Sudeći po slovu, duhu i poruci netom objavljenog izvještaja povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava Dunje Mijatović o tomu kako i zašto, je li,  „zemlje bivše SFR Jugoslavije nazaduju u suočavanju s prošlošću“, reklo bi se da je možda uistinu vjerovati ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom kad tvrdi da „ima obavještajne informacije“ da će „na Balkanu uskoro opet izbiti rat“, jer će „jedna zemlja napasti drugu“. Naravno, Rusi su mu na umu kao (i balkanski) ratni piromani eda bi „kao i ratom sada na Bliskom istoku“ skrenuli javnu pozornost „sa svoje agresije i ratnih zločina u Ukrajini“. Naravno da Balkan jest ta povijesno tinjajuća bačva baruta koja ciklično eksplodira, pa se cijeli Stari kontinent dramatično zatrese gadnim posljedicama, ali ta latentna prijetnja sada iz više ključnih međunarodnih razloga – nije tema. Ne zato što, je li, nijedan od državnih, samonedostatnih u svakom smislu ex-jugoslavenskih bantustana uopće nije sposoban za opet ratovati, „napasti susjednu zemlju“, već i stoga što nova (već „uskoro“!?) ratna eksplozija na Balkanu nikomu ne odgovara.

Bez obzira na pat-krvoproliće u Ukrajini što uskoro puni drugu godinu i bez obzira na totalnu blamažu tzv. međunarodne zajednice te, osobito, arapsko-islamskog svijeta, koji pasivno gledaju najstrašniji u novijoj povijesti izraelski genocid nad 2,5 milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze. I u Ukrajini masovno ginu nedužni ljudi u ratu isprovociranom sa Zapada, ali to što se događa nedužnima na izraelskom stratištu za milijune djece, njihovih palestinskih majki i očeva, baka i djedova, bliže i daljnje rodbine, susjeda, prijatelja u vlastitoj domovini može se usporediti s nacističkim pogromom nad židovima u Drugomu svjetskom ratu. Sâm je Sveti Otac upravo kazao da to što izraelska vojska sada čini Palestincima više nije rat protiv Hamasa, nego – terorizam. A to pak što se na tlu raspadajuće SFR Jugoslavije događalo 1991.-1995. godine, također isprovociranim ratom radi međuetničke „istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović) – a opet za tuđe babe zdravlje – ravno je danas masakru u Pojasu Gaze, jučer pak u ukrajinskomu Mariupolju, prekjučer u iračkom Al-Fallujahu, prekprekjučer u vijetnamskom My Laiju…

Ostali su dugovi

Sve neoprostivom krivnjom tzv. međunarodne zajednice koja, uz kavicu, čaj, sokove i kiselu vodu o javnom trošku, jalovo laprda o tzv. ljudskim pravima, državnim suverenostima i teritorijalnim cjelovitostima, a uopće nije kadra ili ne želi učinkovito uškopiti ratne piromane iza kojih ostaju milijuni ubijenih civila, trajni invalidi, razoreni i spaljeni domovi, raseljeni ljudi i opljačkani resursi… U ime, navodno, čovječnosti, nečijeg boga ili naprosto zapadnih tzv. demokratskih vrijednosti i našeg načina života. Sic transit. Ona pristala božica povezanih očiju s kantarom u lijevoj ruci i mačem u desnici nigdje i ni u jednom ratu nije niti će ikad postupiti kako se od nje očekuje. Ostat će u komociji mitološkoga, što s čovjekovom dnevnom zbíljom gotovo nema nikakve veze. Ratovi u ex-Jugoslaviji na izmaku 20. stoljeća su završili kako su završili – što pritiskom piromana iz moćnih stožera u inozemstvu koji su procijenili da je „posao obavljen“, pa se to naplatilo podjelom plijena, što zbog posustalih snaga ratnih aktera – ali međuetnički računi nisu pošteno plaćeni. Nezadovoljstva traju i danas.

