Europsko
antifašističko nasljeđe

Alat za borbu protiv suvremenih oblika diskriminacije i netolerancije

Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog
rata u Bosni i Hercegovini

Put građanske hrabrosti

Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini

Partizanske bolnice u Podgrmeču i ostalim dijelovima Bihaćke krajine

Prva partizanska bolnica u Podgrmeču i gradnja Centralne bolnice

Planina Grmeč sa svojom ukupnom dužinom od 70 kilometara proteže se sredinom Bosanske krajine okružena gradovima Sanski Most, Bosanska Krupa, Bihać, Bosanski Petrovac, Ključ i Bosanski Novi. Najviša tačka Grmeča – Crni vrh (1.604 m. n. v.) dominira nad prostranim područjem Podgrmeča i Lušci poljem, Saničkom dolinom, Bravskim poljem, Bjelajsko-petrovačkim poljem, i kanjonom Une i Bihaćkim poljem.[1] Podizanjem julskog ustanka 1941. godine, a zatim i osnivanjem Okružnog komiteta KPJ za Bihać, na prostoru gradova koji se nalaze na obroncima Grmeča formirana je teritorijalna i vojno politička cjelina, poznata kao Podgrmeč. Treba napomenuti da su se i gradovi Cazin i Velika Kladuša, koji se ne nalaze na obroncima Grmeča, ipak našli u političko-partijskom pogledu u sastavu Okružnog komiteta KPJ za Bihać.[2]

            Podizanjem julskog ustanka partijsko i vojno rukovodstvo našlo se pred problemima zbrinjavanja ranjenika, kojih je u samom početku ustanka bilo malo, a radilo se uglavnom o lakšim ranjenicima. Stoga se cijela briga oko ranjenika svodila na njihovo liječenje od strane bataljonskih bolničara, nakon čega su upućivani kući uz redovne posjete bolničara.[3] Istovremeno, tokom 1941. godine postojale su teritorijalne partizanske jedinice (odredi), koji su se zadržavali u svojim krajevima i pri tom stvarali manje ili osrednje bolnice, u kojima su uglavnom djelovali priučeni bolničari ili bolničarke, dok su učeni doktori bili prava rijetkost.[4] Prva partizanska bolnica u Podgrmeču formirana je krajem augusta 1941. godine u selu Majkića Japra. Međutim, kratko nakon toga bolnica je premještena 15. oktobra 1941. godine u dvije kuće u zaseoku Lukići, s ukupnim kapacitetom od 20 kreveta, namijenjena samo za teže ranjenike. Važno je napomenuti da je ova bolnica nastala kao rezultat premještanja bolnice u selu Boboljušci kraj Drvara. Upravnik bolnice u Lukićima bio je Đuro Bajić, bolničar iz Drvara, kao i Rade Cvjetičanin bolničar iz Ljubije, i Jovan Marjanović – Boljševik.[5] Kako je rastao intenzitet borbi na području Bosanske krajine, i zbog opasnosti da neprijateljske snage upadnu na slobodnu teritoriju, odnosno bolnicu, koja se nalazila na putnoj komunikaciji Bosanska Krupa – Sanski Most, kao i nedovoljnog kapaciteta, odlučeno je da se bolnica iz Lukića premjesti na Grmeč i da se izgradi jedna veća bolnica. Zadatak za pronalaženje mjesta za novu bolnicu na Grmeču povjereno je Mili Davidoviću i Stojanu Makiću. Kako je područje Grmeča siromašno vodom, lokacija ispod Suhopoljskog vrha gdje se nalazio jedan izvor pitke vode nametnuo se kao idealno rješenje. Osim toga, lokacija se nalazila u jednoj uvali zaštićenoj visokim bukovim stablima, gdje je još u početku ustanka sagrađena jedna baraka za žito. Tako je 10. januara 1942. godine bolnica iz Lukića premještena ispod Suhopoljskog vrha i u nju je bilo smješteno oko 40 ranjenika i bolesnika. Bolnica je ubrzo dobila naziv – Centralna bolnica (kasnije Stara centralna bolnica).[6] Bolnica je pripadala Prvom krajiškom odredu, a kroz bolnicu je ukupno prošlo 150-200 ranjenika i oko 200 bolesnika. Kako je teritorij Prvog krajiškog odreda na prostoru između Une i Sane obuhvatao veliko područje, pored Centralne bolnice, formiran je i veliki broj manjih bolnica na područjima pojedinih bataljona, čija je primarna namjena bila da zbrinu lakše ranjenike, ali i pripreme teže ranjenike za transport po nepristupačnom terenu do Centralne bolnice. Na samom početku, Centralna bolnica je bila namijenjena teškim ranjenicima i bolesnicima, da bi kasnije nakon izgradnje Nove centralne bolnice bila pretvorena u Invalidski dom, a zatim i za zarazne bolesnike, uglavnom od trbušnog tifusa i pjegavca. Upravnik Centralne bolnice na samom početku je bio Đuro Bajić, a nakon njega student medicine Kazimir Barila. U ovoj bolnici radili su: dr. Zvonko Petrak, dr. Teodor Radonjić, dr. Milan Špoljar, dr. Hinko Gosti i dr. Stjepan Poljak. Bolnica je prestala s radom krajem januara 1943. godine, odnosno nakon početka Četvrte neprijateljske ofanzive.[7]

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 137. Nožić s malim usađenim sječivom dužine 2,5 cm, širine 1 cm i drška 8 cm dužine i prečnika 1,3 cm. Sječivo je stegnuto za dršku jednim metalnim prstenom. Nožić pronađen na mjestu bolnice u Podgrmeču.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 345. Metalna baglama za vrata, pri dnu iskrivljena, veličina 9 cm. Baglama je pronađena jula 1957. godine prilikom pretresa Grmeča na mjestu Stare centralne bolnice.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 333. Dio stola za instrumente. Bijela plehana ploča koja je u stvari dio stola na kojem se nalaze razni instrumenti koji služe prilikom hirurških zahvata. Čitava ploča ima oblik bubrega kao i dva otvora na sebi istog oblika, zatim jedan jajolikog i veći broj malih rupica. Veličina ploče 74×45 cm. Ovaj dio je pronađen na mjestu Stare centralne bolnice u Grmeču, prilikom pretresa terena u julu 1957. godine.

