Ako si nećemo lagati, a ne bismo smjeli jer nam fatamorgana neće donijeti ništa dobra, 12 hrvatskih među 750 europarlamentaraca – pa još razasutih po polit-ideološkim/svjetonazorskim grupacijama – uistinu nema šanse nametnuti Bruxellesu neki vitalan nacionalni interes kao zajednički u Uniji. Hrvatski eurozastupnici, koje je u pojedinim europarlamentarnim interesnim grupacijama moguće nabrojiti na prste jedne ruke ili ih uopće nema, slobodni su – po direktivi polit-ideoloških vlasnika izbornih lista na kojima su dobili madate – govoriti u Europi što ih je volja o bilo kojoj temi, ali su obavezni glasati po odluci vodstva europske interesne grupacije kojoj pripadaju. Koliko je ta odluka u interesu Hrvatske, pa čak i politike u Lijepoj Našoj koja ih je poslala zastupati je u Uniji, sasvim je relativna stvar. Što bi kazao mudar pûk, osobito onaj koji većinski apstinira izbore za Europarlament, mali i nemoćni ne mogu ni u demokratskom postupku nadjačati velike, moćne i brojnije od sebe, pa…

Dakako da jest itekako važno, pa makar i neravnopravan, biti za stolom za kojim se donose velike i dalekosežne odluke i naravno da odluke što se donose u Europskom parlamentu, Europskoj uniji, Europskom vijeću i njihovim tijelima bitno utječu na živote svakog pojedinca u svakoj od 27 država članica tzv. europske obitelji, ali ne treba imati iluzija i precijeniti smisao/sadržaj tog članstva. EU danas nije zajednica koja principijelno živi osnivačka načela i poslanje proklamirano deklaracijom Roberta Schumana i istomišljenika 1950-ih godina, nije jedinstvena kakom ju, je li, lakira nesposobno i ratnohuškačko bruxellesko vodstvo na odlasku i nije polit-ekonomski samodostatna kakva bi morala biti u odnosu na SAD i Aziju, jer ima sve potencijale. Ali nema zrele i odgovorne vodeće pameti koja bi prije i iznad svega gledala ključne, zajedničke europske interese.

Kvarno zajedništvo

Ukrajinski rat, miješanje u kineske unutarnje stvari u odnosu na Tajvan i tzv. ljudska prava u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, gledanje kroz prste stravičnomu izraelskom genocidu nad arapskim žiteljima u Palestini i aktivno sudjelovanje u SAD/NATO-ovim tzv. sankcijama Rusiji, Iranu i Kini te ucjenjivačkim agresijama na suverene zemlje na Bliskom istoku, Aziji i Africi sa stotinama tisuća mrtvih, ranjenih i raseljenih civila protivno je temeljnima mirotvornim postavkama EU-zajedništva, mira i sigurnosti u svijetu. Da se i ne govori o tomu koliko loše, nesuverene, sluganski proameričke politike vodstva EU-a na odlasku – Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, Charlesa Yves Jean Ghislaine Michela, Roberte Metsole, Josepa Borrella Fontellesa i istomišljenika na sljemenu bruxelleskog staklenjaka – pogubno utječu na ekonomsko zdravlje Unije, pa i na vrlo izazovne klimatske promjene.

Tko u takvom neprijatnom okolišu – gdje se Mađarsku i Slovačku goni kao crnu ovcu i ucjenjuje uskraćivanjem iz zajedničke blagajne, a pet država EU-a bojkotira ukrajinski protekcionizam zločesto projektiran u Bruxellesu po naputku iz Washingtona – pita za mišljenje 12  rogova u europarlamentarnoj CRO vreći!? Da ih i pita, što bi bila senzacija nad senzacijama, bi li tih 12 ljudi znali reći, pa onda tako i postupiti, što je službeno stajalište hrvatske vanjske politike? Ono što ga zastupaju CRO premijer Andrej Plenković i HDZ s partnerima ili ono predsjednika RH Zorana Milanovića, dijametralno drukčije? A dva egoistična ovna na brvnu zapadnoeuropske demografski umiruće miš-državice veličine pola Pariza, je li, protuustavno se izruguju zakonski uvjetovanoj obavezi kohabitacije i sukreiranja smjera/sadržaja hrvatske vanjske politike.

Činjenica jest da domaće biračko tijelo nije ludo za europarlamentarnim

izborima, ove godine 9. lipnja. Ni upola kao na izborima za Hrvatski sabor, gdje je izlaznost 15-20 posto niža od poželjne. Unatoč bučnima stranačkim kampanjama koje gutaju milijune i tjednima kontaminiraju sav medijski prostor do iznemoglosti, ljudi većinski ne vjeruju da će si svojim glasom omogućiti bolji, zadovoljniji i sigurniji život. Ponavlja se gorko  iskustvo: politikanti svih boja jedno govore u kampanji, drugo misle, a treće čine kad se domognu mandata. Parafraza starog Efežanina: samo prijevara stalna jest. Sic transit.