Ostali su dugovi, time i zapretana iskra što prijeti potencijalnim požarom te uz malo puhanja u žeravku uistinu može rasplamsati veliko zlo. I nije u pitanju hoće li ili neće opet izbiti rat na Balkanu. Hoće, pitanje je samo vremena i trenutnih međunarodnih okolnosti, ali neće sada niti već sutra kako plaši Balkance kijevska Vangelia Pandeva Gušterova, znana Baba Vaga. Na trusnom Antemurale Christianitatisu (papa Lav X. godine 1519. u pismu hrvatskom banu Petru Berislaviću) mir je povijesno vrlo relativne trajnosti, na neki način vrlo pokvarljivo stanje i unutarnjih, ali i vanjskih odnosa, pa… Nije stoga otkriće Amerike to što povjerenica Vijeća Europe Dunja Mijatović, inače bosanskohercegovačka stručnjakinja/aktivistica na području ljudskih prava i sloboda, upozorava na činjenicu da državni, ali i  politički vođe u zemljama nastalim raspadom ex-Jugoslavije 1990-ih godina „značajno nazaduju u suočavanju s prošlošću“. To se „podudara s negativnim trendovima u području ljudskih prava i govora mržnje, što u konačnici prijeti teško stečenom miru, a vrijeme pritišće u ostvarivanju učinkovite pravde, odštete i istine za žrtve“.

Zašto? Pa zato, jer vladajuće političke kaste – i osobito stalno isti vođe bivših sukobljenih strana, Srba, Hrvata i Bošnjaka – odlično žive, bogate se i održavaju za upravljačkim kormilom u svom entitetu održavanjem za rata raspaljenih nacionalističko/šovinističko-vjerskih netrpeljivosti, strasti i „njihove“ krivnje za „sve naše nevolje“… Mijatović konstatira „neuspjeh u potpunom suočavanju s ratnim zločinima i temeljnim uzrocima sukoba 1990-ih godina“ što „ima razorne posljedice na poštivanje ljudskih prava, vladavinu prava i socijalnu koheziju u zemljama bivše Jugoslavije“. Uoči svakih izbora, ti se politikanti najprije sjete ne samo prošlog rata nego i nekih tuđih „kolektivnih krivnji“ iz daleke ili još dalje od daleke prošlosti, pa se npr. srpska (para)vojska 1990-ih godina najtežim ratnim zločinima osvećivala Hrvatima za ustaški genocid nad sunarodnjacima u tzv. NDH (konc-logor Jasenovac, etc.), a Bošnjacima („Turcima“!? – sic transit) za srpski poraz vojske kneza Lazara Hrebeljanovića (i udružene kršćanske) na Kosovu polju 1389. godine u bitci protiv Osmanlija sultana Murata I.

Nijedna od sukobljenih strana u krvavom raspadu bivše SFR Jugoslavije ne smatra da je, prisiljena na obustavu govora oružja, prisiljena na mir, naplatila „dugoj“ i da je božica Pravda bila na njezinoj strani, pa se taj „argument“ obavezno izvlači u prvi plan svake, je li, važnije predizborne kampanje. Osobito u Srbiji i Hrvatskoj, a nešto manje u BiH, gdje pak tzv. međunarodna zajednica nikako ne znâ izaći nakraj s tzv. konstitutivnim bošnjačko-srpsko-hrvatskim rogovima u vreći. Koji, da ti pamet stane od idiotizma, zborno larmaju protiv manje-više svake koncepcije građanske države u kojoj će građanska, ljudska prava i slobode biti ispred etničke i vjerske pripadnosti. Upravo politički vođe triju brojčano najvećih etničkih zajednica ne odustaju od toga da je biti Bošnjak, Srbin i Hrvat „životno“ važnije no biti građanin zajedničke države BiH. Jednakopravan i ljudski slobodan/uvažavan u demokratskoj, multietničkoj zajednici. Glupost, ali…

Budući da su za par tjedana izbori u Srbiji, gdje predsjednik Aleksandar Vučić računa na još jednu pobjedu svoje Napredne stranke, a napetost u odnosima s Kosovom ne popušta, dapače, njegova se, je li, predizborna kuhinja opet sjetila (to donosi izborne bodove!?) tih „mrskih Hrvata“ s kojima „nisu čisti ratni računi iz 1991.-1995. godine“, pa je naprasno i bez valjana diplomatskog objašnjenja prvi tajnik hrvatskog veleposlanstva u Srbiji Hrvoje Šnajder proglašen personom non grata. I mora napustiti zemlju. Tamošnji mediji tvrde da ga se tereti za špijunažu i vrbovanje za suradnju s hrvatskom obavještajnom službom. Službeni pak Zagreb, ne časeći časa u inače vrlo lošim hrvatsko-srbijanskim političkim odnosima, recipročno, i također bez objašnjenja, proglašava personom non grata savjetnika u srbijanskom veleposlanstvu u RH Petra Novakovića. Ništa tragično u ping-pongu službenih nacionalizama Beograda i Zagreba, ali nije ni dobrosusjedski niti u duhu, što bi rekla Dunja Mijatović, suzbijanja „negativnih trendova u području ljudskih prava i govora mržnje, što u konačnici prijeti teško stečenom miru“ na prostoru ex-Jugoslavije.

Bi li piškili, bi li kakili?

O, je li, suočavanju s ratnom i inom prošlošću službenih Beograda i Zagreba da se ne govori, jer i jedni i drugi ne prestaju uoči izbora, ali i o pojedinim obljetnicama važnih događaja iz nedavne prošlosti spominjati „njihovu krivnju i odgovornost“ za „naše nevolje i žrtve“. Budućnost je zatočena u prošlosti, ulančena, talac je kvarnih, šovinističkih politika što se delegiraju narodnim masama, neskrivenih tzv. velikonacionalnih ideja neiživljenih u ratnom hvatanju za gušu, teritorijalnih sentimenata… Ni, je li, službeni Beograd s filijalom u Banjoj Luci, ni službeni Zagreb s filijalom u Mostaru ni službeno Sarajevo s filijalom u Ankari – s političkim vođama kakvi im sjede na etničkom tronu i ne daju se s njega ni silom streljačkog stroja – nisu spremni na zajednički izglednu/plodnu/potentnu budućnost. Može li izvještaj povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava nešto tu  promijeniti ili barem potaknuti tzv. zdrave snage na djelatni aktivizam? Ne može i neće. A  ima tih snaga, puno ih je civilno društvo, no…

Tzv. međunarodna zajednica se debelo izblamirala pri raspadu bivše SFR Jugoslavije, jer najprije nije znala bi li piškila ili kakila dok se naočigled cijelog svijeta 1991. godine razaralo Vukovar (à la Gaza!), sa Žarkovice, iz zraka i s mora rušilo svjetsku baštinu Dubrovnik, ljeti 1995. masakriralo Srebrenicu… Ništa od tog zla nije ni spriječila, kamoli bila zaustavila kad je buknulo. EU je mislio da je tadašnja raspadajuća SFR Jugoslavija nekakva sasvim beznačajna bezvezarija na egzoplanetu Kepleru-452b, a samozvani je svjetski žandar SAD još svibnja 1992., je li, držao u Beogradu svog veleposlanika Warrena Zimmermanna, pa… Nije bez značenja ni to da je Haaški sud, zapravo kvazipolitički sud, je li,  nezainteresiran, prema ratnom i zločinu protiv čovječnosti neempatičan, prestao je raditi neobavljena posla do kraja. Navodno, nacionalni sudovi bi morali odraditi te zločine do kraja, no rezultat je – nula bodova. Visoki pak predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt je više predmet javne sprdnje separatističkih vlasti u Republici Srpskoj, a figa u džepu u entitetu Federaciji BiH, no što je uistinu svojim tzv. berlinskim ovlastima kadar disciplinirati nacionalističke ovnove na brvnu, suočiti ih s prošlošću i izvesti na tzv. europski put.

Već „vječni“ glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg upravo je hodočastio najrovitijim područjem ex-Jugoslavije i navodno oštro upozorio tamošnje nacionalne vođe na potrebu „međusobnog dijaloga i mirnog rješavanja sporova“, ali – osim jalovih diplomatsko-birokratskih fraza – nije se mogao pohvaliti time da ga je itko na Balkanu ozbiljno shvatio. Ako je taj frazer i ratoborni iz toplog komfora proturuski huškač uopće bio kadar ozbiljno išta reći? Osobito u Srbiji, glavnom razlogu svog hodočašća, koja nikad neće zaboraviti SAD/NATO-u 2500 ubijenih i više tisuća ranjenih civila u raketiranju od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. Beograda, niza inih gradova, mostova, tvornica i infrastrukture širom Srbije… Ratni avioni su polijetali najviše iz NATO-ovih baza u talijanskom Avianu, dopuštenjem službenog Zagreba prelijetali Jadran i kopno RH te istresali smrt čak i međunarodno zabranjenim i streljivom s osiromašenim uranom. Broj oboljelih od raka među stanovništvom je zabrinjavajući i dan-danas.

Jesu li rat na Kosovu te 1999. godine, kao i Hamasov terorizam u Izraelu 2023., vrijedni masakra tisuća nedužnih civila, odmazde jačih i moćnijih, jer se ne boje  ni božje niti međunarodnopravne kazne? Nisu i nikad neće biti. Nedopustivo je. Postoje odgovarajuća civilizirana rješenja, koja ne podrazumijevaju 10 i više novih „njihovih“ na jednu „našu“ žrtvu. Puka osveta nije način, to je špiljsko divljaštvo. Ubijati djecu, raketirati bolnice, minirati bogomolje, uskraćivati ljudima vodu, hranu, lijekove… Ta dnevna zbílja divljaštva u Gazi, u Ukrajini, jučer u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji… u ovoj je ili onoj inačici bila i bit će – pitanje je samo vremena – povijesna sudbina žitelja i na Balkanu. Budući da je Poluotok, taj tzv. Antemurale Christianitatis stoljećima „sklon“ ratnom divljaštvu, rečeni izvještaj Vijeća Europe alarm je komforno impotentnoj tzv. međunarodnoj zajednici. Koja će ga, je li, saslušati, „zabrinuto“ kimati glavom, pustiti neki glas razuma i birokratski adaktirati. Do sljedećeg sličnog izvješća, nikom ništa.

„Kazneni progon ratnih zločinaca, potraga za nestalim osobama i odšteta žrtvama nedavno su usporeni ili su stagnirali uglavnom zbog nedostatka političke volje“, napisala je povjerenica Mijatović. „Nisu uspjele ni druge ključne mjere, kao što su uspostava povjerenstava za istinu i pomirenje, provjera javnih dužnosnika, suočavanje s temeljnim uzrocima nasilne prošlosti i uključiva memorijalizacija. Negativni trendovi su potkopali pokušaje suočavanja s prošlošću i tranzicijske pravosudne procese radi budućnosti u kojoj su sukobi manje vjerojatni. Opet je u regiji ojačao etnonacionalistički diskurs zajedno s porastom negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca, što ozbiljno ometa napore radi pomirenja te ugrožava mir. Osim političara, za širenje štetnih narativa su odgovorni i mediji, vjerski vođe i javne osobe. Narativi i postupci što izazivaju podjele i mržnju postali su opća politička strategija, uključujući oko izbora opasno potkopavanje napora za sprječavanje ponavljanja nasilja.“

Tranzicijska pravda

Kako sada stvari stoje – a uopće ne stoje ohrabrujuće zbog neiživljenih u prošlom ratu etnonacionalizama te velikoteritorijalnih fantazija ideologa i operativaca neprijateljstava triju u ex-Jugoslaviji najbrojnijih naroda – apel iz Vijeća Europe za učinkovitom regionalnom suradnjom kada je posrijedi suočavanje s prošlošću tek je labuđi pjev. Ostvarivanje pravde za žrtve, nulta tolerancija na negiranje genocida, uvelike već ostvarenog etničkog čišćenja i na poticanje mržnje prema drugim etničkim skupinama nema trenutno na Balkanu gotovo nikakvih izgleda. Koliko je god povjerenica Dunja Mijatović debelo u pravu: „Iznimno je važna međugeneracijska dimenzija suočavanja s prošlošću, jer uključuje angažman mladih, integrirano obrazovanje, nastavu povijesti i memorijalni centar utemeljen na ljudskim pravima. Od ključne je važnosti ojačati političku i financijsku potporu snažnom i otpornom civilnom društvu koje radi na tranzicijskoj pravdi. Civilno društvo trenutno je najveća nada za bolju budućnost svih naroda u regiji, utemeljenu na ljudskim pravima i vladavini zakona“.

Civilno društvo jest snaga, itekakva, ali vrlo razmrvljena, neodgovarajuće organizirana i financijski deficitarna. Kao takva, ta se snaga teško može nositi s takvima na vlasti kojima je budućnost – prošlost. Recimo, glinski huškač 1995. godine na pokolj Hrvata u „ustaškoj Hrvatskoj“ danas je predsjednik Srbije, a „suverenistički“ saborski zastupnik u RH lik kojem je gurnuta u „zastaru“ zapovjedna odgovornost za masakr šestero srpske starčadi u zaseoku Gruborima 26. kolovoza 1995. A to suočavanje s prošlošću i privođenje krivaca pravdi, je li, znači priznati da je prošlost zaista učiteljica života jednih uz druge, ne jednih protiv drugih. Stari Latini su mudrošću „historia (est) magistra vitae“ ostavili naraštajima životno presudnu pouku, ali je ovi, na svoju dugoročno pogubnu štetu, nisu nikad ozbiljno pojmili. Zato su osuđeni ciklički padati na uvijek istom ispitu. Učiteljica života beznadno obija prag zavoda za zapošljavanje dok učionicom paradiraju – nestručnjaci. Nekvalificirani, je li, samouci što sve nove i nove naraštaje uče živjeti u prošlosti. Sic transit.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr