Ovih je dana, ali ne pretjerano glasni i široko, medijski odjeknula vijest da je Vijeća gradske četvrti Črnomerec u Zagrebu na svojoj 20. sjednici bilo odlučilo preimenovati četiri ulice u tom kvartu koje nose imena po nekim ustaškim likovima iz tzv. NDH (Franji Nevistiću, Ivanu Oršaniću, Srećku Karamanu i Branku Klariću) te će se, pišu vijećnici platforme Možemo! na FB stranici „Črnomerec je naš“, preporučiti Odboru Gradske skupštine za imenovanje naselja, ulica i trgova pet zamjenskih naziva. Budući da u Zagrebu svega desetak ulica – isključe li se književnice – nosi naziv po nekoj od iznimno zaslužni žena, a na Črnomercu nijedna, bit će to imena velikanki hrvatskoga glumišta Mie Oremović, Božene Begović (također književnice i prevoditeljice), Božene Kraljeve, Elze Gerner i prve hrvatske operne primadone Sidonije Erdödy-Rubido. Iako je tzv. zeleno-lijeva platforma Možemo! predizborno obećavala brda i doline, pa i povratak je imena Josipa Broza Tita u naziv najljepšega zagrebačkog trga, koje je ime kukavički/poltronski maknuo bivši gradonačelnik Milan Bandić eda bi si osigurao potporu radikalnog tzv. desničara Zlatka Hasanbegovića i njegovih ucrnjenih „Hrvatina od stoljeća sedmog“ (sic transit), Tomislav Tomašević nije vratio Maršala na njegov trg niti će to vjerojatno učiniti. Politikantstvo nakaznog lica ne znâ za pučku mudrost od davnina, da se čovjek drži za riječ, a bik za rogove, pa…
Neće valjda biti da se Hrvati srame svog Maršala bez kojega danas ne bi bilo ni Republike Hrvatske s državnim atributima, što im je dopustila tzv. međunarodna zajednica 1992. godine, u avnojskim granicama što ih je Tito izborio sa svojim Narodnooslobodilačkim partizanskim pokretom u kojemu je protiv ustaškog veleizdajništva (tzv. NDH, 1941.-1945.) bila sudjelovala većina Hrvata i inih žitelja nacifašistički okupirane Hrvatske? Naravno da se ne srame i – da ih je itko prethodno pitao – nikad ne bi dopustili preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Uostalom, zato su i masovno prosvjedovali protiv nečasnoga Bandić-Hasanbegovićeva nedjela, mediji i društvene mreže su se zapalili. No, nije pomoglo. Kvarnoj kohabitaciji fingiranog antinacifašizma i otvorenog nacifašizma u revizionističkom kaputu, koja traje od praskozorja 1990-ih godina, nikakva pamet, povijesne činjenice i svijetle tradicije Titovog državničkog upliva na svjetske odnose/poredak u drugoj polovici 20. stoljeća ni dan-danas vladajući nisu kadri stati na kraj.
Á propos, Bandić je za svog 20-godišnjega gazdovanja metropolom znao na antinacifašističkim skupovima nositi na reveru sakoa krupan bedž s Titovim likom čak i kada više nije bio bespogovorno odani član SDP-a (sic transit), stranke koja mu je pod vodstvom Ivice Račana pomogla završiti studij Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te mu dala prvi posao u Općinskom komitetu SKJ/SKH na Pešćenici i širom otvorila vrata respektabilnoj političkoj karijeri. Unatoč skandalima i aferama što su se u međuvremenu povezivale s njegovim imenom, pravosudnom tretmanu i nevjerojatno populističkom umijeću (mačka s devet života?), ostao je sve do naprasne smrti veljače 2021. godine antinacifašistički žongler bez premca. Pa i na Trgu maršala Tita, gdje je „prodao“ Titovo ime za nekolicinu (pro)ustaških ruku u Skupštini grada Zagreba i nikad se zbog toga nije razložno ispričao, opravdao ili pokajao.