Glede&unatoč europarlamentarnih pak izbora, stanje je još jadnije, jer se tzv. obični/mali CRO ljudi „prostoseljački“ pitaju: „A kakve ćemo moja obitelj i ja imati konkretne koristi od toga glasamo li za ovu ili onu stranku i preferencijalno zaokružimo Biljanu Borzan ili Andreja Plenkovića, ili…?“  Konkretno, nikakve. Imat će itekakvu, boli glava korist političari koji se domognu zastupničkog euromandata. Bez obzira iz koje su stranke u RH i neovisno o tomu što i kako pet godina radili u Uniji. Recimo, mjesečna plaća eurozastupnika iznosi 10.075,18 eura bruto ili 7853,89 eura neto, a na plaću se još prilijepe i kojekakvi dodaci, besplatna putovanja, lova za desetak tzv. asistenata u uredu, izvjesna svota za materijalne troškove i štošta još. Plaće i mirovine (više od 70 posto plaće kada eurozastupnik navrši 63 godine života) isplaćuju se iz proračuna Europarlamenta. Osma potpredsjednica Europske komisije Dubravka Šuica (HDZ) za, je li, izmišljeni joj resor demokracije i demografije – u kojemu je rezultat: 0 bodova u pet godina, sic transit – prima mjesečnu plaću od 25.960 eura.

Povjerenik EU-a Neven Mimica (SDP) je još 2015. godine inkasirao više od 20.000 eura mjesečno – u tadašnjoj hrvatskoj valuti više od 150.000 kuna – kazao je novinarima da „ne znâ kako može potrošiti toliki novac“. Novinar Augustin Palokaj je lipnja 2015. godine objavio u Jutarnjem listu da su stotine ljudi profitirale ulaskom RH u EU, jer u raznim institucijama rade za plaću od 4500 do više od 16.000 eura. U međuvremenu su te plaće i povlastice uz njih znatno povećane, pa se nije čuditi što 300 aspiranata na 25 izbornih lista atakira na neko od 12 europarlamentarnih CRO mjesta u Uniji. Nabacuje u predizbornoj kampanji najslasnije ješke biračima ne bi li ponovili/osvojili mandate koji donose bogatstvo i lagodan život ni za kakvu odgovornost. Na stranačkim listama, karakteristično je, očekivano su prolazna mjesta na vrhu listâ tzv. mainstream stranaka zaposjeli isti likovi s eurozastupničkim statusom u prethodnom sazivu. Osladilo im se, pa žele ponoviti sinekure kojima jedva da tu i tamo ima ravnih kod kuće.

Biljani kapa dolje

I odreda u kampanji prodaju biračima rog za svijeću o svojoj „važnoj ulozi za stolom za kojim se odlučuje o budućnosti svih nas“, sic transit, o „velikom ugledu Hrvatske i njezinoj primjernoj pozicioniranosti među, je li, najmoćnijima/najbogatijima u Europi“. Traže sinekuru na lijepe oči!? Gdje su rezultati iz prošlog mandata? Birokratski larpurlartizam se ne računa u učinak s kojim se može i smije biračima na oči. Obećanja mačku o rep. Od svih je njih jedino, koliko-toliko, vrijedna kape dolje SDP-ova Biljana Borzan, zaslužna za više važnih EU-regulativa u korist svih potrošača na Starom kontinentu godinama izloženih nepoštenim trgovačkim praksama i proizvođačkom teroru programiranim kvarovima kućanskih uređaja, automobila i inih tehničkih proizvoda. Kada se pokvare koji tjedan nakon  isteka jamstvenog roka, kupuj novi, jer se stari ili ne može popraviti ili je popravak gotovo skuplji od cijene novog.

Biljana Borzan je odlučna nastaviti borbu i kao prva na SDP-ovoj listi je, objavila stranački program za novi saziv Europarlamenta: „Borit ćemo se za interese hrvatskog naroda, slobodnu, poštenu i sigurnu demokratsku Europu, kao i za dostojanstven život hrvatskih građana u Uniji, a protiv nepravde i nejednakosti. Oni koji glasaju za nas točno znaju za što glasaju. Glasaju za one koji će raditi za hrvatske ljude.“ SDP-ov Tonino Picula, koji je u Europi ostavio dojam da je zastupnik iz HDZ-ove kvote, sic transit, starta s posljednjeg mjesta na listi i računa na preferencijalni poguranac, što je s obzirom na njegov upitan učinak mission impossible. „Rad u Europi, rezultati u Hrvatskoj“, tvrdi za sebe. „Nastavit ću se baviti prije svega zajedničkom vanjskom sigurnosnom politikom te pomorskim politikama i poljoprivrednim temama.“ SDP-ova se lista, dakle, zauzima za Europu ekonomske jednakosti, sigurnosti i ravnopravnosti, a tomu, je li, prisnažuje i Predrag Fred Matić saamohvalom biračima kako se „ cijeli život bori za mir, toleranciju, razumijevanje, za slabije i obespravljene“.

Europarlamentarnu bi više no unosnu sinekuru prvi put i Dalija Orešković (SDP, DO i SIP, CENTAR, HSS i GLAS): „Pravu želim vratiti pravu ulogu i moć koju je nakada imalo. Pravo bi trebalo biti čuvar, trebalo bi biti mač i štit svih svih demokratskih i civilizacijskih vrijednosti, kojih u političkom prostoru, pogotovo u Hrvatskoj, ima sve manje i manje“. Na istoj listi i s istom stranačkom potporom juriša na europarlamentarnu sinekuru lijepim očima i Bojan Glavašević, znân jedino kao SDP-ov odnedavno disident i najviše kao sin vukovarske medijsko-ratne legende ubijene na Ovčari Siniše Glavaševića. On je potreban Hrvatskoj i Uniji, tvrdi, jer želi pomoći gospodarstvu, otvaranju radnih mjesta, solidarnosti i zdravstvu, zastupati u Uniji hrvatske interese. Želi pomoći osnaživanje EU-a u „trenutačno zaoštrenoj i konfliktnoj geopolitičkoj situaciji“, braniti Uniju od uspona radikalne desnice i pridonijeti jačanju kapaciteta Ureda europskog javnog tužitelja radi iskorjenjivanja korupcije.

Na tom fonu birokratskog larpurlartizma jaše i HDZ, kao i svi ini akteri ove predizborne utrke lišene validnog sadržaja. Aspiranti na europske apanaže nemaju realnu moć da se njihova „borba“ (s vjetrenjačama, je li)  – kad bi uistinu i bila borba, i ne s vjetrenjačama – uistinu pretoči u EU-regulativu, primjenjivu u svim zemljama članicama. Ništa od toga, jer hrvatski glasovi – raspršeni po interesnim polit-ideološkim grupacijama – nemaju težinu u moru od 750 europarlamentaraca. Odlučuju jači i veći, ne slabiji i manji. Pogotovo u okolnostima budu li EU-zemlje tzv. prve brzine progurale inicijativu o donošenju relativnom većinom i ključnih odluka za koje je sada neophodna suglasnost svih članica EU-a, čemu se protive i RH i druge manje/slabije države. Time bi bile svedene na puke statiste što, objektivno gledajući, jesu već i sada.

I IDS-ov bi Valter Flego, svojedobno gradonačelnik Buzeta, prozivan da si je dodijelio plaću veću od ministarske, opet u Europarlament ponudom borbe protiv ekstremizma, ali i obnove stare ličke pruge od Rijeke prema Splitu, pa bi obaj dio Mediterana dobio novi europski koridor. Željeznica je u programu i eurokandidata platforme Možemo! koji pak žele obnovu tog sektora, jer „nije normalno da se od Zagreba do Osijeka putuje 5,38 sati, što se „zelenim politikama EU-a može smanjiti upola. Zato je dio našeg programa i tzv. infrastrukturna unija unutar zelenog i socijalnog plana europskih Zelenih“.

HDZ-Plenkovićeva europarlamentarna lista –  koja će jamačno osvojiti najmanje pet zastupničkih mjesta s obzirom na rejting denver plave ZNA SE opcije u domaćem političkom oktogonu – je li, vrvi već znanim likovima s odrađenim eurosinekurama i rezultatima što ih vide samo oni sami (Dubravka Šuica, Karlo Ressler, Željana Zovko iz HDZ-a BiH, Sunčana Glavak, Tomislav Sokol, Marijana Petir), ali i nekim novim imenima poput Davora Ive Stiera, Nikoline Brnjac, Marka Pavića… „U odnosu na razdoblje prije osam godina (tada je Andrej Plenković došao na vlast u HDZ-u i vladi RH, pa od tada počinje sva hrvatska povijest, sic transit, op. a.)“, ustvrdio je nositelj liste Plenković, „Hrvatska je snažnija i važnija. RH je prva država koja je isti dan ušla u Schengen i eurozonu. Potom smo ušli u europski stabilizacijski mehanizam, pred vratima smo OECD-a i tako zaokružujemo veliki politički put od međunarodnog priznanja, koje je također ostvarila hrvatska država predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom. I dalje ćemo se u Uniji zalagati za demokršćanske i solidarne politike.“

Plenkovićev češnjak

Plenkovićeva je predizborna poruka vrlo jasna: birači, Franjo Tuđman i ja smo jedini zaslužni za sve što danas Hrvatska jest, a jest bolja no što je ikad bila, pa HDZ-ovi kandidati zaslužuju svih 12 hrvatskih mjesta u Europarlamentu. Aktualni vođa HDZ-ovih eurozastupnika Karlo Ressler, posinak HDZ-ove sive eminencije i Plenkovićevog intimusa Vladimira Šeksa (navodno udbaškoga kodnog imena Sova), prisnažit će šefovoj hiperbolici bez pokrića: „Dok su s jedne strane jedni prespavali pet godina u Europskom parlamentu i sada opet žele prevariti birače, a drugi se bavili osobnom promocijom nebitnom za hrvatske interese, mi smo zajedno radili na jačanju hrvatskog položaja“. A politički anemična Petir, ali vrlo spretna u tzv. žetončić igrama, pustit će u kampanji glas tek toliko da publikum ne pomisli kako je nijema i samo odglumiti voštanu figuru pred tv-okom. Plenkoviću iza leđa, vatrogasno odjevena u Mariji Bistrici, u HDZ-ovoj saborskoj klupi…

„Stalo mi je i svima nama koji smo na pobjedničkoj listi da se stanovnike sela pita što im treba da ostanu živjeti na selu, da se poljoprivrednike pita što im treba da nastave proizvoditi hranu“, kaže bivša aktivistica protiv odlaganja nuklearnog otpada iz NE Krško na Trgovskoj gori Marijana Petir. Doduše, u svom prvom europarlamentarnom je mandatu učinila toliko dobroga za hrvatsko selo i poljodjelce da RH danas uvozi više od 65 posto hrane i ima gotovo iseljenih pet slavonskih županija, gdje može uspijevati sve, osim kave i banana i ploditi se sva živina. Dobro, Petir nije učinila onomad ništa plodotvornoga za CRO poljoprivredu – nije ni važno zašto!? – ali hoće sada, kaže. Samo joj birači trebaju omogućiti tu vražju petogodišnju sinekuru u Bruxellesu. Sitnica, tek 10.075,18 eura bruto ili 7853,89 eura neto mjesečno. A mirovina? O tom potom, za 15 godina.              

Zanimljivo, u HDZ-ovu se predizbornu europarlamentarnu kampanju bila uključila i aktualna predsjednica Europske komisije na odlasku/dolasku Ursula Röschen/Ružica von der Leyen u Splitu. Prethodno je razdragani Plenkovićev karavan s političkim adutima za Bruxelles posjetio regionalni seoski sajam u Benkovcu, gdje je trećemandatni premijer izbjegao kušati domaće specijalitete s češnjakom („moram se poljubiti s Ursulom, pa…“). „Hrvatska ima snažan glas u EU“, kazala je, „posebno kada je riječ o dekarbonizaciji (Von der Leyen nema pojma da je Plenković udvostručio kapacitet LNG-a u krčkom akvatoriju, sic transit? – op. a.) i digitalizaciji. Ima i puno iskustva i stručnosti kad govorimo o demografiji (a Hrvatska već godinama demografski umire, sic transit, op. a.) i za mene je važno da u ovoj kampanji radimo za snažnu Europu koja brani demokraciju, jača blagostanje i sigurnost.“

Naravno da je predsjednica Europske komisije na odlasku – karijerno zahvalna Plenkoviću za to što joj je prije pet godina u ime europučana, je li, ispregovarao fotelj europske vlade, pa mu je to honorirala osmim potpredsjedničkim mjestom za Dubravku Šuicu – prigodnim frazama, ne prvi put i ne baš u hrvatskom nacionalnom interesu, podigla predizborni rep. Više za domaće propagandne potrebe, nego što će to ostaviti utisak na biračko tijelo koje pet godina trpi posljedice politike najnesposobnije dosad družbe na čelu EU-a.

Kad onih 25-30 posto hrvatskih birača istrči 9. lipnja 2024. na birališta odraditi svoje građansko pravo i dužnost, pa se na izbornim listama suoči s manje-više već poznatim imenima i prezimenima koja na lijepe oči umjesto na osnovi mjerljivih rezultata mole i kume europske sinekure, bit će sasvim svejedno kojoj će listi dati povjerenje i preferencijalno zaokružiti Janka ili Marka, Maru ili Daru… Kao i do sada, cca dvije trećine od 12 eurozastupničkih mandata jamačno će opet podijeliti liste HDZ-a i SDP-a. Ista meta, isto rastojanje.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr