Đuro Đaković rođen je u Brodskom Varoši 30.11.1886. godine kao srednje dijete u obitelji. 1893. godine polazi u četverogodišnju osnovnu školu, a nakon toga u Derventi uči bravarski zanat jer skromna, ali radina obitelj nije bila u mogućnosti pružiti mu neko od boljih obrazovanja.
1903. godine kao mladi radnik učesnik je štrajka protiv Karoly Khue-Hedervaryja i napada na željezničku stanicu zbog čega je prvi puta uhapšen. U potrazi za poslom odlazi u Sarajevo gdje se aktivno uključuje u radnički pokret i postaje član osnovane sindikalne organizacije -Saveza kovinskih (metalskih) radnika. Dani mu bijahu ispunjeni aktivizmom, a policijske vlasti u Sarajevu njegovo ime i fotografiju uvrštavaju u album “politički sumnjivih lica” i neprijatelja Austrougarske monarhije. Za vrijeme štrajka građevinskih radnika 1910. godine u Sarajevu, Đuro Đaković pripada udarnoj grupi štrajkača i ljuti je protivnik štrajkbrehera.
Bio je član je socijaldemokratske stranke BiH i Glavnog radničkog saveza BiH u Sarajevu. U to vrijeme formira se opće-radnička omladinska organizacija – Savez mladih radnika – sa zadatkom okupljanja radničke omladine, a jedan od osnivača bijaše i Đuro. Jedan je od glavnih aktivista u organiziranju i provedbi štrajka, a posebno rastjerivanju štrajkbrehera, te na VI. Kongresu Glavnog radničkog saveza BiH postaje član Uprave.
Budući da je još kao mladi šegrt bi ozlijeđen i izgubio prst, izbjegao je novačenje u vojsku Austrougarske, a nakon javnog istupa protiv rata biva uhapšen i osuđen na smrt. Amnestija mu je donijela prinudan rad u sarajevskoj tvornici duhana gdje iznova dolazi do izražaja njegova vječita borba za radnika i radnička prava, veće plaće, a time i bolji život. Upravo radi toga izabran je za predstavnika radnika tvornice duhana.
1919. godine upoznaje se sa programom KP i zajedno sa Nikolom Kovačevićem formira KP te još aktivnije i predanije radi na okupljanju kvalitetnih ljudi u organizaciji kao i u nabavci oružja.
Đuro Đaković delegat je na Kongresu komunističke Internacionale, odlazi u Moskvu i sudjeluje na Kongresu Kominterne te na skupu Jugoslavenske sekcije pri Moskovskom Komitetu Ruske K.P. (boljševika) na kojem je govorio o razvoju i stanju Sindikalnog pokreta u Jugoslaviji. Zbog svoga aktivizma bio je proganjan i pri povratku iz Moskve, slijedom navedenog, koristi konspirativno ime Bosnić. U Zagrebu se sastaje sa predsjednikom HSS-a Stjepanom Radićem.
Godine 1929. vraćajući se kući s jednog od brojnih sastanaka upada u veliku policijsku raciju te ga hapse i privode u Petrinjsku ulicu, muče i odvode na tadašnju jugoslavensko-austrougarsku granicu, gdje ga, inicirajući lažni bijeg, ubiju 25. travnja 1929. godine.
Za svoje herojstvo i predani rad odlikovan je za narodnog heroja, a 1947. godine u SLOBODI FNRJ strojarska grupacija dobiva njegovo ime. S izgradnjom zemlje i tvornica Đuro Đaković izrasla je u diva naše metalske industrije, baš takvog kakav je bio i on sam. Poznato je da je tvornica Đuro Đaković gradila prvi metalni most u Europi, a potom i na desetke takvih mostova, zatim željezničke i tramvajske vagone, kotlove za plinska i tekuća goriva, parne kotlove, a u Domovinskom ratu i nakon njega proizvodi tenkove, borbena oklopna vozila i drugo. U novim olujnim vremenima našeg osamostaljenja Đ. Đaković postaje posrnuli div kao i sama hrvatska industrija i privreda. Pljačkaška pretvorba i privatizacija učinila je svoje i njeni sramotni repovi vuku se već 30 i više godina. I tomu se ne nazire kraj…
Što me uopće potaklo da se sjetim revolucionara, hrabrog heroja koji je i sam svoj život podredio borbi za malog čovjeka – radnika; bogatstvom malog, ali srcem velikog…
Vijest, da je unatoč uvjeravanjima, obećanjima i obmanama sadašnje Vlade i samog premjera Plenkovića kako će pomoći i zaštititi ranjenog diva da kao ptica Fenix iznova izraste u zdravo poduzeće, odnosno Holding, i da mu se vrati stari sjaj, Đuro Đaković PRODAN Austrijancima… Austrija slavi i hvali se, a naša informativna štiva ne rekoše o tome niti riječi. Kao da se Hrvatska stidi svojih odluka…
Ovoj mojoj riječi “kao” kao da i nema u ovom tekstu mjesta … jer mi, moramo se zacrvenjeti od stida i srama…
O INA-i se vode žučne diskusije i traže se krivci dok je Petrokemija šaptom pala, na njoj se vijori turska zastava…
Vijore se Hrvatskom razne zastave, narod stenje u siromaštvu i samo u sjećanjima priziva zastavu crven, bijeli, plavi sa zvijezdom ukrašenu…
Maja Jelinčić
Zagreb, 14.11.2022.
