Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Energija bunta

Današnji horizont politike htio bi biti s jedne strane horizont odbacivanja ili prokazivanja “utopije”, dok s druge strane stoji pokušaj manjine da je obrani i afirmira. Da gradi na ruševinama kapitalističkih obrazaca, onkraj “baštinjenja” nedodirljivog, vlasništva, privilegija i struktura moći

Utopija kao da se javlja onda kada utopijsko više nema smisla

Zbornik “Utopije: politike i strategije ne-mjesta” zahtjevno je štivo, koje su uredili Leonardo Kovačević i Ozren Pupovac. Njihov prolog nosi naslov “Utopije nakon povijesti?” i taj upitnik treba ozbiljno shvatiti.

Za moju generaciju pojam utopije neodvojiv je od misli filozofa Ernsta Blocha, od njegove rane knjige “Duh utopije” iz 1918. godine do kasne “Oproštaj od utopije?” iz 1980., također s važnim upitnikom. Što je u međuvremenu utopija postala za priređivače ovog zbornika? Ona je čudan pojam, uvijek praćen nelagodom i dvoumljenjem, kažu: “U isti mah zavodljiv i odbojan, aktualan i zastario, zasićen značenjem i isprazan, pojmljiv i nedokučiv, uvredljiv i ohrabrujući.” Ipak se iza tih paradoksa krije pokušaj rehabilitacije utopije.

Kada riječi postanu ulog politike, pogađa ih ista sudbina. Današnji horizont politike htio bi biti s jedne strane horizont odbacivanja ili prokazivanja “utopije”, dok s druge strane stoji pokušaj manjine da je obrani i afirmira. Da gradi na ruševinama kapitalističkih obrazaca, onkraj “baštinjenja” nedodirljivog, vlasništva, privilegija i struktura moći. Jedini način istinske politike za nas je zahvaćanje univerzalnih dimenzija na horizontu “utopijskog”, na način imaginacije, nadanja, zamišljanja. Projiciramo i prakticiramo mogućnosti koje su se dosad činile neostvarivima i nemogućima, u borbi protiv postojećih nepravdi i patnji.

Sukob “realizma” i “utopizma” nije nov. Ono što se, prema riječima priređivača zbornika, promijenilo je novi interes za utopiju koji se pomalja na njezinim ruševinama. Živimo u vakuumu povijesti, tvrde, u kome nije došlo samo do stranputica i sloma revolucionarne povijesne doktrine, nego do zbiljskog povijesnog vakuuma. Oni kažu: “Ne javlja li se novi utopizam ne tek nakon dramatičnih iscrpljivanja i poraza emancipatornih politika, već upravo u vremenu za koje se čini da je doista bez vremena, u povijesnoj situaciji za koju se čini da je sama bez povijesne svijesti, bez mogućnosti cjelovitog i sintetičkog poimanja njezinog toka, bez anticipacijske projekcije iz sadašnjosti, bez svijesti o ostvarivosti nečeg radikalno drugačijeg, bez zamišljanja kraja sužanjskih ritmova tokova kapitala i bezbrojnih situacija ‘nijeme prinude’ koje oni proizvode?”

Toliko upitnika, a tako malo odgovora. Treba li tezu o kraju povijesti, taj najveći antipod ideje utopije, uzeti ozbiljno? Globalizirani kapitalizam pred našim očima dovršava stremljenja čitave jedne epohe, on uprizoruju idealni grad kao svoj turoban, distopijski obrat. Guraju li još društvena proturječja i sukobi prema naprijed ili više ne induciraju prepoznatljive figure preokreta, ustanka i prijeloma, nego se utapaju u “realizmu”? I što bi taj realizam bio? Kapitalo-parlamentarizam i uspostavljanje društva konsenzusa, zamorne geste tehnokratskog upravljanja postojećim. Utopija, kažu priređivači zbornika, kao da se javlja onda kada samo utopijsko više nema smisla. Utopija onkraj povijesti, poput milenarističkih ustanaka koji su težili ostvariti neki drugi svijet, svijet bez dimenzija budućnosti i bez povijesti.

Tekstove u knjizi koji polaze od paradoksa utopijske figure današnjice, mogli bismo podijeliti na one koji su dijagnostički, one koji govore o upotrebama i funkcijama utopije, o politikama ne-mjesta, da bismo završili s prognostičkom dimenzijom.

Strateška utopija

Vratimo li se na dijagnostiku, a tu za primjer možemo uzeti tekst Jacquesa Ranciѐrea, bavimo se topografijom utopije, različitih ne- mjesta utopijske politike. Ta ne-mjesta protežu se od oblika pisanja, analizira se Balzacov roman racionalnih doktrina, planova i modela idealnih gradova i društava, programa alternativnih društvenih uređenja. Ta ne-mjesta također su i mjesta utopijskih impulsa, težnji svakodnevnog života, onome, kako još kaže Bloch, što je anticipacija budućeg u sadašnjem i mogućnosti onoga još-ne-postalog, onoga što svaku dovršenost i činjeničnost suočava s razornom snagom negativiteta mogućeg.

Pierre Macherey govori da postoji golema potreba za utopijskim fikcijama, da objelodane muke strepnje koje su drugo lice potrošačkog društva. Velike fikcije koje nam nedostaju ne bi trebale biti sredstvo za puki bijeg, nego bi nas trebale pritjerati uza zid, prisiliti nas da otvorimo oči pred katastrofom koja se odvija.

U središtu različitih politika ne-mjesta nalazi se problem odnosa marksizma i utopije, i obratno, utopije i marksizma. Marx je kritizirao francuske utopiste, sve do suprotnosti između “znanstvenog socijalizma” i “utopijskog socijalizma”, no to njegovo buđenje daleko je od obične metafore jave. Marx kao “tehničar buđenja”, prema Ẻtienneu Tassinu, možda je radikalniji pobornik utopije od svojih prethodnika. On je nepokolebljiv u nastojanju da se revolucionarna želja dovode do kraja, mimo projekcije plana dugoročne reforme ili zamišljanja polagane promjene. Prijeti li nam puka utopijska afirmacija neprestane virtualnosti same mogućnosti emancipacije, bez mišljenja zbiljskih koraka njezine realizacije, bez točaka kreacije, invencije, organizacije, bez borbe kao nepredvidivosti i neizvjesnosti?

Zato moramo govoriti i o prognostičkoj vrijednosti utopija, kao što to čini Daniel Bensaïd. Pitamo se o mogućem obnovljenom zahvaćanju onog utopijskog u našoj suvremenosti. Trebamo združiti horizont utopije s figurom strategije. Pojam “strateške utopije” jedan je od pokušaja suvremenog marksističkog odgovora na zbiljsku krizu marksizma kao revolucionarne doktrine povijesti. Strateška utopija nije mjesto koje cilja s onkraj povijesti, neposrednim skokom u buduće. No, kažu priređivači, to također više nije ni mjesto koje se tiče povijesti kao totaliteta. Oslobođena prostorne reprezentacije savršenog grada, ona je ujedno oslobođena i vremenske totalizacije povijesti. Što to znači?

Umjesto da bude “lokomotiva napretka”, strateška utopija predlaže povratak na sadašnjost kao osnovnu vremensku dimenziju. Ona predlaže povratak na politiku u njezinim mnoštvenim gestama i izražajima. Ona je imanentna, a ne transcendentna. Artikulirana postojećim otporima i zahtjevima. Ona oslobađa postojeće otpore i zahtjeve, buntovne energije protiv lažnih očiglednosti kapitalističke stvarnosti. Stvara ne-mjesto protiv poretka mjesta, koji raspoređuje struktura kapitalističkog odnosa i njegovih upravljačkih nadopuna. Strateška utopija je utopijska utoliko što ukazuje na osjećaj za priliku, nadanje i stvaranje šansi. Izvlači mogućnosti tamo gdje su dijagnosticirane nemogućnosti.

Ona je strateška jer stvara nova savezništva. Umjesto profesionalnog revolucionara naoružanog izvjesnošću toka i cilja ili neminovnošću preokreta, nužnošću Povijesti, ona predlaže paradoksalnu figuru Mesije. No, za razliku od Benjamina s kojim Bensaïd polemizira, ovaj je Mesija profani nihilist, on je antiprorok. On ne predviđa i ne propovijeda, nego tek ostaje otvoren nadolazećem događaju. Tu se uvodi figurativni jezik Mesije kao krtice, što je figura koju poznaje i Marx, kao onoga što dolazi i odlazi kroz tunele i jame, kroz krtičnjake i rupe. Krtica ruje između tame podzemlja i svjetla, politike i povijesti. Ona priprema nadolazeću krizu. U budućnost se moramo sami prokrijumčariti, bez pomoći dobrog vjetra Povijesti.

Time autori zbornika i tekstovi u njemu – a uz spomenute tu su i Fredric Jameson, Franck Fischbach, Étienne Balibar i Michael Löwy – ostavljaju sve otvorenim. Sve je još uvijek moguće. Tim otvorenim krajem završava i ovaj zbornik koji traži pažljivog i koncentriranog čitaoca. Takvog koji se ne ustručava zaroniti u filozofiju marksizma bez jeftinih rješenja za sve nagomilane probleme svijeta.

(Novosti/Srećko Pulig)

Facebook
E-mail