Bandić nije jedini deklarirani antinacifašist u Bijednoj Našoj koji je osjetio tzv. preokretni duh u zemlji netom nakon što je pred tzv. Visokim domom paradno, pred tv-kamerama, uz prigodne političke ditirambe predstavnika nove vlasti skinuta s jarbola zastava SR Hrvatske i uzdignuta trobojnica sa šahovnicom bijeloga početnog polja. Zastava à la barjak paradržave nikad međunarodno priznate u tada još međunarodno nepriznatoj državi na pragu krvavog rata i tragičnog raspleta jugoslavenske zajednice. Taj je čin, znakovito nabijen simbolikom, bio početak ideološkoga slobodnog pada koji traje i danas. Valjda zato što nije dosegnuo dno. Sljedećih se to godina pokazalo u pravom pogromu, je li, svega i svih antinacifašističkih vrijednosti te 45-godišnje tradicije tzv. bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti. Bandić-Hasanbegovićevo uklanjanje Titovog imena s najljepšega zagrebačkog trga stoga nije slučajnost, politička pragma ili „životinjski“ nagon za održanjem na vlasti po svaku cijenu, makar i tako neprirodnom kohabitacijom dvaju oprečnih projekata tzv. demokracije u novim državno-pravnim okolnostima u svijetu potkraj 20. stoljeća, nego projekt u kojemu nečasno participiraju sve vladajuće momčadi sa svih triju strana Trga sv. Marka od doba tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana do Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
Pronacifašistički barbari trče sramotni krug, je li, praktično svim državnim pustopoljinama s većinskim hrvatskim življem od Zagreba do Mostara u kojemu su neki dan (pro)ustaški barbari deseti put devastirali simbol toga grada, obnobljenu nakon miniranja 1990-ih godina pravoslavnu Sabornu crkvu Svete Trojice, više puta spomeničko Partizansko groblje nagrdili macolama i nacističkim svastikama, porušili nadgrobno znamenje… Do danas, je li, policija nije otkrila ni te niti počinitelje sličnih zvjerstava protiv zdravog razuma i antinacifašizma u Mostaru, koji glavni grad zapadne Hercegovine, etnički gotovo sasvim očišćen od Bošnjaka i Srba, još nosi nazive ulica po ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti u tzv. NDH Mili Budaku, Juri Francetiću, Mladenu Lorkoviću, Anti Vokiću, Ivi Zeleniki Tovarniku i Đuri Spuževiću. HDZ-u BiH, o desnijim i ekstremističkim, je li, crnim opcijama da se i ne govori, to ne smeta, jer uopće ne smeta ni Čovićevom gazdi s Trga žrtava fašizma u Zagrebu Andreju Plenkoviću ni tzv. trećeentitetski još zauzetijem predsjedniku RH Zoranu Milanoviću. A obojica su obiteljske uzdanice jednako polit-ideološki dobrokotirajućih podanika bivšemu tzv. socijalističkomu mraku, koji su antinacifašizam sisali s majčinim mlijekom, a danas od njega zaziru kao vrag od tamjana.
Je li, predsjednik Republike Milanović pristojno i kako je red – ne samo protokolarna dužnost i običaj – pohodi 22. lipnja svečano obilježavanje osnutka Prvoga (sisačkog) partizanskog odreda u šumi Brezovici, održi primjeran govor, ali zaboravi spomenuti preživjelim partizanima njihovog vođu u ratu i miru – Josipa Broza Tita. Premijer Plenković pošalje neko svoje lijevo smetalo kao izaslanika, reda radi, jer mu je karijerno unosnije slaviti Bleiburg pozamašnom svotom javnog novca. Je li antinacifašizam pao s neba? To je endemska pojava „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“ i tu za Maršala nema mjesta!? A ono, bez Tita, koji je poveo i pobjednički izveo najmasovniji i najorganiziraniji pokret otpora nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi, ne bi se imalo što obilježavati ni u šumi Brezovici niti na Neretvi, Sutjesci, na Srijemskoj fronti i kasnije u raznim časnim prigodama, jer epopeja NOB-a ne bi bila registrirana u zlatnoj knjizi novije povijesti zapadnog Balkana.
