Jugoslavija, očito, nije umrla – gleda se koliko je na popisu Hrvata i Srba, koliko katolika i pravoslavaca, a to što je broj stanovnika u popisnom razdoblju pao za 400 tisuća, a da je kontingent stanovništva starijeg od 65 godina silovito narastao, nije izazvalo toliko uzbuđenje – to je tako kako je, važno je da onih drugih ima manje

Nova TV, RTL, HRT, 19. rujna

Kraljičin sprovod bio je veličanstven, laka joj bila crna zemlja, a mi brojne komentare na svim televizijama nismo mogli slušati (pokušali smo, nije da nismo, kritičarski je kruh težak), jer je sve prštalo od blaziranosti, ucviljenosti i onoga što se u doba kraljičina rođenja nazivalo glicerinskim suzama. To su one umjetne, koje su se koristile na filmu, jer se ne mogu svi rasplakati kad žele, poput Tončija Vrdoljaka ili Meghan Markle. Nova TV nije odoljela u emisiju pozvati vojnog analitičara Ivicu Mandića kao eksperta za sigurnost na sprovodima. Pa što će im on?! Na HRT-u je bio Goran Bandov, nasljednik Pere Maldinija u ulozi vječnog gosta. Čim Putin spomene atom, eto na TV-u Tončija Tadića. Uopće, naše se televizije poput flastera zalijepe za nekog, pa ga onda ne puštaju s ekrana… Malo mašte, gospodo, malo originalnosti, promenade! Neka bude živost, kako reče jedan mrtvac. A mi smo se prisjetili jednog sprovoda koji je u nizu detalja nadmašio kraljičin. Index je izračunao da su na Titov sprovod došli predstavnici 88,8 posto svjetskih država (tada ih je bilo 148, danas ih je 193), a na kraljičin 86,5 posto, što bravaru, kraljičinu prijatelju (došla mu je na Brijune na 80. rođendan) daje laganu prednost.

Otvoreno, HRT, 21. rujna, 22:10

Novi studio Otvorenog privlači našu pozornost, ali gosti su jači od pleksiglasa. Hrvoje Zekanović, nova ruka “hrvatsko-srpske koalicije”, oboružan nekom vrećicom i s par novčanica na stolu: odmah se prinio našoj pozornosti. Ma što to nosi, što to smjera taj mladi čovjek, odnedavno performer? Uskoro nam se otkrivaju namjere: novčanice, nekoliko stotina kuna, Zeko je donio kako bi slikovito pokazao koliko je svakom umirovljeniku ukradeno od penzije, a u vrećici je donio periku i rogove, koje će u Saboru uručiti mostovcima, “ćuprijašima”, kako bi u idućem jurišu na vladu mogli izgledati kao Trumpovi fanovi u jurišu na Kongres… Ljut kao ris, Nikola Grmoja pored njega je podrhtavao i kiptio od pravedničkog bijesa, pa je u nekom momentu okrenuo leđa Zekanoviću. Demantirao je da ga je u Saboru opisao kao “glupana” i to je učinio na duhovit način. “Ne znam zašto su se neki prepoznali u ovome što sam rekao. Ja ne mislim da je gospodin Zekanović glupan, mislim da je jedan od većih hrvatskih prosvjetitelja. Ja sam govorio o glupanima koji brane HDZ – ako su se neki u tome prepoznali, to nije moj problem”, izjavio je Grmoja, u čemu razaznajemo naznake okretanja engleskom tipu humora, te pohvaljujemo, uz podsjećanje da su on i Božo Petrov dva puta toliko branili HDZ da su toj stranci ne samo omogućili uspon do vlade, već su je spasili od prilično sigurne propasti. “U trenutku kad nam iz najvažnije energetske kompanije nestaje milijarda, nije vrijeme da se bavimo odvlakačima pažnje, nego je vrijeme da se fokusiramo na lopove i one koji su ih instalirali”, reče Grmoja. A tko je instalirao HDZ, Karamarkov i Plenkovićev, da prostiš, HDZ? Svemirci, mali zeleni ili družina s Neretve?

De Gaulle, Pickbox NOW

Dobio je jedan metak u koljeno, par mjeseci kasnije drugi mu je razvalio šaku, potom je dobio bajunetom u bedro, otrovan je bojnim otrovom, a onda je zarobljen, pet puta je pokušao pobjeći… jednom skrivajući se u košari za rublje, pa kopajući tunel, potom rupu kroz zid, čak se predstavljajući kao medicinska sestra kako bi zavarao svoje čuvare. U Prvom svjetskom ratu Charles de Gaulle bio je heroj, a kasnije je postao državnik, i to od formata. Film “De Gaulle” prikazuje najteže trenutke u životu francuskog generala koji je 1940. odbio kapitulaciju i otišao u Englesku kako bi pokrenuo otpor, mimo volje svog bivšeg zapovjednika, maršala Pétaina. Izvrstan film, suho i bez patetike prikazuje teške odluke koje je taj čovjek donosio. U Francuskoj je ostavio ženu i troje djece, među ostalima i djevojčicu s Downovim sindromom. U domovini je proglašen izdajnikom i dezerterom, oduzeta mu je imovina, ali se kasnije pokazao spasiteljem Francuske. Utemeljio je Četvrtu republiku, a onda i Petu. U dolasku na vlast pomogli su mu vojnici i alžirski Francuzi, videći ga kao čovjeka koji će Alžir spasiti za Francusku. Umjesto toga, on je Francusku spasio od Alžira – raspisao je referendum o tome žele li Francuzi omogućiti Alžiru samostalnost, a većina je glasala za. Izdvojio je Francusku iz zapovjednog lanca NATO-a, učinio Francusku petom nuklearnom silom svijeta. Obnovio je prijateljstvo s Njemačkom, dva puta uložio veto na ulazak Britanaca u EU. Osudio je američki napad na Vijetnam… De Gaulle je 1969. podnio ostavku, nakon što je izgubio referendum na kojem je predlagao veću decentralizaciju. Velik film o velikom čovjeku.

RTL Danas, 23. rujna, 19:00

“A vjera? Katolik, dašta”, kaže žena u Zmijavcima, selu u Imotskoj krajini, gdje je popis stanovništva pokazao dramatičan pad broja katolika. Nećemo sada ulaziti u probleme popisa u Zmijavcima i Imotskom, nego u kolektivne reakcije na popis. Prva je reakcija šire javnosti bila da je pao broj Srba u Vukovaru i da su izgubili pravo na ćirilicu. Druga je bila da je pao broj, odnosno postotak katolika. “U Zmijavcima je više katolika nego u Vatikanu”, optimistično, u emfazi, rekao je Nikola Grmoja. Treća važna konsideracija bila je da je pao broj Srba i pravoslavaca. Poteškoća prema kojoj je broj stanovnika ove zemlje u popisnom razdoblju pao za 400 tisuća, odnosno gotovo za cijeli milijun od 1991. (s 4,7 na 3,8 milijuna), a da je kontingent stanovništva starijeg od 65 godina silovito narastao, nije izazvala toliko uzbuđenje. Jugoslavija, očito, nije umrla – gleda se koliko je Hrvata i Srba, koliko katolika i pravoslavaca, a to što zemlja ide u tri pizde materine nikoga posebno ne uzbuđuje, to je tako kako je i što sad, važno je da onih drugih ima manje. Isto je raspoloženje, možda i gore, u Srbiji. Život u prošlosti, resantimani, nacionalizmi, sve ono što dovodi do izumiranja ovih naroda ne mijenja se nekim katarzičnim procesima, nego pojačava i podebljava. E pa, mašala! “Zašto Hrvati i Srbi ratuju oko prostora na kojima kasnije više nitko ne želi živjeti?” upitao je Abdulaha Sidrana neki Izraelac, a kako mudri pisac nije znao odgovor, još ga manje znamo mi, no da je tako – tako je. Ako nas do 2200. ne unište ratovi i klimatske promjene, ovih naroda – biti neće.

TNT, N1, 25. rujna, 09:00

Nina Kljenak s rimskih ulica odrađuje dug, veličanstven stand up: u dahu opisuje kako je nakon slijetanja na aerodrom razgovarala s desetak sugovornika, a na pitanje za koga će glasati, svi izriču isto ime – Giorgia Meloni. Talijanska desničarka, postfašistkinja, nova je ikona susjedne države u kojoj je na izborima trijumfirala desnica najšireg spektra, od ljute do radikalne. Na scenu se, čini se, vraća i živahni starčić Silvio Berlusconi (85), koji je naspram nekih bivših veterana talijanske politike kao što su Napolitano, Scalfaro, Ciampi – prpošni pionir. Kljenak je u nastavku opisa detaljno iznijela pravne i političke detalje talijanske scene, pokazujući visoku razinu obaviještenosti, a u istom je tonu kasnije u studiju nastavio i dr. Damir Grubiša (bivši ambasador u Italiji), koji nas je iznenadio podatkom da je u talijanskom parlamentu oko 300 “preletača” (hrv. žetončića), što pojmu “europskih vrijednosti” daje jednu sasvim novu dimenziju. Ukratko, cijeli kontinent klizi udesno i možemo se samo nadati da će sve, imajući na umu rat u Ukrajini, završiti mirno.

(Novosti/Boris Rašeta)