Prije dvije godine jednog sunčanog dana u listopadu brao sam masline u Blacama na Ušću Neretve. Tih nekoliko stabala maslina ispred kuće na samoj morskoj obali, zasađenih po zamisli moje žene, ambijentu daju privlačnost i mediteranski ugođaj. Šetnjom su naišla dva para srednjovječnih njemačkih turista pitajući gdje mogu nabaviti prirodno maslinovo ulje. Jedan od njih mi reče da je sudac u Hamburgu, te mu je bilo drago čuti, što je sa oduševljenjem prihvatio i potvrdio, kako je njemačko sudstvo nezavisno.
Ako je tako, upitao sam ga, kako je moguće da čelnici jugoslavenske i hrvatske tajne policije budu osuđeni praktički na doživotne zatvorske kazne, a čelnici „Stasija“, kudikamo brutalnije i opakije istočnonjemačke službe sigurnosti na nekoliko godina, pa ih se nakon kratkog vremena aktom milosti oslobodi poradi zasluga svenjemačkom ujedinjenju? Ima li u tome pravednosti? Kako je moguće da je kredibilan svjedok u tom sudskom procesu bila osoba koja je u samoj Njemačkoj osuđena na doživotnu zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u likvidaciji? Kako je moguće u nezavisnom sudstvu da sud ne prihvati svjedočenje jednog od šefova Službe državne sigurnosti Jugoslavije iz Beograda koji je tvrdio i dokazivao da oni koji su osuđeni nisu uopće imali nikakvu ulogu u izvršenju tog zločina? Nakon što sam ih sve to upitao više ih nije zanimalo ni extra djevičansko maslinovo ulje niti odgovoriti na ijedno pitanje, otišli su – odjurili kao vrućom vodom opareni.
Koliko li smo samo puta čuli da je ljudski činiti dobra djela i pomoći drugome u nevolji i da nikada ne radimo drugima ono što ne bi željeli da drugi rade nama samima. Pomoći drugome i drugima koji su u tako teškim okolnostima da bez naše pružene ruke ne bi dobili novu priliku, čin je naše dobrote i ljudskosti te volje i želje da tu ljudskost potvrđujemo. Time svjedočimo i da smo tu dobrotu spremni dijeliti s drugima, sa onima koji su u potrebi. Kada nekome praštamo počinjena loša djela to zovemo djelima milosrđa i samilosti. Taj čin je uvijek dobrovoljan i izvire iz dubine ljudskog bića. Praštati je ljudski jer nema čovjeka pravednika koji nije zgriješio. „Tko je od Vas bez grijeha neka prvi baci kamen“, poruka je Gospodina. Kršćanstvo je prigrlilo i afirmiralo milosrđe praštanjem grijeha čineći nas tako boljim ljudima.
O tim se temama razgovaralo i u prošlotjednoj emisiji „Otvoreno“ HTV-a nakon zahtjeva više generala za eventualnim predsjedničkim pomilovanjem Perkovića i Mustača osuđenih na njemačkom sudu na dugogodišnje kazne za počinjeni zločin Službe državne sigurnosti Jugoslavije, kada je u Njemačkoj 1983. godine po nalogu te službe ubijen emigrant Stjepan Đureković. Uvijek kada Mislav Togonal vodi „Otvoreno“ na temama koje izazivaju ozbiljnu suprotstavljenost na političkoj sceni u hrvatskom društvu, potrudi se osigurati brojčanu prevagu onih sa desnog političkog spektra koji su mu očito miliji i srcu bliži, što postiže ne samo odabirom gostiju već i dužinom izlaganja koje ostavlja svojim favoritima pa makar oni pričali i o onom što nije tema emisije. Togonal će tako u zagrebački studio dovesti tri desničarske vedete Vicu Vukojevića, Antu Đapića i Ivana Tolja, te neovisnog znanstvenika i povjesničara Hrvoju Klasića, a očiglednu desničarsku prevagu će ublažiti uključivanjem u emisiju iz splitskog studija Luku Džanka. Urednička zamisao očito je bila kako će njih trojica zasjeniti povjesničara Klasića. No dogodilo se suprotno pa ih je Hrvoje svu trojicu stjerao u mišju rupu. Onoga momenta kada je prof. Klasić spomenuo terorističke akcije dijela hrvatske emigracije ta njihova domoljubna bajka pokazala je svoje pravo lice. Pravdajući zločinačke akcije emigranata Ivan Tolj će time poistovjetiti hrvatsko domoljublje sa terorizmom, nanoseći neviđenu sramotu Republici Hrvatskoj jer te riječi izgovara umirovljeni general HV i načelnik političke uprave Ministarstva obrane RH 1993. godine.
Nezamislivo je i nedopustivo a za Hrvatsku sramotno proglašavati domoljubljem i zaslužnim borcima za našu slobodu i nezavisnost one koji su nas u svijetu samo sramotili kidnapiranjem aviona, postavljanjem eksploziva po kinima, ubijanjem ambasadora, konzula i uspješnih iseljenika koji nisu bili spremni plaćati reket različitim terorističkim skupinama, pokušajima trovanja vodovoda, namjerom postavljanja 17 mina u turističkoj sezoni po Makarskom primorju, a 19-orici terorista ubačenih u Jugoslaviju 1972. godine danas podizati spomenike kao uzornim domoljubima. Glorificiranje zločina ruši vrijednosni sustav unutar društva i vodi zajednicu u sunovrat.
Bez namjere da se pravda i jedno političko ubojstvo jugoslavenske tajne policije koja su se događala i što treba beskompromisno osuditi, a što sam kritizirao i u vremenu kada su se ona događala još dok je Ivan Tolj pisao pjesmice , te stoga bez kompleksa nošen jedino vrhunskim kriterijem istine, treba jasno reći i to da su različite terorističke organizacije kojima su pripadali i brojni likvidirani emigranti ubili u svijetu i Jugoslaviji više od 1.300 ljudi. O tome se na žalost 30 godina šuti te se različiti bjelosvjetski hohštapleri, kriminalci i teroristi proglašavaju danas domoljubima. Zahvaljujući toj šutnji u Hrvatskoj je nastao pojam „domoljubnog terorizma“ kojeg će u Togonalovoj emisiji veličati Ivan Tolj, a HTV se od tog veličanja zločina neće ograditi.
Sasvim je jasno da je domoljublje Vukojevića, Đapića i Tolja domoljublje koje ne okuplja ljude već dijeli zajednicu, ono ne promiče ponos nacije već daje povoda za prijezir. Širiti mržnju i zlo pravdanjem terorizma nije niti može biti domoljublje. Od pozvanih Togonalovih gostiju drugo se i nije moglo očekivati. Vice Vukojević je poznat javnosti kao AMBRUST DOMOLJUB koji će u ožujku 1991. godine pucati po Borovu Selu skupa sa Šuškom i Glavašem, kako u svojim memoarima otkriva Josip Boljkovac po svjedočenju Josipa Reihl Kira koji ih je bezuspješno pokušao spriječiti, pa će nakon toga i u Borovu Selu niknuti barikade. To zvati domoljubljem? To je sramota i to treba jasno reći a ne domoljublje.
Drugi Togonalov domoljub prikladan kriterijima HTV-a je Ante Đapić, koji nam je svima ostao u sjećanju po naslikavanju ispod portreta Ante Pavelića 90-tih. Zato on i jest „Za Dom Spreman“ kao istinski „domoljub“ Pavelićevskog tipa, te će upravo njemu Togonal povjeriti zaključnu misao emisije. Da nebi bilo zabune.
Svoje nakaradno shvaćanje domoljublja elaborirati će i Ivan Tolj docirajući profesoru Klasiću u pozi koja podsjeća na generala neke od južnoameričkih vojnih hunti – Ja pratim vaš rad i duboko se s tim ne slažem jer oni u Beogradu vaše stavove uvažavaju. „Vi ste profesor na zagrebačkom fakultetu i odgajate našu djecu, našu mladež, učite ih hrvatskoj povijesti, a s vama se slažu u Beogradu i to je problem“.
Za pjesnika koji je nekim čudom postao general smisao hrvatstva je u antisrpstvu. Tako ponižavajuću ocjenu o hrvatskom domoljublju nismo čuli još od vremena vojvode Vojislava Šešelja, a danas identične stavove o Ukrajini kao „anti-Rusiji“ iznosi Putin. Zlo je moćno, a podupiratelji i sijači mržnje se uvijek nađu i međusobno hrane.
Od pjesnika, književnika i generala Ivana Tolja očekivalo bi se da shvaća kako domoljublje, ljubav i odanost svojoj Domovini ne podrazumijeva omalovažavanje i prijezir drugih nacija.
Vedran Sršen