Izgradnja manjih bolnica u podnožju Grmeča početkom 1942. godine

Tokom prvih mjeseci 1942. godine kompleks bolnica u Podgrmeču započeo se zaokruživati u jedan kompleksan sistem bolnica. Tako je polovinom marta 1942. godine, Prvi krajiški bataljon Prvog krajiškog odreda u kućama sela Dabar formirao svoju bolnicu s oko 20 kreveta. Nakon toga, 30. aprila 1942. godine Drugi bataljon Prvog krajiškog odreda u selu Srednji Dubovik, na petnaest kilometara od Bosanske Krupe, u zgradi škole, formirao je svoju bolnicu. Bolnica u Srednjem Duboviku koja se nalazila duboko na slobodnoj teritoriji s velikim brojem prihvatnih kreveta, kroz koju je prošlo oko 250 ranjenika, nalazila se na polovini puta od položaja do Centralne bolnice. Bolnica je postojala sve do Četvrte neprijateljske ofanzive kada je ušla u sastav Centralne bolnice. U međuvremenu, bolnica iz sela Dabar je 5. maja 1942. godine preseljena u selo Eminovci u zgradu škole. Upravnik bolnice bio je Miloš Jakšić, a kao ljekari su radili dr. Zdenko Kraus i dr. Hinko Gosti.  Od dijelova bolnice u selu Eminovci 10. maja iste godine formirana još jedna bolnica u selu Jelašinovci u podnožju Grmeča. Bolnica iz Jelašinovca, kasnije će biti pripojena bolnici u Korčanici, o čemu će više riječi biti u nastavku. Istovremeno, s druge strane podnožja Grmeča u blizini Bosanskog Petrovca u selu Vođenica formirana je još jedna bolnica koja je pripadala petom krajiškom odredu na čelu s upravnikom Milanom Špoljarom, i doktorom Ferhatom Miralemom kao i jednim zarobljenim italijanskim ljekarom. Bolnica je prestala da radi početkom 1943. godine. U neposrednoj blizini, u selu Risovac 20. maja 1942. godine u seoskim kućama formirana je još jedna bolnica, kasnije premještena u selo Lastve i služila je za lakše ranjenike i bolesnike. Kroz nju je prošlo oko 70 ranjenika i bolesnika.[8]

Partizanska bolnica u Podgrmeču 1942. Fotografija objavljena u knjizi Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945 – druga knjiga, Beograd, 1989.

Pružanje prve pomoći, Bosanska krajina 1942. godina. Fotografija objavljena u knjizi Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945 – druga knjiga, Beograd, 1989.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inv. br. – -, film 541, snimak 15, autor fotografije Smajo Arnautović, vrijeme snimanja 1949. godina, fotografija je nabavljena 29. 8. 1957. godine. Spomen kuća Dušana Jelače u Jasenici.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inv. br. – -, film 541, snimak 13, autor fotografije Smajo Arnautović, vrijeme snimanja 1949. godina, fotografija je nabavljena 29. 8. 1957. godine. Narodna osnovna škola Benakovac. U zgradi škole je održan omladinski kurs 1942. godine. U istoj je bila smještena partizanska bolnica 1944. godine. Tu se nalazila i ambulanta za civile 1942. godine.

Nova centralna bolnica

Sredinom 1942. godine na Grmeču partizanske snage započinju obuhvatan proces izgradnje novih objekata, odnosno bolnica. Nekoliko je objektivnih razloga koji utjecali na donošenje ovakve odluke. Prvo, Centralna bolnica iznad Suhopolja bez obzira na skrovitost često je bila izložena bombardovanju neprijateljskih aviona. Najme, do maja 1942. godine na mjestu političkog komesara Centralne bolnice nalazio se Smajo Ibrahimbegović. Tek nekoliko godina poslije, odnosno 1944. godine, saznalo se da je Ibrahimbegović bio neprijateljski špijun koji je odao lokaciju bolnice, stoga je ona često bila meta neprijateljskih aviona. Ibrahimbegović je streljan 1944. godine.[9] Drugi razlog koji je uslovio stvaranje novih bolnica jeste neprijateljska ofanziva na Kozari koja je trajala od 10. juna do 30. jula 1942. godine, u toku koje je došlo do naglog porasta broja ranjenika i bolesnika. Tako su jedinice Drugog krajiškog odreda uspjele da prebace oko osamdeset teških ranjenika na teritoriju Prvog krajiškog odreda, preko rijeke Sane. Prebacivanjem ranjenika u bolnicu u Podgrmeču rukovodio je Velimir Stojnić. Ranjenici su pregledani i previjeni u prihvatnoj ambulanti u Lušci Palanki, nakon čega su najteži ranjenici upućeni u  Centralnu bolnicu u Grmeču, koja je morala znatno povećati broj postelja. Istovremeno lakši ranjenici su evakuisani u Eminovce, Srednji Dubovik i Majkića Japru. Tokom ofanzive na Kozari iz nužnosti su početkom jula 1942. godine formirane još dvije prihvatne ambulante, jeda u Srpskoj Jasenici (danas: Jasenica) i Lušci Palanki, u pomenutim ambulantama radile su iskusne bolničarke, a služile su i za potrebe civilnog stanovništva.[10]

Partizanska bolnica u Podgrmeču 1942. Fotografija objavljena u knjizi Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945 – druga knjiga, Beograd, 1989.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inv. br. – -, film 799, snimak 25. Vrijeme snimanja juli ili juni 1945. godine. Fotografija nabavljena 19. 2. 1973. godine, poklon Nade Živičnjak iz Bihaća. Sanitetska četa Trinaeste brigade (Krajiške) 39. divizije. Referent brigade Nada Živičnjak sjedi druga s lijeva, u Mrkonjić Gradu 1945. godine.

Dr. Simo Milošević član Izvršnog odbora I zasjedanja AVNOJ-a. Oslobođenjem Bihaća zdravstveni radnici, među kojima se naročito isticao rad dr. Sime Miloševića ujedno i vijećnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, posvetili su pažnju poboljšanju zdravstvenih prilika na području Bihaćke Republike u čijem sastavu su bile i bolnice u Grmeču.

Tokom druge polovine 1942. godine i porasta broja boraca, formiranjem novih krajiških brigada s čime je znatno porastao i broj ranjenika i bolesnika, konačno je i donijeta odluka o gradnji nekoliko novih bolnica. Nakon brojnih agitacija po podgrmečkim selima, stanovništvo s područja Potkalinja, Majkića Japre, Srpske Jasenice, Hašana, Benakovca i Lušci Palanke odazvalo se u velikom broju za pomoć pri gradnji bolnica. Tako je krajem juna 1942. godine započela izgradnja Nove centralne bolnice u Grmeču na području Dobre Vode s obzirom da je ovaj lokalitet bio jedan od rijetkih s dostupnom vodom, s obzirom da je Grmeč prilično bezvodan. Tokom gradnje, ranjenici koji su se nalazili u Centralnoj bolnici kod Suhopolja zbog učestalog bombardiranja, prebačeni su i smješteni u šatore na lokaciju Dobre Vode gdje su dočekali završetka izgradnje Nove centralne bolnice. Gradnja je završena 10. augusta 1942. godine. Izgrađeno je sedam velikih paviljona kao planinske kuće. Ovako dr. Kazimir Barila jedan od ljekara u Novoj centralnoj bolnici, opisuje kompleks: Smještena u lijepoj dražici, dobro zaklonjena od ugleda iz vazduha. Sagrađena su tri velika paviljona za ranjenike, operaciona sala i previjalište, apoteka, kuhinja i jedan društvenih paviljon, koji je služio u isto vrijeme i za održavanje kurseva, sastanaka, konferencija, a po potrebi mogao se upotrijebiti i kao paviljon za ranjenike. Kuhinja i itendantura bile su nešto odvojene. Paviljoni su bili čvrsti i dobro su držali toplotu. Da bi se toplota što bolje održavala svi paviljoni su tapacirani celulozom iznutra. (…) Ova bolnica sa oko sto postelja, hirurškom salom, centralnom apotekom, služila je samo za najteže ranjenike. Ona je za svoje potrebe dobila i autoklav koji je izgrađen u vojno-tehničkoj radionici. Autoklav je obezbjeđivao apsolutnu sterilnost. U bolnici su se mogle, pored ostalih, da vrše i najteže intervenicije – laparatomije.[11] Nova centralna bolnica izdala je i džepne novine Ranjeni Krajišnik, za nepokretne ranjenike kao podobnije od zidnih novina, a docnije Ranjeni partizan.[12] U ovoj bolnici povremeno su radili dr. Zdenko Kraus, dr. Moni Levi, dr. Izidor Levi, dr. Hinko Gosti, dr. Konstantitn Kočergin i dr. Drago Herlinger.[13] Jedan od pacijenata Nove centralne bolnice, Janko Došenović, prisjeća se da su ranjenicima pruženi svi mogući uslovi. Osim poboljšane ishrane, Došenović se prisjeća, da su svakog četvrtka i nedjelje u posjetu bolnice dolazili omladinci Podgrmeča, a s njima često i stariji. Pored podrške, narod je donosio i veliki broj poklona ranjenicima i bolničarima.[14] Nedostatak Nove centralne bolnice bio je vrlo težak i teško savladiv put, što je usporavalo iznošenje ranjenika. Stoga je u selu Lukići u dvije seoske kuće sagrađena prihvatna ambulanta s oko deset postelja, a kasnije je premještena u novosagrađeni paviljon na samom rubu šume. Istovremeno ambulanta je služila i za potrebe civilnog stanovništva.[15] U međuvremenu Centralna bolnica u Suhopolju (nakon gradnje Nove centralne bolnice zvala se Stara centralna bolnica) pretvorena je  u invalidski dom, koji je u augustu premješten u Srednji Dubovik.[16]

Muzej Unsko sanskog-kantona, inv. br. – -, film 541, snimak 7, autor fotografije Smajo Arnautović, vrijeme snimanja 1949. godina, fotografija je nabavljena 29. 8. 1957. godine. Narodna osnovna škola Hašani, u kojoj je bila smještena partizanska bolnica 1943-1945. godine.

Bolnica u Korčanici i Lastvi

U isto vrijeme dok je građena Nova centralna bolnica, pristupilo se i gradnji drugih bolnica. Jedna od njih sagrađena je u šumi Korčanici ispod Crnog Vrha, iznad Lušci Palanke i sela Jelašinovac. Bolnica u šumi Korčanica građena je po sličnom sistemu kao i Nova centralna bolnica, s obzirom da se u gaju još od ranije nalazila brvnara koju je sagradila Prva krajiška brigada za vlastite potrebe. Za razliku od ostalih bolnica, put do Korčanice je bio prohodan i lako savladiv, a vodio je iz Lušci Palanke, preko Smoljana do bolnice. Na taj način omogućeno je da su svi ranjenici mogli biti transportovani do bolnice s kolima, što nije bio slučaj s drugim bolnicama. Iako je područje Grmeča izuzetno oskudno s vodom, Korčanica je izgrađena na mjestu gdje se nalazio jedan izvor vode. Ukupni kapacitet bolnice iznosio je blizu sedamdeset postelja, a sastojala se od ukupno četiri paviljona, od čega su tri korištena za smještaj ranjenika, a jedan je služio kao kuhinja. Na Korčanicu su uglavnom smješteni lakši ranjenici i bolesnici. Bolnica je također imala električno osvjetljenje. Nakon završetka bolnice u Korčanici oko 15. augusta 1942. godine, u nju su prebačeni ranjenici i bolesnici iz bolnice u Jelašinovcu, i jedan dio ranjenika iz sela Eminovci. Bolnica je imala i svoje zarazno odjeljenje, koje se nalazilo na rubu šume u mjestu Tuk Bobija. U ovom zaraznom odjeljenju, koje se nalazilo nekoliko kilometara istočno od Lušci Palanke, od pjegavog tifusa umro je medicinar Moric Levi iz Prijedora. Na mjestu upravnika bolnice bio je dr. Hinko Gosti, dr. Moni Levi i bolničar Nikola Majkić. Tokom svoga rada, kroz bolnicu je prošlo oko stotinu i pedeset ranjenika i bolesnika. Krajem januara 1943. godine, kada je započela velika neprijateljska ofanziva usmjerena na Bihaću Republiku, bolnica je evakuisana  u Bosanski Petrovac.[17] Krajem augusta 1943. godine pod rukovodstvom Odreda iznad sela Lastve kraj Risovca, izgrađena je treća i ujedno najveća i najljepša bolnica u Grmeču. Za razliku od ostalih bolnica koji su se sastojali od paviljona, bolnica iznad Lastve se sastojala od jedne zgrade koja je imala oblik ćiriličnog slova P (П) i imala je jedan sprat. Doktor Kazimir Barila ovako opisuje bolnicu iznad Lastve: Po čitavoj dužini na gornjem spratu bio je balkon širok jedan metar. U prizemlju, u jednom bočnom krilu, smještena je kuhinja, intendantura i zaštitnica, a ostali prostor je upotrebljen za bolesničke sobe i ambulante.sve osoblje je smješteno na mansardi.[18] Smještaj ove bolnice bio je oko dvije stotine postelja, a služila je za lakše ranjenike i bolesnike. Tokom postojanja, kroz bolnicu je prošlo oko šest stotina ranjenika i bolesnika. Upravnici bolnice bili su Dane Mažar, student medicine i dr. Moni Levi, a ljekari dr. Radonjić i dr. Stjepan Poljak.[19] Krajem januara 1943. godine bolnica je bombardovana i tom prilikom direktno pogođena. Od posljedica bombardovanja poginuo je veliki broj ranjenika i osoblja, dok su preživjeli upućeni u Centralnu bolnicu vrhovnog štaba.[20]

Prvi kongres ljekara Partizana u Bosanskom Petrovcu i oslobođenje Bihaća

Pored toga što je područje Bihaćke krajine, a naročito na Grmeču i njegovim obroncima do jeseni 1942. godine imalo čitav niz sistemski uvezanih bolnica, oko 60% svih partizanski bolnica na slobodnoj teritoriji 1942. godine nalazilo se u Bosanskoj krajini, preciznije ukupno 32 bolnice., ovo područje ostalo je značajno po još jednom događaju.[21] U jesen, od 25. do 27. septembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu u podnožju Grmeča, održan je Prvi kongres partizanskih ljekara. Kako su partizanske snage još polovinom 1942. godine poduzimale jake akcije protiv neprijateljskih snaga, iskazala se potreba za trupni sanitet s obzirom na povećan broj ranjenika. U takvim okolnostima često je dolazilo do nesuglasica između ljekara o načinu liječenja, pa se na prijedlog dr. Gojka Nikoliša počelo s pripremama za organiziranje kongresa. Upravo iz tog razloga u Bosanskom Petrovcu održan je kongres ljekara. Na kongresu su analizirana ranija iskustava sanitetske službe u partizanskim uslovima, u prilikama kada su već stvorene brigade, a predstojalo je formiranje divizija i korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Na kongresu koji je održan u Kulturnom domu u Bosanskom Petrovca, pored ljekara, prisustvovali su i građani, predstavnice organizacija žena i omladine. Kongres je otvorio i pozdravio Moša Pijade. Kongresom je predsjdavao dr. Simo Milošević, koji je u svome izlaganju posebnu pažnju pposvetio zdravstvenom prosvjećivanju. Svoja predavanja održali su i dr. Gojko Nikoliš, Đuro Mešterović, dr. Božović, a pročitan je i referat dr. Pape koji nije mogao prisustvovati kongresu.[22] Ubrzo nakon kongresa usvojen je i statut sanitetske službe NOV i POJ 10. novembra 1942. godine, koji je potpisao Josip Broz Tito. Statutom su regulisani opšti zadaci sanitetske službe. Nakon kongresa naročito se razvijao i borbeni pokretni sanitet trupni sanitet. Jedinice su dobile svoje sanitete, formirana su previjališta, bolničarski vodovi kao i posebne čete za izvlačenje ranjenika s borbenih linija. Naročito je bio važan rad higijenskih ekipa koje su radile na suzbijanju akutnih zaraznih oboljenja, prije svega tifusa.[23] Važno je napomenuti da su partizanski ljekari, a nakon održanog kongresa poslali jedan telegram bratskim sovjetskim ljekarima, upoznavši ih sa svim iskustvima vlastitog djelovanja i borbe s fašizmom, ali i poziv svim studentima medicine, ljekarima i ostalim sanitetskim radnicima da se pridruže partizanima[24] U narednom periodu praksa održavanja ljekarskih konferencija među partizanskim ljekarima, a u cilju boljeg rukovođenja i ispravljanja ranijih grešaka, postala je učestala. Tako je početkom decembra 1942. godine u Invalidskom domu u selu Srednji Dubovnik održana konferencija referenata saniteta Prvog bosanskog korpusa, na kojem su prisustvovali referenti druge, pete i šeste brigade.[25]

Proglas poslan s Kogresa sovjetskim ljekarima

Muzej Unsko-sanskog kantona, inv. br. 6829, film 629, snimak 20. Format negativa 24×36, autor nepoznat, vrijeme snimanja 1942. godina, fotografija je nabavljena 1965. godine. Centralna apoteka u Bosanskom Petrovcu 1942. godine.

Dom kulture u Bosanskom Petrovcu u kojem je od 25-26. septembra 1942. godine održan Prvi kongres partizanskih ljekara, a od 5-8. decembra 1942. godine Prva zemaljska konferencija AFŽ Jugoslavije i brojne priredbe Kazališta narodnog oslobođenja. Fotografija je objavljena u knjizi Bihaćka republika tom II.

Ovaj sada već složeni sistem sanitetske organizacije, do svoga punog izražaja došao je početkom novembra 1943. godine, kada je Vrhovni štab odlučio da na godišnjicu Oktobarske revolucije osvoji Bihać – kulturno i administrativno sjedište Bihaćke krajine. Prilikom planiranja napada na grad detaljno su organizovane sanitetske službe. Tako je jedna mobilna hirurška ekipa na čelu s dr. Izidorom Papom postavljena u selo Račić, dok je prihvatnom bolnicom u selu Teočak rukovodio dr. Špoljarić. Tom prilikom također je utvrđeno da se evakuacija ranjenika i bolesnika vrši u tri osnovna pravca, prvi pravac je išao iz Bihaća prema Centralnoj bolnici u Grmeču, drugi iz Bihaća prema Bosanskom Petrovcu i treći iz Bihaća prema bolnici u Bijelim Potocima na Plješevici koja se nalazi nasuprot Grmeča sa zapadne strane grada u blizini Korenice. Tokom operacije angažovani su doktori iz grmečkih bolnica, tako je dr. Kazimir Barila, referent saniteta, vodio jedno brigadno previjalište u Lohovskim brdima, koje se toko borbi premjestilo u selo Golubić u neposrednoj blizini grada, a zatim u prve kuće Bihaća. Brigadno previjalište Druge krajiške brigade na čelu s dr. Moricom Leviem se nalazilo u Prekounju u Bihaću, dok su ranjenici bili evakuisani u kuće na periferiji Bihaća i upućivani u Novu centralnu bolnicu u Grmeču. Brigadno previjalište Treće krajiške brigade na čelu s Marjanom Kvederom se nalazilo u selu Zavalje, kroz koje je prošlo blizu šezdeset ranjenika dalje upućenih prema Bosanskom Petrovcu.  Kroz previjalište Pete krajiške brigade na čelu s dr. Alfredom Ržehakom prošlo je trinaest ranjenika upućenih u bolnicu Korčanica. Previjalište Šeste krajiške brigade nalazilo se na Grabežu s dr. Danom Mažarom. Teški ranjenici uglavnom su bili evakuisani u jednu od tri hirurške ekipe koje su se nalazile u Veliko Radiću, Račiću, Ličkom Petrovom Selu i Teočaku. Voditelji ovih hirurških ekipa dr. Zdenko Kraus, Krešo Majer, dr. Izidor Levi, medicinar Džani Popović, Franc Klajnhapel, i dr. Milan Špoljar gotovo sve ranjenike upućivali su u Novu centralnu bolnicu u Grmeču i Bosanski Petrovac.[26]

Razmještaj sanitetskih etapa i pravaca evakuacije ranjenika za vrijeme napada na Bihać od 2-4. novembra 1942. godine. Fotografija objavljena u knjizi Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945 – druga knjiga, Beograd, 1989.

Osvajanjem Bihaća otvorile su se nove mogućnosti za uznapredovanje sanitetske službe i bolnica u Grmeču. Da bi se omogućila što sigurnija evakuacija sanitetskog materijala iz Bihaća, prethodno je bio razrađen plan prema kojem je postavljena straža ispred sanitetskih ustanova u gradu, te je na taj način osigurano uzimanje sanitetskog materijala od strane boraca i nestručnog sanitetskog osoblja. Na taj način sanitetska služba pribavila je znatne zalihe prijeko potrebnog materijala, zavoja, hirurških instrumenata, šprica za injekcije, seruma protiv tetanusa, kardijaka, analgetika, termometara, sredstava za dezinfekciju itd. Mnogo važnije činjenica je bila da je iz oslobođenog Bihaća u grmečke bolnice otišlo nekoliko medicinara i doktora, među njima i prijeko potrebni hirurg dr. Drago Herlinger, dr. Oskar Ginsberger, dr. Zlatno Fišer, a iz Cazina dr. Izidor Levi.[27]

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 146. Apotekarska flaša sa plutanim zapušačem i okruglim papirnim zaštitnim znakom. Flaše je visoka 120 cm. U flaši ima tekućine u visini od 3,5 cm. Flaša je odnijeta iz apoteke u Bihaću novembra 1942. godine u partizansku bolnicu u Korčanicu. Nabavljena je u Lušci Palanci 1955. godine.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 145. Apotekarska flaša sa staklenim zapušačem i vinjetom od kaučuka na kojoj je natpis: Vin. condurang. Visina flaše je 16,5 cm. flašica je odnijeta iz apoteke u Bihaću novembra 1942. godine u partizansku bolnicu u Korčanicu. Nabavljena je u Lušci Palanci 1955. godine.

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 147. Apotekarska flaša odnijeta iz apoteke u Bihaću novembra 1942. godine u partizansku bolnicu u Korčanici. Flaša nabavljena u Lušci Palanci.

Oslobođenjem Bihaća zdravstveni radnici, među kojima se naročito isticao rad dr. Sime Miloševića ujedno i vijećnika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, posvetili su pažnju poboljšanju zdravstvenih prilika na području Bihaćke Republika u čijem sastavu su bile i bolnice u Grmeču, dok je u Žegaru kod Bihaća na mjestu bivšeg logora sagrađena nova partizanska bolnica sa kapacitetom od 600 kreveta.[28]

Odlučujuću ulogu za sistemsko organizovanje zdravstvenih radnika imao je dr. Simo Milošević, koji se isticao po svojoj sposobnosti organizacije zdravstvenih radnika u pozadini. Iskustvo dr. Miloševića i njegovo opredjeljenje za narodnooslobodilačku borbu, iskusnog profesora s Univerziteta na Medicinskom fakultetu, francuskog studenta bakteriologije i parazitologije, po dr. Gojku Nikolišu bilo je jako značajno, naročito u ranim fazama organizacije.[29]  U decembru 1942. godine Izvršni odbor AVNOJ-a izdao je raspis o osnivanju Zdravstvenog odsjeka. Dr. Simo Milošević koji je ujedno i tvorac pomenutog raspisa dao je detaljne upute svim zdravstvenim radnicima i stanovništvu na koji način poboljšati higijenske prilike u cilju rasterećenja medicinskog osoblja, koje je pored brige za ranjenike zbrinjavalo i civile. U okviru zdravstvenog odsjeka nalazila se i veterinarska služba.[30]

Nakon skoro tri mjeseca koliko je postojala Bihaćka Republika, oko 20. januara 1943. godine na oslobođeni partizanski teritorij započela je Četvrta neprijateljska ofanziva. Istovremeno to je značilo i zbrinjavanje trenutnih ranjenika u brojnim partizanskim bolnicama na tom području, ali i briga za nove ranjenike. Tako je veliki broj ranjenika Četvrte krajiške divizije stradalih u borbi s neprijateljom kraj sela Benakovac prebačeno u Centralnu bolnicu u Grmeč. Tokom borbi [31]  Vrhovni štab je odlučio da se izvrši evakuacija oko 3.500 ranjenika kojima je slijedio dug put od Bosanske krajine do Glavatičeva u Hercegovini. Krajem januara evakuisana je i Nova centralna bolnica iz Grmeča u Marjanovića Do i selo Skakavac. Nešto ranije evakuisana je i bolnica u Korčanici preko sela Smoljani u selo Skakavac.[32] Četvrta Krajiška divizija ostala je opkoljena u Grmeču i s oko 250 ranjenika i nakon nekoliko dana u izuzetno teškim zimskim uvjetima uspijeva da se probije do Kozare. Za vrijeme trajanja Četvrte neprijateljske ofanzive, najveći dio partizanskih bolnica s područja Grmeča i njegovog podnožja bila je evakuisana i uništena. Međutim, veću u martu 1943. godine formiraju se nove bolnice u Podgrmeču, uglavnom u selima gdje se stanovništvo već ranije pokazalo kao prijateljski raspoloženo prema partizanima. Tako se bolesnici Četvrte divizije prebacuju u selo Tuk Bobija, dok se u Majkića Japri pod rukovodstvom Borke Demić formira ambulanta. Kasnije je bolnica iz Tuk Bobije prebačena u bolnicu Korčanicu. Kada je u aprilu počela nova neprijateljska ofanziva jedinice Četvrte i Pete divizije s oko trideset ranjenika smjestilo se u jednu pećinu s dr. Kreškom Majerom i Milošem Jakšićem, dok su lakši ranjenici evakuisani u pravcu sela Lukići, dok je dr. Stjepan Policer jednu grupu ranjenika prebacio u pećinu kod Lušci Palanke.[33]

            Iako je sistem bolnica na Grmeču najvećim dijelom uništen početkom Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive, partizanski ljekari su ovisno o vojnim dejstvima u narednom periodu uspostavljali privremene bolnice na ovom području u većem broju sela. Bosanska krajina pokazala se kao izuzetno pogodno područje za zbrinjavanje ranjenika, pri čemu je domaće stanovništvom svojim donacijama u hrani i sanitetu, posjetama i priredbama odigralo značajnu ulogu i olakšalo posao ljekarima.

Dopis infektivnog odjeljenja bolnice u Podgrmeču upućen Zdravstvenom odjseku

Muzej Unsko-sanskog kantona, inventarni broj 236. Seljačka torba, s prednje i zadnje strane išarana narodnim ukrasima. Na desnoj strani poleđine torbe naknadno je prikrpljen jedan veći komad sivog vojničkog štofa. Veličina torbe je 48×41 cm. Torba je stara i na nekoliko mjesta poderana. Torba je služila za nošenje hrane partizanima u Centralnu bolnicu. Skupljanje i nošenje hrane je organizovala Zaga Umičević iz Male Rujiške kod koje je i nađena torba.

U kulturi sjećanja na značajna mjesta narodnooslobodilačkog rata, područje Bosanske krajine, odnosno Podgrmeča, zauzimalo je značajno mjesto. Dva značajna događaja s ovog područja, najprije velika smotra Četvrte krajiške divizije koju je izvršio Josip Broz Tito u Jasenici 7. januara 1943. godine i sistem bolnica organiziran tokom 1941-1943. godine, isticali su se po svojoj važnosti. Stoga je u oktobru 1972. godine u Sanskom Mostu odlučeno da pomenuta dva mjesta budu obilježena. Važna podrška došla je i od Đure Pucara – Satorg koji je prisustvovao pomenutom sastanku i podržao inicijativu formiranja odbora od petnaest članova sa zadatkom da se organizuje izrada programa obilježavanja Korčanice, a koji je služio kao podloga za raspisivanje konkursa. Konkurs za idjeno rješenje spomen-obilježja na Korčanici raspisan je i proveden 1975. i 1976. godine. Na objavljeni konkurs javilo se ukupno trinaest autora iz raznih krajeva zemlje. Stručni žiri za pregled i ocjenu prispjelih radova imenovao je Odbor za obilježavanje Grmeča u sastavu: Profesor Nikola Babić iz Sarajeva, za predsjednika, ing. Dragoljub Lazić iz Sanskog Mosta, za sekretara. Za članove: prof. ing. arhitekture Husref Redžić iz Sarajeva, prof. ing arhitekture Džemal Čelić iz Sarajeva, Mirko Vranić, general-pukovnik iz Sarajeva, Drago Mažar, član Savjeta iz Banja Luke, Branko Ćopić, književnik, dipl. ing. Sima Mirković iz Beograda, ing. Gvozden Knežević iz Zagreba, Advan Hozić, akademski slikar iz Sarajeva, Redžo Terzić, Mihajlo Terzić, Mihajlo Škondrić iz Beograda i Dušan Đurić. Nakon pregeldanih prispjelih radova krajem januara 1976. godine, žiri nije bio saglasan oko dodjele prve nagrade. Stoga je raspisan konkurs drugog reda, na kome su imali pravo da učestvuju samo oni autori čiji su radovi na prvom konkursu ocijenjeni kao dobri i dobili drugu ili treću nagradu, ili otkupninu. Što se tiče područja Korčanice gdje se nalazila jedna od partizanskih bolnica, na otvorenom konkursu prihvaćen je prijedlog vajara Ljubomira Denkovića iz Novog Sada, sa saradnicima ing. arhitekture Savom Subotinom i ing. Milanom Matovićem.[34]

Kako od pomenute bolnice i njenih pratećih objekata nije ostalo ništa, pristupilo se kompleksnom idejnom rješenju, zamišljenom kao memorijalni kompleks. Centralnom spomeniku prilazi se širokom betonskom stazom, prosječenom kroz gustu borovu šumu. Spomenik simbolizira stilizovani pupoljak cvijeta što se otvara, visok petnaest, a prečnika deset metara. Jednim dijelom izniče iz zemlje a drugim iz vode. Spomenik simbolizira neuništivost života. Unutrašnji prostor simbolizira otvorena njedra Grmeča. Kako od pratećih objekata bolnice nije sačuvano gotovo ništa, svi objekti simbolično su označeni kamenim biljezima nalik na srednjovjekovne stećke s natpisima, a na neki način predstavljaju i oblik kuća ovoga podneblja, pa i bosanske planine. Posebno se ističu su dvije grobnice, dva zasječena kamena bora — u prvoj je sahranjeno 130 boraca i uklesan stih Еј djeco moja, ej smioni ždrali, u drugoj 186 boraca i poruka Plač je za klonule, za nejake. Uklesani stihovi djelo su Branka Ćopića, rodom iz Hašana u podnožju Grmeča, gdje se tokom rata također jedno vrijeme nalazila partizanska bolnica.[35]  Krug se zatvara kod centralnog spomenika, na čijem donjem dijelu je ispisano: Na ovom mjestu od januara 1942. godine do februara 1943. godine bila je smještena glavna partizanska bolnica za Bosansku krajinu. U ovoj bolnici liječeno je više hiljada boraca partizanskih udarnih i proleterskih jedinica NOV i POJ iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U staklenom paviljonu je velika maketa sa svim ratnim objektima na ovoj lokaciji.[36]

Izvođake radove na Korčanici izvodili su Građevinsko-industrijsko preduzeće 20 oktobar iz Sanskog Mosta, OOUR Kamenorezac Građevinske radne organizacije Vranica iz Sarajeva i Radna organizacija Elektor Krajina iz Banja Luke. Maketu partizanske Korčanice koje se nalazi u sastavu spomenika na ovom lokalitetu radio je Institut za urbanizam i arhitekturu Urbanističko-arhitektonskog fakulteta iz Sarajeva. Na gradnju spomen-kompleksa na Korčanici utrošeno je ukupno 29.928.843,00 dinara od priloga opština potpisinica društvenog dogovora, drugih opština iz SR Bosne i Hercegovine, Krajišnika koji su živjeli vani i SR Bosne i Hercegovine. U prilozima je također učestovovalo oko 900.000 građana svih uzrasta.[37]

Otvaranje memorijalnog kompleksa na Korčanici održano je simbolično 27. jula 1979. godine na Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, s tim da je dan ranije također bilo svečano u Lušci Palanci kao najbližem većem mjestu do Korčanice. Na dan svečanosti, 27. jula u Radoševića gaju na Grmeču okupilo se oko stotinu hiljada građana iz cijele Bosanske krajine, kako bi prisustvovali bogatom sadržaju pripremljenom za taj dan. Na Grmeču se okupila najistaknutija politička elita tog vremena među kojima su bili Raif Dizdarević, predsjednik Predsjedništva SR BiH, Nikola Stojanović, predsjednik CK SKBiH, Hamdija Pozderac i Nikola Mihaljević, predsjednik Skupštine SR BiH, Ante Budimir i Brano Miljuš. Svečanost u Radoševića gaju započela je simbolično zvucima fanfara i pjesmom Stijeg Partije. Pred monumentalnim spomenikom u Korčanici govorio je Nikola Mihaljević najprije čitanjem poruke Josipa Broza Tita upućene narodu Grmeča, a zatim je simboličnim presijecanjem vrpce otvorio memorijalni kompleks koji se prostire na oko 500 kvadratnih metara. Kao izaslanik Josipa Broza Tita na Grmeču je boravio Nikola Stojanović, koji je nakon otvora spomenika položio vijenac sa simboličnim natpisom Palim borcima Grmeča – Josip Broz Tito. Nakon otvaranja spomenika, naročito su bili dirljivi susreti boraca iz jedinica Četvrte krajiške brigade. Važno je napomenuti, da iako se radi o monumentalnom spomeniku, da otvaranje spomenika u Korčanici 27. jula 1979. godine nije predstavljao centralni događaj. On se zbio nekoliko kilometara dalje od Korčanice, u Jasenici gdje je otvoren Spomen muzej Podgrmeč u NOB-u u zgradi nekadašnje osnovne škole, gdje je u januaru 1943. godine, boravio Josip Broz Tito i izvršio smotru Četvrte krajiške brigade.[38] U Jasenici, na 250 hektara, uređen je memorijalni kompleks koji čine Muzej Podgrmeč u NOB, spomen-fontana, spomen-biste osam narodnih heroja, Partizansko groblje, spomen-crkva i spomen-šuma. Tu je bio i prostor za prihvat posjetilaca i hotel.[39]

Kao i najveći dio spomenika koji asociraju na antifašističku borbu na području Bihaćke krajine, i spomen kompleks na Korčanici, nalazi se u izuzetno lošem stanju. Obrastao korovom, zaklonjen visokom borovom šumom, stradao u ratu, danas služi kao mjesto na kojem loklani stanovnici čuvaju stada ovaca. Dio spomenika u kojem se nalazi voda, a iz kojeg izrasta grmečki cvijet, danas služi kao pojilište za stoku. Više je razloga za ovakvo stanje spomenika Revolucija. Iako je tokom rata u potpunosti devastiran, opljačkan zajedno s hotelom u blizini, ali ipak zadržao svoje osnovne konture, najveći problem predstavlja nezainteresiranost loklanih i kantolanih vlasti za pokretanje projekta revitalizacije. Prvi objektivni razlog je svakako nedostatak materijalnih sredstava, dok je istovremeno spomenička kulutura iz posljednjeg rata preuzela dominantnu poziciju u odnosu na kulturu sjećanja na Drugi svjetski rat. Područje Grmeča je naročito interesantno iz razloga što je danas naseljeno većinskim srpskim stanovništvom, ali se nalazi u sklopu Unsko-sanskog kantona naseljenog većinskim bošnjačkim stanovništvom. Stoga se na području grmečkih sela mogu vidjeti spomen obilježja posvećena raznim događajima iz posljednjeg rata, kao što je obilježavanje grobnica u kojima je pokopano stradalo civilno stanovništvo, ali pojedini grafiti iz posljednjeg rata ispisani na spomenicima posvećenim antifašizmu. Čini se kako su spomenici posvećeni NOB-u, pa i onaj na Korčanici, danas postali mjesta na kojima se vodi borba (naročito je zastupljena kultura grafita) na kulturu sjećanja na ratne sukobe od 1992-1995. godine.

Biografije:

Dr. Sima Milošević (Kamenari kod Herceg Novog, 5. septembar 1896 — okolina Tjentišta, jun 1943.) doktor i jedan od istaknutih učesnika Narodnooslobodilačke borbe i član Izvršnog odbora AVNOJ-a. Milošević je rođen 5. septembra 1896. godine u selu Kamenari, u Boki Kotorskoj, gimnaziju je završio u Zadru. Jedan je od onih koji je tokom Prvog svjetskog rata, pomagao u pobuni mornara u Boki Kotorskoj. Bio je član Jugoslovenske demokratske stranke i vrlo aktivan u radu demokratske studentske organizacije. 1923. je na kongresu jugoslovenskih studenata demokrata izabran za predsjednika centralne organizacije i na toj funkciji bio do 1925. Doktorirao je 1926. godine, a potom je u Hamburgu i Parizu specijalizovao bakteriologiju i infektologiju. Radio je kao profesor na Medicinskom fakultetu Beogradskog univertiteta pri čemu je podržavao revolucionarne studente zbog čega je i hapšen više puta.. Intenzivno se bavio naučnim radom i napisao je oko 70 naučnih radova iz oblasti medicine, koji su objavljeni u zemlji i inostranstvu. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine, a član Komunističke partije Jugoslavije od 1942. godine. Najpre je radio pri Glavnom štabu NOP odreda Crne Gore, Boke i Sandžaka i rukovodio zdravstvenom službom na oslobođenoj teritoriji. Predsjedavao je skupštinom crnogorskih i bokeljskih rodoljuba u manastiru Ostrogu, 8. februara 1942. godine. Bio je vijećnik Prvog zasedanja AVNOJ-a, održanog 26. novembra 1942. godine u Bihaću, na kome je izabran za člana Izvršnog odbora Antifašističkog vaća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ).Za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, juna 1943. godine, bio je teško ranjen i prebačen u selo Vrbnicu. Tamo su ga, zajedno sa pesnikom Ivanom Goranom Kovačićem, četnici zarobili i ubili. Za vrijeme postojanja Bihaćke Republike imao je glavnu ulogu u organizaciji Zdravstvenog odjeska gdje je vrijedno radio na držanju predavanja civilnom stanovništvu o spriječavanju širenja tifusa. Važno je napomenuti da je u septembru 1941. godine Sima Milošević imao odlučujuću ulogu prilikom održavanja Prvog kongresa partizanskih ljekara. Najveći dio njegove privatne ostavštine danas se čuva u JU Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću predane od strane njegove porodice 1989. godine.

Milka Savić 23. 2. 1973. godine. Milka Vukašinović rođ. Savić je stupila u Savez omladine 1942. godine u selu Grmuša (Bihać), nakon čega je otišla u N.O.V. u Podgrmečki odred 9. augusta 1943. godine gdje je završila kurs za bolničara u Kozinu i ostala sve do rasformiranja odreda. Nakon toga je otišla u 39. diviziju. U Sanskom Mostu je završila bolnički kurs, a u diviziju je otišla 10. aprila 1945. godine gdje je stekla čin starijeg vodnika i bila zamjenik referenta sanitetskog bataljona. U SKOJ je stupila 1943. godine u selu Rujiška. U vojsci je ostala do 20. novembra 1945. godine kada se vratila kući i radila u SKOJ-u i Partiji sve do 1949. godine.

Dr Gojko Nikoliš – Mediko je rođen 11. augusta 1911. godine u selu Sjeničak Lasinjski na Kordunu u porodici pravoslavnog sveštenika. Poslije završene osnovne škole u rodnom selu i gimnazije u Karlovcu i Sremskim Karlovcima medicinu je završio u Beogradu 1936. godine. Tokom studiranja postao je član SKOJ-a i Komunističke partije Jugoslavije. Učesnik je Španskog građanskog rata od 1937. godine kao dobrovoljac na strani republikanaca. Bio je upravnik bolnice u Pontonesu, a potom načelnik saniteta u bataljonu Devete internacinalne brigade u vreme bitke na rijeci Elbi 1938. godine. Poslije raspada Kraljevine Jugoslavije uključuje se u pripreme za podizanje ustanka i 19. avgusta 1941. godine odlazi za liječnika u Kragujevački NOP odred. Krajem novembra u Užicu stupa na dužnost referenta saniteta Vrhovnog štaba NOVJ na kojoj će ostati do kraja rata. Rukovodio je spašavanjem ranjenika u Igmanskom maršu i kod Bitke na Neretvi. Tokom rata izgubio je suprugu Ivanku koju je policija u Zagrebu ubila 1942. godine i brata Dušana kojeg je ubila beogradska policija. Gojko Nikoliš je bio vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a i vijećnik Prvog, Drugog i Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. U činu general-pukovnika poslije rata je bio načelnik sanitetske službe u JNA. Obavljao je i dužnost ambasadora Jugoslavije u Indiji. Bio je član SANU. Publicističkim i književnim radim bavio se od rane mladosti. Još tokom rata pokreće “Bilten”, organ saniteta Vrhovnog štaba. Početkom osamdesetih objavljuje svoje memoare. U beogradskom listu “Politika” 18. januara 1987. godine izlazi humoreska pod naslovom “Vojko i Savle” u kojoj se prepoznaju akademici Gojko Nikoliš i Pavle Savić. Ovj tekst izazvao je buru u tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti, ali i političke potrese u srpskom rukovodstvu. Početkom devedesetih godina Gojko Nikoliš se sukobio sa ratnom politikom režima Slobodana Miloševića i zajedno sa svojom drugom suprugom, francuskinjom Margo, otišao u Francusku gdje je umro 11. juna 1995. godine.

Dr. Moni Levi KPJ od 1922. g. Učestvovao u organizovanju ustanka na teritoriji zapadne Bosne, a kasnije je postavljen za političkog kome- sara 1. krajiškog partizanskog odreda. Po direktivi Komuinstičke partije Jugoslavije, Klub je otpočeo 1924. godine sa štampanjem zvaničnog organa KPJ — Srp i čekić, koji je prebacivan ilegalno u Jugoslaviju. Urednik tog lista je bio Salamon-Moni Levi. Klub je rasformiran 1926. godine. dr Salamon-Moni Levi, pristupio je naprednom pokretu u vreme studija u Beču 1922. godine, gde je primljen za člana KPJ. Učestvovao je u radu »Kluba studenata socijalista iz Jugoslavije. Istovremeno je bio saradnik i administrator časopisa »La Federation Balkanique«, koji je ilegalno prebacivan u Jugoslaviju. Po diplomiranju došao je u Zagreb, gde je 1928. g. izabran za člana Reonskog i Opštinskog komiteta KPJ za Zagreb i istovremeno je rukovodio tehnikom CK KPJ. Njegov rad je otkriven pa ga je Sud za zaštitu države osudio na 10 godina robije. Po izlasku s robije nastavio je s revolucio- narnim radom.

Popis liječnika, bolničara/medicinara i ostalog pomoćnog osoblja:

Đuro Bajić, bolničar iz Drvara,
Rade Cvjetičanin, bolničar iz Ljubije
Jovan Marjanović – Boljševik
Kazimir Barila, student medicine
dr. Zvonko Petrak
dr. Teodor Radonjić
dr. Milan Špoljar
dr. Hinko Gosti
dr. Stjepan Poljak.
dr. Moni Levi
Miloš Jakšić
dr. Zdenko Kraus
dr. Ferhat Miralem
Smajo Ibrahimbegić, politički komesar Centralne bolnice. Tek nekoliko godina poslije, odnosno 1944. godine, saznalo se da je Ibrahimbegović bio neprijateljski špijun koji je odao lokaciju bolnice, stoga je ona često bila meta neprijateljskih aviona. Ibrahimbegović je streljan 1944. godine.
Velimir Stojnić, rukovodio prebacivanjem ranjenika u bolnicu u Podgrmeču.
dr. Izidor Levi
dr. Konstantitn Kočergin
dr. Drago Herlinger
Nikola Majkić, bolničar
Moric Levi, medicinar
Dane Mažar, student medicine
dr. Radonjić (ime?)
dr. Gojko Nikoliš
dr. Simo Milošević
dr. Božović (ime?)
dr. Alfred Ržehak
Džani Popović, medicinar
Franc Klajnhapel, medicinar
dr. Zdenko Kraus
Krešo Majer
Marjan Kveder
dr. Drago Herlinger
dr. Oskar Ginsberger
dr. Zlatno Fišer
Borka Demić
Miloš Jakšić
Zora Kreče, upravnica ambulante u Majkića Japri
dr. Izidor Levi
dr. Husein Serifović
dr. Stjepan Policer – Pišta
dr. Mehmed Tatlić

Sadašnje stanje

Izvori:

[1] Gojko Jokić, Jugoslavija – spomenici revolucije, Turistička štampa, Beograd, 1986, 105.
[2] Šefket Maglajlić, Partijska organizacija u Podgrmeču 1941-1942, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1972, 5.
[3] Kazimir Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, u: Istorijski glasnik br. 3, 1951, 138.
[4] Moni Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, u: Medicinski arhiv br. 2-4, 1957, 15.
[5]Mile Davidović, Stara centralna bolnica i još neke bolnice u Grmeču, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1972, 686.; K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču, 138.; Moni Levi, Prve partizanske bolnice u Bosanskoj Krajini, u: Ustanak naroda Jugoslavije 1941 – knjiga prva, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1962, 875.
[6]M. Davidović, Stara centralna bolnica i još neke bolnice u Grmeču, 686-687.; K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču, 139.
[7] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945 – druga knjiga, Beograd, 1989.
[8] M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 16-17.; K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 139.
[9] Kazimir Barila, Sanitetsko zbrinjavanje u Podgrmeču, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Beograd, 1972, 711-712. K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 143.

[10] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945; M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 18.; Janko Došenović, U novoj podgrmečkoj bolnici, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Beograd, 1972, 704.
[11] K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 143.; M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 18-19. ; Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[12] Isto.
[13] M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 19.
[14] Janko Došenović, U novoj podgrmečkoj bolnici, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Beograd, 1972, 705.
[15] K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 144.
[16] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[17] M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 19.; Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945; K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 144-145.; Mile Davidović, Stara centralna i još neke bolnice u Grmeču, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Beograd, 1972, 687.
[18] K. Barila, Partizanske bolnice u Podgrmeču 1942. godine, 145.
[19] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[20] Branko Bokan, U grmečkim bolnicama, u: Podgrmeč u NOB-u tom II, Beograd, 1972, 721.
[21] Gojko Nikoliš, Prvi kongres partizanskih lekara Jugoslavije i njegov značaj, Beograd, 1977, 370-371.
[22] Gojko Nikoliš, Partizanski sanitet u vreme stvaranja AVNOJ-a, u: Bihaćka Republika tom I, Muzej Avnoja i Pounja u Bihaću, Bihać, 1965, 248.
[23] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945; M.  Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 20.
[24] Muzej Unsko-sanskog kantona (dalje: MUSK-a), Arhivska građa, Bratskim sovjetskim ljekarima i cjelokupnom sovjetskom sanitetu, 1, br. ul. 1435.; MUSK-a, Arhivska građa, Proglas ljekarima, studentskoj medicinskoj omladini i ostalim sanitetskim radnicima NOO krajeva Jugoslavije upućuju učesnici Kongresa ljekara, br. ul. 1277.
[25] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[26] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945; M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 20-21.
[27] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[28] MUSK-a, Arhivska građa,  Sekcija za građenje Unske pruge u Bihaću 7. XII 1942, Komanda područja Bihać, o potrebama buduće bolnice u Žegaru,  br. ul. 1443.; MUSK-a, Arhivska građa, Tehnički odsjek VŠ NOV i  POJ, NOO-u Bihać u vezi preuređenja bivšeg logora u Žegaru za potrebe bolnice, br. ul. 1442.
[29] G. Nikoliš, Partizanski sanitet u vreme stvaranja AVNOJ-a, 249.
[30] Raspis o osnivanju Zdravstvenog odsjeka Izvršnog odobora AVNOJ-a, u: Bihaćka Republika tom II, Muzej Avnoja i Pounja u Bihaću, Bihać, 1965, 244-251; 259-262.
[31] M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 22.
[32] Grupa autora, Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941-1945.
[33] M. Levi, Kako je nastajao partizanski sanitet u Bosanskoj Krajini, 22-23.
[34] Grmeč i njegova spomen obilježja, OO SUBNOR-a Sanski Most, 1980, 59-60.; G. Jokić, Jugoslavija – spomenici revolucije, 109.
[35] Isto; Nurija Rošić, Posječena stabla – ugasli životi bez jauka, Krajina, br. 921, 27.7.1979, 4.
[36] G. Jokić, Jugoslavija – spomenici revolucije, 109.
[37] Grmeč i njegova spomen obilježja, 63-64.
[38] Mehmedalija Zulić, U spomen epopeji boraca i naroda Grmeča, Krajina, br. 922, 3.8.1979, 1.; Više o Spomen muzeju Podgrmeč u NOB-u u: Nadežda Mitrašević, Podgrmeč 1937-1945. godine – stalna postavka Muzeja u Jasenici, u: Podgrmeč u narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji 1941-1945., Sarajevo, 1985, 837-848.
[39]  G.  Jokić, Jugoslavija – spomenici revolucije, 109.