Vidjela žaba da se konje potkiva, pa i ona digla nogu? Kaže ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek da „većina europskih država ima zakonom reguliranu sustavnu skrb, njegu i razvoj jezika kao ključnih sastavnica nacionalnog identiteta“, pa je red da i Lijepoj Naša donese svoj zakon o jeziku radi ostvarivanja isto takvog cilja. HDZ-Plenkovićeva vlada je – nakon višegodišnjeg već inzistiranja, inicijativa i pripremnih radnji „domoljubnog“ dijela Matice hrvatske – napokon je, ne bez očita upliva „nacionalno svjesnih i savjesnih“ matičara i novog vodstva Mire Gavrana, pustila u saborski postupak znatno ublaženiju od ranijih inačicu zakona o hrvatskom jeziku. Naime, u dokumentu se više ne spominju kazne (nema kaznenih odredbi, kakve postoje u najvećem dijelu drugih zakona) za one koji „ne govore ili ne pišu hrvatski korektno“. To je ranijih godina tražila „jezično domoljubna Hrvatska“ i s razlogom bila masovno ismijana, ali je predviđeno izvjesno vijeće za hrvatski jezik – koje bi, je li, trebalo „donositi smjernice“ i arbitrirati – čiji su sporni ne samo sastav (15 članova) i kompetencija nego i uloga u jezičnoj politici. Ako je ta politika uopće moguća budući da se jezik ne razvija državnim dekretima ove ili one vladajuće kaste i voljom ionako međusobno nesložnih jezikoslovaca, nego ima svoje unutarnje zakonitosti i kao živi organizam je podložan raznim utjecajima sa strane.

Tko je taj koji će – a da to  nije jezična diktatura niti škopljenje slobode razvoja toga živoga jezičnog organizma – moći bez razložne sumnje reći što jest, a što nije pravilno/dopušteno u hrvatskom jeziku kad se ni jezikoslovci s nacionalnoga znanstvenog područja i slavisti iz cijele regije ne mogu još od 1850-ih godina (i hrvatske jezikoslovne škole Tome Mretića) složiti s tim govore/pišu li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jednim jezikom, koji svaki narod naziva svojim imenom, ili imaju posebne i međusobno vrlo različite nacionalne jezike. Notorn je činjenica da svaki režim – a oni se itekako brzo i temeljito mijenjaju i mijenjat će se na povijesno rovitim zapadnobalkanskim prostorima – uzima baš „materinski jezik“ pod svoj politički sitnozor i njime manipulira ne samo u neznanstvene svrhe već i protivno dnevnim životnim potrebama svojih žitelja. Koji, je li, govore i govorit će kako ih je volja, kako su taj govor posrkali s majčinim mlijekom u svomu rodno kraju i koliko im je potreban za normalnu komunikaciju u obitelji, u zavičaju i šire, sa susjedima koji možda govore „malo drukčije“.

Od vremena velikoga znanstvenog autoriteta Tome Maretića – čije je učenje nacionalna jezikoslovna misao od preokretnih 1990-ih godina sramotno stavila ad acta, gurnula u povijesnu prašinu – osobito su na srpskom i hrvatskom polit-jezičnom području prisutne stalne tendencije jezičnog čistunstva, inzistira se na razlikama koje su u standardnim govorima Hrvata i Srba, u književnomu i inom umjetničkom izrazu manje no razlike, npr. među dijalektima ili lokalnim idiomima među Hrvatima. Isto vrijedi za Srbe u Srbiji. Primjerice, sporazumjet će se bez problema Hrvat iz Slavonskog Broda sa Srbinom iz Sremske Mitrovice ili Aleksinca, s Bošnjakom iz Tuzle i Crnogorcem iz Negotina ili Bijelog Polja koji, je li, kažu da govore materinski srpski, bošnjački ili crnogorski, ali će Hrvat iz Bednje imati nesavladive jezične teškoće u sporazumijevanju s Hrvatom s Ćićarije ili nekog od dalmatinskih otoka, koji također „govore hrvatski“.

Prestrujnik u zpozorju

Nikakav zakon o hrvatskom jeziku neće riješiti temeljnu činjenicu o kojoj se ne mogu složiti ni učeni jezikoslovci: govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jednim jezikom – koji Bošnjaci nazivaju bošnjačkim, Crnogorci crnogorskim (prof. dr. Josip Silić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta im je napisao gramatiku i pravopis), Hrvati hrvatskim, a Srbi srpskim – ili Hrvati govore i pišu svojim bitno različitim jezikom i latiničnim pismom, koji jezik treba očistiti od tuđih primjesa, čuvati od kontaminacije te ga zaštititi zakonom. Nijedan jezik na Kugli, osobito kad je mali i kao takav podložan utjecajima/koroziji, što hrvatski jest, nije niti može biti imun na strane uplive velikih, komunikološki nadmoćnijih i u susjedstvu i šire u svijetu. Digitalno je doba u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan), neprijeporno, naplavilo engleski jezik na hrvatski sprud baš kao i drugdje u svijetu i to nikakvo vijeće za hrvatski jezik nije kadro sanirati niti će biti ubuduće. Istodobno, nikakvo vijeće za hrvatski jezik nije kadro niti će biti ubuduće popraviti katastrofalno loše stanje uporabe hrvatskog jezika u javnom prostoru: neznanje je epidemijsko.

Zakazale su škole, mediji, politička kasta što dnevno iskače iz svake medijske paštete, javni službenici, administracija svake vrsti i ranga, pa i tzv. obični/mali ljudi nemaju šanse govoriti i pisati bolje no što govore i pišu ugledajući se na jezični tzv. mainstream oko sebe. Državna, je li, administracija bez pardona fabricira iz tzv. Visokog doma i Banskih dvora „izvješća“ ova ili ona, iako u hrvatskom jeziku ne postoji riječ izvješće, nego izvještaj, ali izvještaj se „hrvatskim domoljubima“, a jezičnim analfabetima, čini komunističkim, kao i sintagma javna rasprava, pa se zamjenjuje javnim savjetovanjem, radnik zaposlenikom, riječ uglavnom poglavitim, potrebno potrebitim (iako su to različita značenja, sic transit), pobjeda u sportu slavljem (X je slavio protiv Y s 3-1), izmišljaju se razne jezično neprobavljive budalaštine (časopis Jezik ih natječajno honorira, a podupire Zaklada „Dr. Ivan Šreter“): zapozorje, prestrujnik, šećerice, bakroza, itsl. Za koje kovanice nikada nitko nije čuo, ne postoje u jeziku i nikada ih nitko neće upotrebljavati kao što narodu ni u tzv. NDH nisu sjeli brzoglasi (telefon), munjare (hidrocentrala), munjovozi (tramvaj) ili jalovi tužmanizmi vrtoleti/zrakomlati (helikopter), žaropeci (roštilj, grill), injsl.

Ali su se medijski itekako raširila sva (ne)moguća vezivanja – vezano za – pa političari, novinari i ini akteri u javnom prostoru bez značenjskog smisla i ikakve veze vežu nepovezezivo s nepovezivim umjesto da se koriste naravnim jezičnim alatom za jasno izraziti misao. Ali za to treba imati i jezičnog znanja i jasnu misao, pa  s tv-zaslona, političke pozornice ili kakvoga stručnog skupa reći „govorio je o očekivanjima“, a ne „vezano za očekivanja“, „u odnosu na vašu opasku“, ne „vezano za vašu opasku“, „po/prema njegovim riječima“, a ne „vezano za njegove riječi“, itsl. Neki javni ljudi, pa čak i s akademskim titulama, šibaju pleonazme tipa „no međutim” kao iz rukava i nemaju pojma da je dovoljno upotrijebiti samo „no“ ili „međutim“, a najčešće u jezično zdravim rečenicama uopće nije potrebna ta poštapalica. Invalidska štaka. Jezivo je slušati i čitati koliko je u preokretnoj nacionalnoj državi Hrvatskoj nabujalo jezično neznanje u području standardnoga hrvatskog jezika. Za što i nije najviše kriva žilava  medijska, poslovna, politička i svekolika ina agresija engleskog jezika.         

Javno se od standardnoga hrvatskog/materinskog jezika se pravi lopata. Neznanje je poput korova pirike, ali „domoljubna“ ujdurma tjera mak na konac i zakonskim oktroiranjem nečega što se ne dâ oktroirati, ukalupiti i ljudima uliti u glave kao neku nacionalnu vrijednost po kojoj Hrvati imaju biti Hrvatima, jer bez toga, vidi vraga, nema – nacionalnog identiteta. Ma nemoj, nacionalni identitet po mjeri Matice Hrvatske, Mire Gavrana i Nine Obuljen-Koržinek!? Pod, je li,  neupitnim predizbornim blagoslovom Andreja Plenkovića. Ne bi li se opet koliko-toliko animiralo za HDZ biračko tijelo tzv. desnije od desnog centra na koje atakiraju i Domovinski pokret, i Most, i Hrvatski suverenisti i…          

Predizborno „domoljublje“ svake četiri godine osobito nabuja u Lijepoj Našoj da bi se posramio i sin srpske majke Petar Preradović, je li, autor najiskrenijih domoljubnih stihova u hrvatskoj književnosti: „O jeziku, rode, da ti pojem,/ O jeziku milom tvom i mojem!/ O preslatkom glasu onom/ U komu te mile majke/ Usnivahu slatke bajke… („Rodu o jeziku“). „Mi sada koristimo hrvatski jezik“, otkrila je ministrica Obiljen-Koržinek toplu vodu u središnjem Dnevniku HTV-a u povodu puštanja zakona u saborski postupak, ali nije odgovorila režimskom novinaru Branku Nađvinskom na pitanje koje bi promjene trebale biti najvidljivijee nakon što zakon o jeziku stupi na snagu. „Ovdje je cilj urediti korištenje standardnog hrvatskog jezika u javnoj potrebi. Dakle, u prvom redu se odnosi na sve dokumente koje proizvode bilo državna ili lokalna tijela, sve dokumente koji izlaze iz EU-a, svu komunikaciju u poslovnom svijetu, nazivlje u slučajevima financiranim javnim sredstvima… Ono što je važno, vijeće za hrvatski jezik će donijeti smjernice.

Mi smo jasno rekli (tko su ‘mi’, kojim pravom i komu? – op. a.) da – kada se donose dokumenti, razni akti, pravni akti jedinica lokalne i regionalne samouprave – moraju proći sustav lekture, bilo zapošljavanjem, bilo angažiranjem lektora za usluge. Većina to radi i danas, ali tu pokazujemo brigu za usklađivanjem i nazivlja i izričaja. To je uobičajena praksa svih država koje vode računa o njegovanju svog jezika. Ovaj zakon se ne bavi normom, ne bavi se time govori li netko neispravno ili neispravno koristi neke riječi. To je pitanje za jezikoslovce, za struku, za obrazovanje u kojemu moramo naučiti govoriti i pisati materinskim jezikom. Zakon se neće baviti ni tuđicama niti načinima na koje se koristi jezik. To je ono što se uređuje standardnim rječnicima, gramatikom, i to rade jezikoslovci u Hrvatskoj i u svim drugim državama.“

Aurotiteti nad autortetima

Budući da među hrvatskim jezikoslovcima, književnicima, novinarima, publicistima i inim akterima napisane i izgovorene riječi – što će reći u struci i djelatnostima neposredno povezanima sa strukom – povijesno vlada nesloga i tzv. jezična borba mišljenja bez izgleda čak i za neki prihvatljiv kompromis, više je nego sporno to kako vladajuća politika  kani „institucionalizirati jednu skupinu predstavnika ključnih institucija koje se i inače bave hrvatskim jezikom, u širem smislu i kulturom, ali posebno jezikom, kako bismo upravo kroz rad takvog vijeća vidjeli na koja područja možda treba posebno skrenuti pažnju, donositi neke smjernice, usklađivati terminologiju, pratiti rad različitih institucija koje se bave jezikom“. Otkad su to šefovi „ključnih (jezičnih/kulturnih) institucija“, što ih  inače imenuje vladajuća/stranačka politika, autoriteti sposobni animirati „stručnjake koji mogu pridonijeti raspravi“ kad su mnogi su i globalno utjecajniji autoriteti od članova vijeća za hrvatski jezik, sic transit? Kako je u tim okolnostima, gdje je često stručni ego nepremostiva razdjelnica, moguće očekivati „usuglašeni razvoj hrvatskog jezika“?

Ministrica Nina Obiljen-Koržinek se nada kako vijeće za hrvatski jezik „neće biti izvor sukoba o samom jeziku, iako vidimo u našoj javnosti da mnogi žele stalno poticati sukobe“. Kada je god politika/vlast instalirala „vrhunske stručnjake eda bi stvarali nešto dobro za zajednicu“, to je bilo unaprijed osuđeno na propast. Vidi sudbinu vladina stožera za borbu protiv epidemije virusa SARS-CoV-2, pa Plenkovićeva tzv. povjerenstva za bolju prošlost s rješenjem za ustaški poklič „Za dom spremni“, etc. „Znam da to u Hrvatskoj nije uvijek slučaj“, tvrdi ministrica kulture i medija, „ali ja ne očekujem da će se ugledni znanstvenici jezikoslovci, koji će sjediti u tom vijeću, baviti bilo čime drugim, osim onim što im zakon daje kao mandat.“ Eto, ministrica kulture i medija – kojoj bi, je li, već po službenoj dužnosti morala biti urođena jezična kompetencija – kaže „ja ne očekujem“ umjesto samo „ne očekujem“, jer ne može biti ti ne očekujem ili on/ona/ono ne očekujem, pa… Međutim, ni HDZ-ova vlada niti premijer Andrej Plenković via ministrica Nina Obuljen-Koržinek ne očekuju da 15-člano vijeće za hrvatski jezik ne posluša gazdu kada kaže gdje će – bez suvišnih zašto – privezati jezičnog konja. Ta, kaže mudar pûk, bog je najprije sebi napravio bradu, a pitanja jezika nikad nisu bila odvojena od tzv. mainstream politike. Struka je uvijek itekako bila spremna odigrati ulogu smokvina lista, pa…

Zašto ne i sada u rovito predizborno doba kad se i „domoljubna“ ujdurma jezičnih politikanata dade iskoristiti kao zakonodavna mrkva „nacionalno osviještenima“ (sic transit)? HDZ je uvijek imao u pričuvi spreman pun koš takve mrkve i mimo one navodno Sanaderove oktroiranoj nasljednici na stranačkom i vladinu fotelju: „Jadranka, izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola“.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr