Sada kad je napokon urbi et orbi jasno da je premijer Andrej Plenković tajnoviti AP iz koruptivno-kriminalne prepiske bivših HDZ-ovih „princeza“ Gabrijele Žalac i Josipe Rimac što ih se dohvatio naganjati europski tužitelj kad se već DORH pravio tošo – pa su to ne baš prostoseljački jezgrovito bili medijski prisiljeni priznati i sâm Plenković i ministar mu pravosuđa i uprave Ivan Malenica – politička je oprba predizborno udarila u zurle i tamabase ne bi li joj rejtinški/bodovni saldo podebljala činjenica da su novinari opet u zao čas uhvatili premijera, vladu i HDZ na krivoj nozi. Doduše, ne prvi niti zadnji put, ali svakako u zao čas budući da se u političkom oktogonu Bijedne Naše već počelo odbrojavati mjesece do parlamentarnih izbora na proljeće 2024. godine, podizati gard i osvajati napadni prostor. I onda drvlje i kamenje, kuka i motika na novinare koji i inače ne skaču uz nogu na premijerov i HDZ-ov aport jer, grmi bijesni Plenković, „oporba koristi svaku priliku za sjecanje dodatnih političkih bodova“. A zašto ne bi!? Političkim oponentima i to spada u opis posla, pa tko je uvjerljiviji – pozicija ili opozicija – u skupljanju bodova, bolje će proći na izborima, lakše će se dohvatiti vlasti.
To je legitimno, a nelegitimno je i kriminalno postupiti po obrascu da se „izbori dobivaju trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“. Što je navodna Sanaderova uputa nasljednici, koju je samovlasno oktroirao na pozicije i šefice HDZ-a i premijerke, zaprepašćujućom bomba-presicom zahvalio se stranci i medijima „na suradnji“ te u vidu lastina repa izgubio na putu što završava u zatvorskom apartmanu za kriminalce. Premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića – možda ne samo zasad, je li, pokazat će vrijeme – nije poistovijetiti s Ivom Sanaderom u bezočnom zahvaćanju u javni pekmez . No, milijunske afere tipa vjetroelektrane (Josipa Rimac & comp.) software (Gabrijela Žalac & comp.), smijenjenih ministara (Lovro Kuščvić, Tomislav Tolušić, Milan Kujundžić, Goran Marić, Martina Dalić, Damir Krstičević, etc.), što ih je osobno kadrovirao i za čiju je sposobnost i čast nudio ruku u vatru, dolaze na naplatu. Nikakve eurozone (dapače, neizdrživa skupoća ruši povjerenje i u euro i u HDZ/Plenkovićevu vlast) i tzv. schengenski prostori (pokazao putovnicu na granici ili ne, suštinski mu dođe na isto, a država se od migranata i terorista ionako ne može obraniti) ne mogu biti važnije od kleptomanskog „domoljublja“.
U tomu – vidi statistiku – bez konkurencije prednjače HDZ-ove stranačke uzdanice od, je li, sljemena državne vlasti do zadnje rupe u negdje bogu iza nogu u provincijskom kamenjaru. „Glasat ćemo i za tovara, ako je u HDZ-u“, kazala je za prošlih izbora tv-oku fjaka-družba pod murvom za ljetna zvizdana, pa veselo potezala gutljaje hladnog piva. Budući da se baš ništa ne smije ili ne može dogoditi bez Plenkovićeva odobravajućeg miga, a „zločesti“ su novinari i politička oporba naplavili do AP-ova praga ili nosa prljavu vodu mita i korupcije, lopovluka preprodajom/trgovinom utjecajem i moći, dilanjem unosnih poslova s državom, izmišljanjem dobro plaćenih radnih mjesta, pogodovanjem u zapošljavanju stranačkih podobnika, rodbine i prijatelja, itd., Milanovićev tzv. Udbašenko se sjetio zaustaviti, suzbiti i onemogućiti tzv. curenje u medije „povjerljivih“ i vlasti neugodnih informacija iz protukriminalnih istraga alatima provjerenima u sigurnosno-policijskom aparatu bivše 24-milijunske države.
Treniranje strogoće
Ako i nije AP taj AP što se spominje u e-prepisci Žalac-Rimac, a jest – tko bi drugi bio!? – premijer je Plenković skočio na zadnje noge u žestokoj, je li, obrani interesa AP-a, koji jest ili nije AP iz kriminalizirane e-prepiske. Bio je naumio kriminalizirati tzv. curenje informacija iz državnih izvora u medije. Je li poruka: drž’te gaće, novinari, ide AP!? Autocenzura!? Negve za kritičku misao!? Uškopljena „demokracija“ po mjeri vladajućih!? Neka nova Udba za neposlušne medije i novinare!? Što li!? Treniranje one pak strogoće tzv. duševnih boli, narušavanje „ugleda“ političara i vlasti, itsl., što je eutanaziralo satirični tjednik Feral Tribune, istjeralo vrsne satiričare Domagoja Zovaka i Bornu Sora s HTV-a, ali potom i njihov „Prime Time News Bar“ zajedno s televizijom N1 Hrvatska iz nacionalne koncesije… Uškopljena „demokracija“? Itekako. Premijeru Plenkoviću je afera s AP-om u glavnoj ulozi dignula tlak do zabrinjavajuće visokih vrijednosti, pa se ne libi novinare i strožim zakonskim alatima utjerati u red? Dakako da to ni on niti njegovi ministri policije, pravosuđa i uprave ne bi priznali ni pred streljačkim strojem, ali – ako laže koza, ne laže rog, pa…
„Hitno ćemo promijeniti Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon tako da se više nikad neće dogoditi da informacije cure van iz spisa te čine političke probleme“, kazao je Plenković novinarima neki dan nakon HDZ-ove sjednice, braneći glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek, koja je lagala saborskim zastupnicima o svojoj ulozi u zataškavanju afere bivše HDZ-ove ministrice regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijele Žalac; za sve je okrivio političku oporbu. „Nije me impreioniralo to što oporba traži ostavku državne odvjetnice. Nikad nećemo podržati oporbu. To je sprega distributera pojedinih kaznenih predmeta s pojedinim oporbenim zastupnicima. Svaki dan kreiraju kaos. Podsjeća me to na slovenski scenarij (oporba je srušila desničarsku vlast Janeza Janše, op. a.), tamo se ovo događalo, slično. Samo je pitanje konteksta. Ovo se kod nas sve skupa pretvara u sport distribucije poruka iz pojedinih predmeta, koriste se neke e-poruke da se dovede u pitanje kredibilitet glavne državne odvjetnice.“
Na pitanje pak novinara Nove TV Hrvoja Krešića o tomu je li Hrvoj-Šipek „grubo pogriješila kad nije obavijestila, a zakonski je morala, obavijestila OLAF i EPPO o tomu što se događalo u slučaju Gabrijele Želac, premijer je odgovorio: „Morate se bolje informirati o tomu tko koga obavještava. Ja nemam nikakvih spoznaja o tomu tko, komu, kada i što komunicira, Imamo oporbu koja radi enorman pritisak na DORH. Sve što se događa je pritisak na neovisno pravosudno tijelo (Zlatu Hrvoj-Šipek bira Hrvatski sabor, njemu podnosi izvješća o radu, a njime vlada HDZ tzv. stabilnom većinom; pametnom dosta? – op. a.). Mi nemamo spoznaja o pojedinim predmetima, ni koga zovu na ispitivanja, ni kako što pokreću niti kako međusobno komuniciraju. To je njihova nadležnost, ne vladina. Jedini tko ovdje ne pritišće DORH su vlada i HDZ. Pritisak medijski čine određeni dužnosnici… Time pokazuju kako bi se ponašali da su na vlasti i to je taj balon u kojemu ćemo živjeti godinu i pol do izbora“.
Izmjenama Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona želi se normirati tzv. curenje informacija iz službenih istraga/spisa u medije kao kazneno djelo, koje podrazumijeva stroge kazne. Novčane i zatvorske, pa sad vidi – ubuduće – čija mati crnu vunu prede!? Što je tu sporno? Pa puno toga, a najviše činjenica da vlast zakonskom strogoćom želi prikriti afere svojih uzdanica i zabraniti novinarima da o njima pišu, što je za svaku osudu. Nedopustivo i kažnjivo u svakomu demokratskom društvu.
U službi građana, ne politike
„Andrej Plenković je još prije desetak dana sâm govorio da se ne može spriječiti curenje podataka, jer mnogo ljudi ima uvid u spis, dakle, pitanje je zašto mu to tada nije smetalo“, retorički komentira Hrvoje Krešić. „Isto tako, Zakon je o kaznenom postupku prilično temeljito mijenjan prije nekoliko jeseci, promijenjeno je pedesetak članaka. Dakle, ako je sve to problem, toliko snažan da natjera premijera na ovakvu izjavu, zašto se to nije mijenjalo prije šest mjeseci? (Pa, tada AP iz e-poruka osumnjičenih Žalac i Rimac, koji slučaj zapasuje nevjerojatnih više milijuna stranica transkripata, još nije bio eksplodirao u medijskoj orbiti, op. a.) Stoga se teško oteti dojmu da sada reagira na nešto što se tada događalo. A to je da se u tim porukama sve češće spominje AP i da je to pravi motiv. Drugim riječima, teško se oteti dojmu da se opet pokušava ne razgovarati o onomu što je možda sporno što se dogodilo, nego zašto je javnost saznala za nešto što se dogodilo. Službenog odgovora i dalje nema o tomu je li Gabrijela Žalac i zašto, i nakon smjene, dolazila kod premijera Plenkovića u vladu. Sve što smo uspjeli dobiti je neslužbeni komentar da Žalac jest dolazila u vladu i nakon što više nije bila ministrica, uz ogradu da je premijer ostao u komunikaciji s bivšim ministrima i da sastanci nisu bili o predmetu koji se vodi.
Međutim, teško mi je ne upitati se koliko je puta bio u vladi, kad više nije bioministar, Tomislav Tolušić,Lovrlo Kuščević ili Milan Kujundžić ili Goran Marić. Nisam baš siguran da su bili tako često. Osim toga, ako su zaista imali nekih važnih tema za razgovor, svakog ponedjeljka svi mi skupa (novinari, op. a.) dežuramo ispred HDZ-a, gdje se o svemu tomu može razgovarati, a i Andrej Plenković zaista intenzivno obilazi Hrvatsku, stranačke podružnice, tako da baš nije jasno što se i zašto događalo u vladi.“ Na prvu crtu protumedijsko-protuoporbene bojišnice, premijer je u obranu svojih zamisli o ozakonjenju kaznenog djela za tzv. curenje podataka iz istraga izvukao ministarsku tešku artiljeriju u likovima Ivana Malenice i Davora Božinovića. Sa zadatkom da „demokratski“ operu iole sumnju o državnom udaru na slobodu medija radi uskraćivanja javnosti prava znati što vladajući – ustavno imaju služiti građanima, ne obratno! – čine i kako se ponašaju u njihovo ime. Vladajući su zaposlenici građana i odgovorni su im polagati račune svaki dan, na svakomu mjestu, a mediji su opisom posla na istom zadatku nadzirati i političare i stranke u tomu kako upražnjavaju javnu odgovornost i biračko povjerenje. Nikakvi, je li, premijer i ministri nisu iznad toga niti imaju tu vrst imuniteta. Dapače.
Pa će Malenica: „Cilj nam je učiniti kazneni postupak bržim, kvalitetnijim i učinkovitijim. Uvijek se prebacuje odgovornost, otkud cure informacije. Usuglasili smo se da treba ojačati zakonodavni okvir, ali ne ciljamo na to da istraga bude tajna, a što je premijer Plenković mislio, treba pitati njega. U javnosti se komentira da se vraaćamo u stara vremena, da se želi spriječiti novinare da objavljuju informacije. Otklanjamo svaku tezu da će se procesuirati novinare. Nitko od članova radne skupine ne smatra da bi to trebalo raditi. Mediji imaju pravo govoriti, objavljivati određene informacije o kaznenom postupku. Imamo sada izvide koji su tajni, istragu koja nije javna. Treba zaštititi pravo na privatnost i presumpciju nedužnosti svake osobe. Politička šteta nije motiv ovih promjena. Ovisno o tomu kako će biti opisano kazneno djelo, na razgovor će biti pozvani oni koji imaju doticaj s njim. U zakonu već postoji kaznena odgovorost za odavanje službene tajne, no postoji i iznimka za situacije u kojima je odavanje službene tajne u pretežno javnom interesu. Mislim da je kazna do tri godine zatvora, a kazneno djelo bi se odnosilo na fazu postupka koja nije javna, odnosno na odavanje sadržaja dokaznih radnji“.
Nije šija, nego vrat. Nije važno je li istina to što je procurilo iz istraga o kriminalu protiv javnog interesa, tko j to, gdje i zašto počinio, pa su to novinari otkrili i objavili, nego je AP-u muka ježova tko je pustio u javnost to što se željelo prikriti – npr. DORH i Zlata Hrvoj-Šipek aferu Žalac od OLAF-a i EPPO-a? – jer teško kompromitira AP-a i vladajuće. Pa, gle vraga, baš godinu i kusur uoči izbora i, da ne vjeruješ, i oporbi kao mana s neba za skupljati dodatne političke poene!? Glupost na entu, ali – to je nama naša „domoljubna“ dala da ima za izvoz budala. Neke prednjače u zagovaranju udara na slobodu medija, pa se iz oblaka uzvitlale prašine zbog najave kaznenog sankcioniranja tzv. curenja informacija iz istraga u medije – bez obzira radi li se o neprijepornomu javnom interesu – vinuo i glas novinarske struke, profesionalaca čije se autonomije u obavljanju javnog posla najviše i tiču najavljene zakonske promjene. HND se bez pardona obratio pučkoj pravobraniteljici Teni Šimonović-Einwalter ne bi li reagirala na prijetnje vladajućih i stala u zaštitu demokracije te medijskih sloboda, odnosno prava javnosti na pravodobno i temeljito informiranje.
Prstom u demokraciju
Plenkovićevu najavu kriminaliziranja „činjenja političkih problema“, HND ocjenjuje najavom obračuna sa svima u medijima i politici koji ne misle kao on budući da se informacije do kojih su novinari došli i objavili ih ne smije tretirati kao tzv. curenje već postoji zakonska odgovornost za, je li, davanje službene tajne. „Ovako javno upiranje prstom vodećeg državnog dužnosnika u jednu profesiju važnu za funkcioniranje demokratskog poretka nije prvi takav slučaj“, tvrdi HND. „Dosljedno se ponavlja svaki put kada novinari i mediji razotkriju neugodne istine o političkim malverzacijama moćnih. Izmjene zakona koje premijer najavljuje stoga smatramo ozbiljnom prijetnjom slobodnom novinarstvu i Ustavom RH zajamčenom pravu novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informacijama.“ Oporba je također žestoko napala premijerovu nakanu. „Ključno je pitanje čega se Plenković boji“, tvrdi Marija Selak-Raspudić, vrlo aktivna saborska zastupnica Mosta nezavisnih lista. „Je li mu voda, odnosno informacija konačno došla do grla, tj. do njegovih vrata?“ Šef SDP-a Peđa Grbin nije blaži: „Plenković prijeti medijima ako objavljuju informacije koje nisu po volji velikog vođe. E, pa, to nije demokracija i to nije Hrvatska! Ovo što je premijer najavio neće proći!“
Što se zapravo želi progurati na mala vrata, protivno demokratskoj praksi i ustavnoj normi: zakonska obaveza novinarima/medijima da pod mačem kaznene odgovornosti moraju odati izvor informacije koju su objavili!? Ili pak trčati u Banske dvore pitati Marka Milića o tomu što je danas medijska tema, ako baš AP nema vremena za tzv. sedmu silu? Po mišljenju saborskog zastupnika Stipe Mlinarića iz Domovinskog pokreta, „to već lagano podsjeća na diktaturu“. Poznato iz nekih bliskih vremena u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj? Itekako. Da se, je li, baš ne ide duboko u pretpreokretno doba kada se točno znalo granice slobode, a danas je i medijska sloboda bezgranična – samo za neke. Ako čine vlast. Nego, drž’te gaće, novinari, ide AP!
Marijan Vogrinec
