potrudimo da partizanska bolnica na Petrovoj gori bude obnovljena i prigodno obilježena kao i da sačuvano uspomene na ljude i događaje iz vremena Drugog svjetskog rata, kazala je vijećnica u zagrebačkoj Skupštini Rada Borić koja je kao izaslanica gradonačelnika Zagreba donijela ruže na Petrovu goru.
Povodom 80. obljetnice od osnivanja partizanske bolnice na Petrovoj gori, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH organizirao je 23. listopada 2021. posjet bolnici kroz koju je za vrijeme rata prošlo više od 5 000 partizanskih ranjenika i bolesnika.
Zagrebački antifašisti, kojima se pridružilo i njih nekoliko iz Karlovca, u dva autobusa i pored kišovitog vremena i vlage i prepreka na pristupnom putu koji je, iako uređen, još uvijek obrastao granjem, obišli su prostor nekadašnje bolnice, odnosno barake koje su više puta devastirane i obnavljane, kao i groblje na kojem počiva oko 1 000 boraca i civila koji umrli prilikom liječenja.
Položen je vijenac i na spomenik doktorici Mariji Šlezinger koja je, umirući od tifusa početkom 1943., tražila da se njen grob iskopa kod ulaza u jednu od zemunica kako bi i na taj način štitila ranjenike.
O povijesti bolnice govorio je učesnik NOB-a Mile Knežević koji je podsjetio da je formirana na osnovu odluku s partizanskog savjetovanja u Džodanima kada je dan zadatak liječniku Savi Zlatiću i bolničaru i španskom borcu Jakovu Kranjčeviću Bradi da na lokaciji Vrletne stijene organiziraju gradnju baraka i zemunica za osoblje i ranjenike. Bolnica je počela s radom u listopadu 1941., a otkrivena je i spaljena tokom ustaške ofenzive u proljeće 1942. pri čemu ranjenici nisu stradali.
Krenulo se u gradnju nove bolnice u Pišinom gaju koja je imala sve potrebno za održiv rad, uključujući zubarsku ordinaciju i kiruršku salu, agregat za struju, pa i prostorije za stražarsku jedinicu. Neprijatelj nikad nije otkrio bolnicu u koju je stizala pomoć zapadnih i istočnih saveznika, a odakle su ranjenici prebacivani avionima na liječenje u Italiju, rekao je između ostalog Zlatić, ističući da je bolnica djelovala do 25. svibnja 1945. kad je prebačena u oslobođeni Karlovac. Povodom 20 godina od početka ustanka i osnivanja bolnice, bolnica je u potpunosti rekonstruirana, a 1971. dobila je i orden i zvanje narodnog heroja. U čast NOB-u i žrtvama fašističkog terora na Kordunu 1981. na najvišoj koti Petrove gore, Velikom Petrovcu, sagrađen je monumentalni spomenik, djelo Vojina Bakića.
Nakon “Oluje” 1995. i spomenik i bolnica su devastirani i pljačkani, s tim da su tijekom godina ulagana sredstva za obnovu baraka u bolnici koje su sada barem pod krovom, iako bez najvećeg dijela prozora i eksponata.
Nikola Trbojević, predsjednik udruženja antifašista u Vojniću, podsjetio je da su na Petrovoj gori bile sve važnije institucije NOB-a, uključujući CK KPH i štampariju Vjesnika, kao i najvažniji partizanski rukovodioci Vlado Bakarić i Većeslav Holjevac.
– Šteta što država nije posvetila bolnici dovoljno pažnje da se eksponati sačuvaju, pogotovo što je do 1995. sve bilo na svom mjestu – rekao je Trbojević. Podsjetio je da je 12. siječnja 1942. oslobođen Vojnić kao prvo kotarsko mjesto, kao i na obilježavanje proboja ustaško-domobranskog obruča 14. svibnja 1942. kada su se izvukli borci i dio naroda, dok su oni koji su ostali mahom odvedeni u logore iz kojih se nisu vratili.
– Ovdje sam prije svega kao antifašistkinja, a onda kao izaslanica zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji je donirao ruže da ih se postavi na križeve na groblju – rekla je zastupnica gradske skupštine Rada Borić. -Smatram da ovo mjesto treba biti drugačije obilježeno i da je žalosno da u godini posvećenoj 80. obljetnici ustanka postoje samo četiri muzeja vezana uz NOB, rekla je Borić.
– Žalosti zapuštenost ideja antifašizma i ideja na kojima se temelji ova država, a još je žalosnije da ne želimo biti pobjednici u antifašističkoj borbi. Nekima je u interesu da smo gubitnici, pa je gubitnik i ovo mjesto koje nije upisano u popis kulturnih dobara RH, za razliku od bolnice Franja u Sloveniji koju su obnovili sredstvima EU. Na nama je, nadam se i na onima mlađima, da se potrudimo da ovo mjesto bude drugačije obilježeno i da uspomene na ljude i događaje uspijemo sačuvati za buduće generacije. Vremena su se mrvicu promijenila nabolje; vjerujem da će tako biti i dalje, a neki od nas će se za to i potruditi – podvukla je Borić na kraju izlaganja. Učesnici su obišli barake i zajednički otpjevali pjesmu “Petrova mi gora mati”.
(Tekst i foto: Nenad Jovanović)
20.10.2021.
U danas devastiranoj partizanskoj bolnici na Petrovoj gori liječilo se preko 5.000 ranjenika i bolesnika od kojih je njih 1.000 umrlo i sahranjeno na također devastiranom groblju, rečeno je na tribini “Život partizanske bolnice” na kojoj je istaknuto da je Slovenija, uz pomoć europskih fondova, obnovila partizansku bolnicu Franja.
Uz tribinu organizirana je i izložba “Život partizanske bolnice”.
Nekadašnjoj partizanskoj bolnici na Petrovoj gori, osim obnove, potreban je i plan upravljanja, objedinjavanje brojnih akcija pomoći i zajedničko traženje podrške od države i EU fondova, poruka je sudionika tribine “Život partizanske bolnice”, održane 20. listopada 2021. u prostorijama Saveza antifašističkih boraca i antifašista u Zagrebu.
Na tribini, održanoj povodom 80. godišnjice formiranja partizanske bolnice na Petrovoj gori, koju je SABA RH organizirao u okviru EU projekta “Europsko antifašističko nasljeđe”, bilo je riječi o bolnici za vrijeme NOB-a, njenoj rekonstrukciji i gradnji spomenika na Petrovcu između dva rata, rada VOJINA BAKIĆA, kao i nebrizi, devastaciji i pljački naročito nakon Oluje.
– Bolnica na Petrovoj gori bila je prva centralna partizanska bolnica u cijeloj Jugoslaviji i djelovala je od 4. listopada 1941. do 25. svibnja 1945. – rekao je predsjednik SABA RH FRANJO HABULIN, kritizirajući državu koja nije spriječila njeno propadanje i poduzela adekvatne mjere obnove.
– Ne gajim iluzije da bi se mogao obnoviti spomenik na Petrovcu, ali ne mogu prihvatiti da država ne pokazuje interes da izdvoji sredstva za sanaciju bolnice – rekao je Habulin.
NATAŠA MATAUŠIĆ bavila se bolnicom u smislu, kako je navela, konstrukcije i rekonstrukcije pamćenja. Podsjetila je da su u Hrvatskoj samo četiri muzeja vezana uz NOB: Muzej “Lipa se sjeća” posvećen njemačkom masakru koje je to selo u riječkom zaleđu doživjelo 1944., spomen soba posvećena Batinskoj bitki, memorijalno područje Jasenovac i Muzej oslobođenja Dalmacije u Šibeniku, dok su svi drugi muzeji i spomen područja od početka 90- ih ukinuti.
Navela je da se u toj bolnici – smještenoj prvo na Vrletnim stijenama, a onda u Pišinom gaju – liječilo preko 5.000 ranjenika i bolesnika, kako boraca, tako i civilnog stanovništva, a da su umrli, njih oko 1.000 sahranjeni na obližnjem, sada također devastiranom groblju. Rekonstruiranu bolnicu i spomenik na Petrovcu, sagrađen 1981., posjećivalo je godišnje preko 600.000 ljudi. Sve je to stalo 1990. godine, naročito razbuktavanjem rata u kojem se, kako je navela, Petrova gora našla na okupiranom teritoriju ističući međusobna optuživanja tko je prvi počeo s pljačkom koja i danas traje, iako u manjim razmjerima.
Podsjetila je da je bolnica prvi puta nakon zadnjeg rata obnovljena 2005. kad je obnovljeno 9 od 12 baraka, što se nastavilo u narednim godinama, a da je od 2016. počela obnova zemunica. Usporedila je ovu bolnicu s partizanskom bolnicom Franja, kod Cerkna u Sloveniji, koja prima novac iz europskih fondova i jedno je od turističkih odredišta, što bi mogao biti dobar primjer i za Petrovu goru.
SANJA HORVATINČIĆ govorila je o spomeničkoj baštini na Petrovoj gori, naglašavajući da je najviše spomenika i spomen obilježja NOB-a sagrađeno početkom 60-ih godina prošlog vijeka, ističući STEVANA LUKETIĆA kao jednog od autora spomenika na Petrovoj gori.
– Na osnovu istraživanja 1964. je napravljen spisak sa 70 lokaliteta na Petrovoj gori od kojih se više od njih deset odnosi na mjesta masovnih zločina na kojima je ubijano po nekoliko stotina ljudi, a koja nikad nisu bila obilježena – rekla je i podsjetila da se Bakićev spomenik našao među šest izloženih na njujorškoj izložbi u muzeju MOMA, nažalost kao pano s aktualnim izgledom.
TATJANA VLAČIĆ VUJIČIĆ, predsjednica Udruge Kordunašica, govorila je o svom djelovanju na zaštiti spomeničke baštine na Kordunu.
– Tu baštinu treba obnoviti, ali ju je još važnije očuvati obnovljenu, što radi naša udruga koju smo osnovali 2019. Povod za moj aktivizam bilo je uništavanja spomenika žrtvama ustaškog masakra u Veljunu na kojem su imena mog djeda i strica. Naša udruga čuva, brine se i održava šest spomenika na Kordunu, a odnedavno i jedno grobno mjesto na Židovskom groblju u Karlovcu. Imali smo i velik broj akcija na Petrovoj gori, uključujući i obnovu spomenika doktorici MARIJI ŠLEZINGER, uz pomoć ambasade Rusije. Na zaboravimo da ova bolnica ima zvanje narodnog heroja, pa su tako i heroji svi što leže na njenom groblju – rekla je, zalažući se za potrebu umrežavanja svih koji na neki način brinu o Petrovoj gori.
– Ako nešto želimo, za to se moramo sami izboriti – rekla je članica udruženja TATJANA PROTULIPAC koja je kao profesorica povijesti i geografije na Ekonomskoj školi u Karlovcu uspjela animirati svoje učenike da se udube u povijest koja se, kako kaže, najbolje uči na terenu i “uživo”. Podsjetila je da je sanitetski personal bolnice dolazio iz različitih sredina, poput Marije Šlezinger ili SAVE ZLATIĆA, a da je tamo liječen i RANDOLPH, sin WINSTONA CHURCHILLA.
– Puno nam pomaže i podržava nas karlovački gradonačelnik, pa smo ove godine imali i Dane antifašizma s brojnim manifestacijama – rekla je Protulipac.
Učesnik NOB-a i predsjednik Sekcije boraca 8. kordunaške divizije NOVJ u SABA-i Mile Knežević govorio je o razvoju partizanske borbe i sanitetske službe koja je zaživjela 19. rujna donošenjem odluke na savjetovanu u selu Džodani kad su za njenu izgradnju i vođenje zaduženi liječnik Savo Zlatić i JAKOV KRANJČEVIĆ BRADO.
– Kao skojevac jednom sam bio u bolnici s ocem koji je kao stolar gradio barake – rekao je RADE PAVLOVIĆ, voditelj izgradnje Bakićevog spomenika na Petrovcu.
– Tokom 60-ih i 70-ih građeno je mnogo spomenika NOB-u od kojih su neki imali umjetničku vrijednost, dok drugi nisu, ali su predstavljali vrijednost zbog čuvanja uspomena na NOB. Zbog toga je krajem 70-ih godina donesena odluka da se zaustavi njihova gradnja i sagradi spomenik svih spomenika na Petrovoj gori, za što je formiran odbor od sto ljudi na čelu s tada najjačim političarom VLADOM BAKARIĆEM koji je imenovao Izvršni odbor na čijem čelu je najprije bio RADE BULAT, a onda ja, a zamjenik mi je bio PETAR FLEKOVIĆ. Spomenik je bio veličanstveni spoj arhitekture i skulpture, a gradili su ga radnici građevinskog poduzeća “Tempo” jednog od najvećih u zemlji koji su se dokazali i u gradnji drugih spomenika, rekao je.
– Ne čudi me da se ovaj spomenik pušta da propadne, jer je u režimu u kojem je srušeno 3.000 spomenika teško očekivati obnovu onih najbitnijih – kazao je i dodao da bi konzervacija spomenika u sadašnjem stanju, s kojeg su skinute skoro sve rostfraj ploče, bila svojevrsno spomen obilježje i NOB-u i vandalima – rekao je Pavlović.
Nakon izlaganja razvila se rasprava u kojoj je zastupnica u gradskoj skupštini Zagreba Rada Borić podsjetila da je bolnica Franja dobila 6 milijuna eura iz europskih fondova, dok je SONJA KOČEVAR, šefica konzervatorskog zavoda u Karlovcu, naglasila da je Ministarstvo kulture u nekoliko navrata izdvajalo sredstva za obnovu, ali da bi obnova bez plana upravljanja u kojem bi se znalo što je čiji djelokrug bila perpetuum mobile, s čime se složila i MELITA MULIĆ, izaslanica predsjednika ZORANA MILANOVIĆA. DUŠAN CRNKOVIĆ, šef Udruženja hrvatsko-ruskog prijateljstva za Karlovačku županiju, rekao je da se do spomen obilježja na Petrovoj gori ne može doći jer je put teško oštećen, a nije ni na listi županijskih puteva.
Uz tribinu organizirana je i izložba “Život partizanske bolnice” na kojoj je na tri panoa prezentirana bolnica za vrijeme NOB-a poslije rata i nakon 1995. godine, a predstavljeni su i vezeni ručnici i učenički radovi na temu Petrove gore i njene baštine.
(Tekst i foto: Nenad Jovanović)
Udruga je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva i Ministarstva hrvatskih branitelja