Ta, međutim, svijetla iskra pobune zdrave svijesti na Černomercu protiv povijesnog revizionizma, ali i svojevrsne rodne neravnopravnosti što ju demonstriraju nazivi ulica i trgova, nije se još probila kroz maglu Odbora Gradske skupštine Zagreba za imenovanje naselja, ulica i trgova, pa je rezultat pod upitnikom budući da bandićevski duh itekako još caruje na Trgu Stjepana Radića, a Tomaševićev tzv. zeleno-lijevi antinacifašizam ima polit-izborni ventil, pa… Kao što je više momčadi mostarske vlasti, uključivo aktualnu tzv. postkriznu, imalo/ima tzv. crno-plavi ventil koji, eto, blokira sluha za višekratne intervencije antinacifašističkih skupina iz Mostara, BiH i regije radi uklanjanja ustaških naziva ulica, ali i zahtjev tzv. međunarodne zajednice za preimenovanje ulica, jer „demokracija na europskom putu nema ništa zajedničko s nacifašističkom prošlošću“. Taj su zahtjev potpisali visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, britanski veleposlanik u BiH Matthew Field, veleposlanik SAD-a u BiH Michael Murphy, šef Izaslanstva EU-a u BiH Johann Sattler i šefica Misije Organizacije europsku sigurnost i suradnju (OSCE) u BiH Kathleen Kavalec. Gradsko vijeće Mostara osniva posebno povjerenstvo za ta preimenovanja, iako je prethodno imalo već dva takva povjerenstva, a rezultat je svaki put bio – nula bodova.
Hoće li tako biti i sada? Ustaše su tako grčevito zgrabili ulične pločice da će biti velikih muka odbiti ih čak i „braniteljskim“ (sic transit) vukovarskim macolama, letvama, toljagama, pajserima, injsl. „alatom“ što se pokazao tako učinkovitim na ćirilici u Gradu heroju. Á propos, navijači „vatrenih“ – kojih je prepuna zapadna Hercegovina budući da je Zagreb glavni grad „svih Hrvata“, a ne Sarajevo, kako ih uče i Plenković i Milanović – deru si grla i na nogometnom SP-u u Katru velikohrvatskom (?) „budnicom“ (tzv. trećeentitetskom u BiH) „Lijepa li si“ Marka Perkovića Thompsona. A ta pjesma podrazumijeva Herceg-Bosnu (haaški prokazanu HZ/HR Herceg-Bosnu kao tzv. udruženi zločinački pothvat) kao „saveznu pokrajinu“ u „jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj“ (Franjo Tuđman), ravnopravnu „Zagori, Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Istri, Zagorju…“ i „…Zagrlio se pred svima/ Neka vide da nas ima…“ Nije da nas nema, ima nas – jest da sada cijeli svijet lista po atlasu ne bi li vidio gdje je ta Hrvatska u kojoj nas ima i za koju su prvi put čuli kada je neki dan u Katru, gle vraga, poslala Neymara da Silvu Santosa Júniora s društvom kući u Brazil plakati za izgubljenim nogometnim tronom SP-a 2022.
Ali Hrvatska u kojoj nas ima ipak nema Herceg-Bosnu. Mogu Thompson i istomišljenici, pogotovo kronični sanjari nedosanjanog sna o tzv. velikoj Hrvatskoj do Drine, Zemuna, sa Sandžakom i do bugarske granice i po vodi hodati s figom u džepu Haaškom tribunalu, ali niti je Herceg-Bosna dio RH niti uopće postoji. Osim, dakako, u glavama tih što su samozvano ne samo već 1990-ih godina uskrsnuli ustaška imena u nazivima ulica u Mostaru, Zagrebu te širom zapadne Hercegovine i RH, pa se rukama, nogama, promuklim glasom i revizionističkom „znanošću“ grebu obraniti ih od preimenovanja, nego su od preokratnih 1990-ih godina inspiracija vandalskom pogromu u gluho doba noći svih i svega „nehrvatskog“ (sic transit), antinacifašističkog/„komunjarskog“, srpskog, jugoslavenskog, udbaškog, bošnjačkoh, itsl. To pak koliko nas ima u nedosanjanoj tzv. velikoj Hrvatskoj i Thompsonovu snoviđenju – kojima je Herceg-Bosna prirodna velikodržavna pokrajina – žestoko je napao najslavniji turski nogometaš u povijesti Hakan Şükür nakon što je hrvatski izbornik Zlatko Dalić objavio na društvenim mrežama video kako „vatreni“, tehnička, HNS-ova i ina pratnja zaneseno u svlačionici Thompsonovom „Lijepa li si“ – ne prvi put baš tom pjesmom – slave pobjedu nad Brazilom. Şüküru i dijelu osobito bošnjačke javnosti u BiH zasmetao je stih „Herceg-Bosno, srce ponosno“. Napisao je: „Uz BiH sam! Ovo je neprihvatljivo! Kakva sramota za Hrvatsku!“
Stranica BiH Football na Twiteru je apostrofirala HNS i objavila: „Herceg-Bosna, termin u pjesmi, simbolizira Bošnjacima koncentracijske logore, silovanja, mučenja, ropski rad, progon, ubojstva…“ Izaziva jezu zbog svega što im se u ratu događalo na područjima u tzv. HZ/HR Herceg-Bosne pod kontrolom HVO-a protiv čega je šefu te paradržave Mati Bobanu prosvjedovao i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, a Haaški je sud šestoricu ključnih političkih i vojnih vođa tzv. HZ/HR Herceg-Bosne osudio na 111 godina robije. Nakon presude na 20 godina zatvora, Slobodan Praljak je u sudnici popio otrov. U spotu pak uz svoju pjesmu „Lijepa li si“, Thompson se klanja na grobu Mate Bobana. Sic transit. Taj pjevač, koji počinje koncerte sa „Za dom…“ u znakovitoj pozi, a publika gromko odgovara „…spremni!“ – kojeg zbog proustaštva ne želi na svojim pozornicama bar pola Europe, cijeli zapadni Balkan i ostatak svijeta izvan hrvatske dijaspore, omiljeni je pjevač Zlatka Dalića i Luke Modrića s „vatrenima“ koji po političkoj zapovjedi glumataju „osviješteno hrvatstvo“ HDZ-ovom rukom na srcu i to posreduju javnosti. Po povratku iz Rusije sa SP-a 2018. godine, ironizirali su neki mediji, Thompson se upravo na Dalić-Modrićev poziv u Zračnoj luci uvukao u otvoreni autobus – u koji nije bilo pristupa nikomu osim nogometaša – te s „vatrenima“ mic po mic satima putovao do tribine na Trgu bana Josipa Jelačića.
„Pravi, za dom (ne)spremni Hrvati od stoljeća sedmog“ već su po dizanju rečene zastave pred tzv. Visokim domom i kasnije za Domovinskog rata – uvijek zakrabuljeni fantomkama, u gluho doba noći, sic transit – uništili više od 3000 tzv. partizanskih i spomenika srpskih autora od kojih su mnogi bili neprolazna umjetnička djela (npr. velikana spomeničke plastike Vojina Bakića: monument na Petrovoj gori u počast ustanku naroda Banije i Korduna, pa Spomenik pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, koji su inženjerci generala HV-a Miljenka Crnjca minirali tri dana i počinili težak kulturocid, nikad sankcioniran).
Ista šovinistička, (pro)nacifašistička svijest 1990-ih godina – opsjednuta fiksidejom o uskrsnuću tzv. NDH-2, njegovih nevrijednosti, ideologije, terminologije, protusrpstva/protujugoslavenstva i totalne svjetonazorske diktature što je olabavila tek nakon Tuđmanove smrti, ali nije nestala – počinila je težak kulturocid u javnim, školskim i fakultetskim knjižnicama iz kojih su izbačeni šleperi i šleperi knjiga srpskih, jugoslavenskih, injsl. nehrvatskih autora i izdavača o čemu su javno progovorili sveučilišni profesori Milan Kangrga i Svetozar Livada te bili i fizički napadnuti. I nikomu ništa. Istovrstan je kulturocid počinjen u umjetničkim galerijama, muzejima, u medijima, javnim poduzećima, kulturnim instutucijama, sportskim klubovima (preko noći više nije bilo mjesta u državnoj vrsti za vrhunskog plivača Miloša Miloševića), vojsci i policiji, javnim službama i svima drugim područjima društveno-političkog života, koji je temeljito očišćen od Srba, komunista, Jugoslavena, udbaša, injsl. (Pro)ustaška je emigracija došla na svoje i zauzela ključne pozicije lijevo i desno uz samog Tuđmana (npr. Gojko Šušak), pa po cijeloj društveno-političkoj piramidi eda bi, kao poslovođe interesa zapadnih zemalja koje su ih – i jako krvavih ruku – naraštajima čuvale upravo za preokretni trenutak u staroj domovini. Preko noći je ustaški intelektualac Vinko Nikolić osvanuo kao „neprolazna nacionalna veličina“, čašćen i priman u birana društva, a jedan ustaški gospodar života i smrti Srba i židova u Dubrovniku 1941. godine, Ivo Rojnica, nesuđeni veleposlanik RH u Argentini, primio je odličje za „zasluge“ iz ruku samog Franje Tuđmana.
Tuđman je opsesivno dijelio čak dva odličja dnevno, pa… Doseljenik iz Argentine Davor Ivo Stier zauzima najviše dužnosti u HDZ-u i RH. Unuk je ratnog zločinca Ivana Stiera, intimusa Vjekoslava Maksa Luburića, mitraljezac zloglasne ustaške Crne legije te 13. na jugoslavenskoj listi ratnih zločinaca iz 1946. godine, traženih za izručenje iz pobjeglištva. Sestra pak međunarodnog terorista Zvonka Bušića-Taika („nacionalnog idealista“, sic transit), koji je odgulio u SAD-u 32 godine robije zbog otmice sa skupinom istomišljenika putničkog aviona na liniji New York – Chicago i ubojstva eksplozivnom napravom američkog policajca, na visokim je državnim dužnostima od doseljenja u RH, državna je tajnica u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Etc., etc. Tzv. europska Hrvatska, ustavno sekularna i antinacifašistička zbog utemeljenja na partizanskom NOB-u pod vodstvom Komunističke prtije SFRJ/RH, a ne Ante Pavelića i nacifašizmu podguznoga tzv. NDH, je li, sramotno do neba, danas nije tolerantno mjesto za najsvjetlije tekovine novije nacionalne povijesti. Jest za izmišljenu nacionalnu mitologiju i reviziju istine o Drugomu svjetskom ratu. Nešto čime se druge zemlje ponose – pa i susjedi Slovenci svojom antinacifašističkom tradicijom i doprinosom NOB-i, sačuvanom spomenički, u nazivima ulica i trgova, prometnica i obljetnica, i od toga čak ubire turističku korist – hrvatska se „nacionalna osviještenost“ (sic transit) – srami. Sramoti se (pro)ustaškim crnilom iznesenim 1990-ih godina na javnu scenu kao vrijednost hrvatske državotvorne svijesti i tzv. tisućljetnog hrvatskog sna.
Mediji su višekratno – ne bez odjeka u inozemstvu, osobito u najbližem susjedstvu – izvještavali, čak donosili reportaže s obiljem fotografija o legendarnoj Centralnoj partizanskoj bolnici na Petrovoj gori na predjelu Pišin gaj, devastiranoj kao i obližnji Bakićev Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, dokumentu nevjerojatne državne nebrige i ignorancije Ministarstva kulture i svih ministara/ica sve do HDZ-ove Nine Obuljen-Koržinek. Prepušten je propadanju pod nemilosrdnim zubom vremena i praktično bez mogućnosti da se išta još opljačka, nezaštićen od ljudi i životinja, kompleks zemunica najveće i najvažnije – nikad otkrivene od osnutka proljeća 1942. – Centralne bolnice NOV i POJ zbrinuo je do kraja rata i ustašama pod nosom,više od 5000 ranjenih partizana i bolesnih civila. Bolnica je imala vlastitu malu hidrocentralu, trakt za operacije i sve osnovne uvjete što ih je mogla imati u okolnostima stroge tajnosti. Danas se to revizionistički prešućuje obrascem čime se pametan ponosi, toga se budala srami. Slovenski su partizani od 1943. godine imali manju tajnu bolnicu Franja u brdima iznad sela Novaka u blizini Cerkna, koja se čuva i održava kao kulturno-povijesna znamenitost te je znano odredište posjetiteljima za obavijestiti o veličini i značenju Narodnooslobodilačkog rata. Hrvatski „nacionalno osviješteni domoljubi“ (sic transit) to ne žele.
Žele, je li, revizionističke performanse – uključivo preimenovanje ulica i trgova, naziva škola, devastacije svakog spomena na Tita, partizane, NOB, spomenike, spomen-ploče na mjestima važnih događaja, itsl. – i političke jastrebove čije se „domoljublje“ i „čista arijevska krv“ mjere kriterijem odanosti tzv. NDH i poglavniku. Baš kao što ga je, je li, među preživjelim lučonošama genocidnog crnila, njihovim potomstvom i ZDS istomišljenicima još 1970-ih godina u Kanadi bila na opće oduševljenje lista Nezavisna Država Hrvatska Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika „krasnoslovila liepa Plavka“ (Ruža Budimir, kasnije udana Tomašić), „prva kanadska policajka na motoru“ i potom Tuđmanova uzdanica. Koja pak u povodu medijskog interesa za (pro)ustašku epizodu njezina CV-a prokosno tvrdi da se „ni danas ne odriče ustaškog pokreta“. Nazdravlje. To što je u RH još koliko-toliko na labavoj uzdi, pa vladajući – da se tzv. međunarodni antinacifašistički Turci ne dosjete!? – medijski daju na sva zvona, ali ne i pripadajući javni novac, prigodom vladinih hodočašća pod Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića (radi „ravnoteže“ s Bleiburgom?) na mjestu ustaškoga konc-logora, najveće klaonice u Drugomu svjetskom ratu u jugoistočnoj Europi, iritantan je (pro)ustaški raspašoj među „nacionalno osviještenim“ Hrvatima u Mostaru.
Gdje, kao ni u RH, nitko nije odgovarao ni u Mostaru niti će za notorni vandalski kulturocid na 630 oskrnavljenih nadgrobnih ploča i popratnoj infrastrukturi u bijelu mramoru na Partizanskom groblju, jednom od najvrednijih memorijalnih kompleksa u Europi, umjetničkoj viziji arhitekta i umjetnika Bogdana Bogdanovića iz Beograda. Policija jamačno neće otkriti ni vandale koji su i deseti put oskrnavili pravoslavnu Sabornu crkvu Svete Trojice (iz 1834. godine, miniranu 1992.; obnavlja se nakon 10 godina), zaštićeni spomenik u BiH, niti pljačkaše doma pravoslavnog svećenika Duška Kojića („Bojim se za svoju i sigurnost srpske zajednice u Mostaru“, kazao je novinarima), iako je taj šovinističko-mrzilački čin osudio i visoki predstavnik tzv. međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt, a na FB-u i mostarski gradonačelnik Mario Kordić. Sudbina ustaša u nazivima ulica u Mostaru i Zagrebu? Dajte – najte!
Tko je taj narodni heroj NOR-a Leo (Franje) Bruk ili Avdo (Saliha) Humo prema zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću (kojemu su žitelji iz okolice Slunja došli glave 27. prosinca 1942.) ili pak ideologu ustaškog pokreta, ministru bogoštovlja i nastave u tzv. NDH Mili Budaku („Ako je tko Srbin, ima Srbiju, i to mu je domovina“, na skupu u Slavonskom Brodu; navodno je autor genocidnoga „konačnog rješenja“ za Srbe u ustaškoj paradržavi: „Trećinu pobiti, trećinu pokatoličiti i trećinu prognati u Srbiju“, sic transit)? Odnosno, tko su Mia Oremović, teta Mina, legenda najzagrebačkijeg filma „Tko pjeva zlo ne misli“ Kreše Golika i hrvatskoga glumišta, ili operna primadona Sidonija Erdödy-Rubido prema ustaškim podguznim muhama Franji Nevistiću, Ivanu Oršaniću, Srećku Karamanu i Branku Klariću? Časnu hrvatsku povijest i zaslužnike što su je djelom namrli naraštajima grubo se migom vlasti gura na marginu i u zaborav, a time Hrvatskoj svjesno uskraćuje budućnost. Pa, nazdravlje!
Marijan Vogrinec
