Hrvatska država broji jedva 3,8 milijuna stanovnika, dok je svjetska populacija premašila brojku od 8 milijardi stanovnika. Prošle je godine, upozoravaju demografi, Hrvatsku napustilo 46 287 osoba, a u nju je uselilo 57 972 osoba. Hrvatska, dakle, ostaje bez stanovništva,  ali i  prolazi kroz proces zamjene stanovništva. Ako smo i uopće stvorili državu, kao što to bezrazložno umišljamo, nismo je stvorili za sebe, stvorili smo je za druge. U ovome ne vidim ništa loše, svijet, naprosto, tako funkcionira – biologija, na koncu, ima zadnju riječ. Živući ljudi, oni koji realno, biološki postoje, imaju državu, država ne pripada svijetu ideja, ona je duboko povijesno uvjetovana. Neka država postoji dok postoji dovoljan broj ljudi koji se identificira s tom državom.

Neuspješna država

Državu mogu voljeti samo spoznajno umanjeni ljudi, oni od kojih je i evolucija davno digla ruke. Države su političke, povijesne i društvene tvorbe, one nastaju i nestaju, nemaju vrijednost u sebi. Sve države su u sebi bezvrijedne. Hrvatska država je, ma što o njoj tko govorio,  također,  u sebi i po sebi bezvrijedna, ona će postojati dok postoji stanovništvo koje se s njom identificira, a ako nestane toga stanovništva, nestat će i hrvatska država. Hrvatska je od 1990-ih godina do danas izgubila 700 000 stanovnika, ona je, dakle, u odnosu na velike, mitske priče o njezinom značaju i vrijednosti, ipak sve bezvrijednija. Da država vrijedi, ne bi je napuštali njezini građani. Mnogi su odustali od ovakve, do krajnjih granica neuspješne države.

Hrvatski građani, neovisno o svim nemuštim bajkama o tome kako su generacije stoljećima sanjale neovisnu, slobodnu i samostalnu državu, svojim odlaskom delegitimiraju sve te priče o transgeneracijskom snu, razotkrivajući pravu osnovu ovakve države, a to je frustracija. Neuspješna država frustrira, ona omalovažava i ponižava građane. Frustracija ne proizlazi iz toga što građani, kako to umom oskudni nacionalisti optužuju, ne mogu podnijeti činjenicu da je hrvatska država stvorena, nego, upravo suprotno – ne mogu se pomiriti s činjenicom što države nema, nikako da se napokon stvori. Nešto postoji, ali to nešto je toliko neuspješno da se teško može smatrati državom. Oni koji napuštaju ovo nešto, to napuštaju kako bi mogli živjeti u uspješnoj državi, onoj državi koja cijeni vlastite građane, koja građanima nudi istinu o sigurnosti i egzistencijalnom uspjehu.

Država femicida i huligana

Neuspješna država frustrira jer neprestano nudi laž i lopovluk. Problem je što građani i država nisu odijeljeni, među njima ne postoji ontološki jaz koji bi građane oslobađao odgovornosti za ono što se zbiva s državom. Građani su odgovorni za državu, kakvi su građani, takva je i država. Oni je na životu održavaju, oni je žele upravo ovakvu. Većina građana, dakle, želi da država i dalje bude neuspješna, da frustrira lažima i lopovlukom. Takva država će, bez da trepne, Grčkoj ponuditi sva moguća jamstva samo da  huligane pusti na slobodu, ali ništa neće napraviti da se suprotstavi femicidu.

Država koja huliganima jamči sigurnost, ne može jamčiti sigurnost ženama. Sudbina žena takvu državu naprosto ne zanima. Huligani su akteri nasilja, oni proizvode nasilje. Žene su žrtve nasilja. Ova država je, još devedesetih godina prošlog stoljeća, odlučila koga će štiti – huligane, lopove, lažljivce i nasilnike. Zato je i neuspješna, a neuspješna država, ako imamo sreće, frustrira, a ako nemamo sreće, ona i ubija. U femicidu u Hrvatskoj aktivno sudjeluje i država. Država ne želi ženama jamčiti sigurnost. Kada su huligani u pitanju, država laži i frustracija neće čekati ni časa – sve će učiniti da ih zaštiti.

Što očekivati od države femicida i huligana? Ako imamo sreće, samo frustracije, a ako sreće nemamo, upoznat ćemo nasilje u izravnijoj formi.

(tris.com.hr/Marko Vučetić)