Niti kišne kapi i sumorno jutro nisu mogli pomutiti našu spremnost da radosno proslavimo DAN ŽENA – NAŠ DAN.
Već u 10 sati našle smo se na Trgu bana Josipa Jelačića kako bi smo s našim sugrađankama podijelile tu radost darujući im vjesnika proljeća, žutu narcisu i letak čestitajući im Dan žena, kao i podsjetile ih da mislimo na njih, da smo tu.
Mnoge su se obradovale cvijetku i letku i nagradile nas osmjesima ali i riječima zahvale, a nas je grijala toplina osmjeha naših sugrađanki.
Nakon ove akcije u 12 sati položili smo vijence kod bista sestara Baković i odali počast za sve ono što su u najtežim trenucima činile. Donosimo vam i govor predsjednice AFŽ-a u Prolazu sestara Baković:
“I ove, kao i brojnih proteklih godina, okupili smo se ovdje kod bista sestara Zdenke i Rajke Baković, revolucionarki bez kojih je nezamislivo govoriti o revoluciji i NOB-u, a da ih se ne spomene.
O sestrama Baković mnogo je toga rečeno i napisano, no važno je ponoviti i ponovo govoriti i pisati upravo radi mladih generacija – naše djece i djece naše djece.
Mladost treba i mora znati i shvatiti veličinu borbe NOB-a i zašto vrijednosti rada sestara Baković nadilaze vrijednosti cirkusanta i beskućnika Miškeca koje ime je jedno vrijeme po raspadu SFRJ nosio tzv. Prolaz, a u kojem je Prolazu Miškec bio samo inventar.
Oni moraju znati vrijednosti izborene SLOBODE u NOB-u za koju su mnogi, pa i sestre Baković, vlastiti život dali.
S toga danas Rajki i Zdenki Baković odajemo zasluženu počast i poštovanje.
A kako je sve teklo…
Sestre Zdenka i Rajka te braća Mladen i Jerko rođeni su u Boliviji u Gradu Oruru u imućnoj obitelji oca Hrvata iseljenika s otoka Brača. Tako obitelj 1921. godine vraća se na otok Brač, a potom, radi školovanja djece, seli u Zagreb.
Rajka Baković već kao gimnazijalka uočava svu nepravdu u tadašnjem društvu i zdušno se zalaže za društvo koje potiče uključivost i solidarnost, ljudska prava, a posebno emancipaciju žena – jedinstvo među ljudima, a ne diskriminaciju i isključivost.
Već kao gimnazijalka Rajka se uključuje u Savez komunističke omladine, a 1938. godine biva primljena u SKOJ, a potom i u članstvo KPJ. Svoje ideje i rad prenosi na čitavu obitelj. Tako njihov stan u Gundulićevoj ulici na broju 25 postaje okupljalište napredne lijevo orijentirane omladine, radnika i intelektualaca, a njihova trafika u Nikolićevoj ulici tzv. “javka “, po nalogu tadašnjeg partijskog sekretara KP Rade Končara, postaje punkt za vezu partijske ilegale i to ne samo zagrebačke već mnogo šire.
Istina o njihovom predanom partijskom radu u ilegali, posebno Rajke, širi se Zagrebom kao plamen i ne ostaje nezamijećen tadašnjoj zlokobnoj Ustaškoj nadzornoj službi. Sve do jedne kobne noći 20. prosinca 1941. godine kada crne košulje nasilno nahrupiše u stan Bakovićevih, izvršiše premetačinu i odvedoše Rajku, Zdenku i brata Mladena. Obje sestre bile su podvrgnute strašnom mučenju, kako to već službe UNS-a znaju odraditi, no nijema usta sestara pokazaše im sav prezir prema njima i njihovim nalogodavcima.
Unatoč neizdrživim mukama sestre nikoga nisu odale.
Vidno iscrpljenu i na rubu života i smrti prevezoše Rajku u bolnicu Sv. Duh, a Zdenka vidjevši da joj nema mlađe sestre iskoristi nepažnju zlotvora, skoči kroz prozor III. kata sjedišta UNS-a u Zvonimirovoj ulici. Bilo je to upravo na Božić, 25.12.1941. godine, na Blagdan velikih katolika. 29. prosinca 1941. godine zatvoriše se i umorne oči izmučene Rajke.
Rajka Baković imenovana je po odluci Maršala TITA 24. srpnja 1953. godine narodnom heroinom FNRJ. Najveća avenija u gradu Oruru nosi i danas ime heroine Rajke Baković, a biste sestara i ulica nalazi se u kvartu Čair u Nišu.
30.12.1941.godine, u nijemoj tišini ispraćene samo od najbližih, ali pod budnim okom fašista i ustaških agenata, nađoše sestre svoj mir na zagrebačkom groblju Mirogoj. U SLOBODI grob heroina pohode pioniri i omladina polažući na grob svežnjeve crvenih karanfila – cvijeće proletera i slobode, jer oni dobro znaju tko su bile sestre Baković.
Danas, u novom vremenu na žalost poremećenih odnosa poštenja, hrabrosti, istina i želja kada se osobni interesi i pohlepa gotovo isključivo stavljaju iznad ideala, a negiraju istinske vrijednosti ipak ne mogu potamniti sve ono najbolje što je tadašnja revolucija i borba dala, a na kojima temeljima počiva i današnja Republika Hrvatska.”
Kod spomenika ” Strijeljanje talaca ” položili smo cvijeće i podsjetili se na Odluku tadašnjeg MUP-a i ministra Artukovića da se kako ih zlotvori nazvaše imenom “duhovni začetnici ” bez obrazloženja, optužbi i suda strijeljaju te vam također donosimo prigodan govor pri Spomeniku:
STRIJELJANJE TALACA 9. SRPNJA 1941. GODINE
“Na kraju želim reći da smo danas položili lovorov vijenac i kod spomenika ” Strijeljanje talaca ” koji je podignut 1953. godine u znak sjećanja i zahvale uhapšenim članovima KP, zatočenicima u logoru Kerestinec, prvom logoru ustaške NDH, a koji logor je bio preteča kasnijim masovnim logorima, mučilištima, i gubilištima rasutim diljem zemlje.
Bio je to prvi spomenik podignut u slobodnoj FNRJ i posvećen je svim žrtvama fašističkog terora s područja grada Zagreba – kasnije Nepokorenog grada.
8. srpnja 1941. godine po odluci ustaške vlasti i ministra MUP-a Artukovića izvedeni su iz logora viđeniji članovi KP da bi narednog dana, kako ih zlotvori nazvaše imenom “duhovni začetnici” bez obrazloženja, optužbi i suda, bili ubijeni.
To su bili: Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr. Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski Viktor Rosenzweig, Sigmund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman. Ubiše ih u znak odmazde za ubijenog i u baru bačenog redarstvenika Ljudevita Triljka, a koje ubojstvo zlotvori pripisaše komunističkim ljevičarima.
Ovim zločinačkim činom ustaška, fašistička, vlast u Zagrebu obznanila je svoje namjere represije i drastičan oblik nasilja nad tzv. nepoćudnim građanima. A nepoćudan u to vrijeme nije bilo teško biti… bilo je dovoljno da si Srbin, Židov, Rom ili samo Hrvat naprednih ideja. Naša povijest nalaže nam da ih se sjećamo i poštujemo.
Jer narod koji ne mari za svoju prošlost, ne vodi računa o svojoj sadašnjosti, nema pravo niti na budućnost. Stara je poslovica.
Danas, govore nam da smo samostalni, govore nam da živimo u demokraciji i da nismo živjeli nikada bolje, govore nam da smo suvereni, da smo slobodni…… A je li to baš tako!”
Svečana Akademija u čast proslave Dana žena – 8. marta počela je u 13 sati čestitkama i prigodnim govorom Franje Habulina, predsjednika SABA RH. Samu svečanost uveličali su gosti: veleposlanica BiH u RH Nj. E. Elma Kovačević Bajtal s visokom savjetnicom Sanjom Eminović, zastupnice Hrvatskoga sabora Katarina Peović i Ivana Posavec Krivec te Tatjana Holjevac, nekadašnja predsjednica Skupštine grada Zagreba. Sam program uveličao je nastup Partizanskog zbora.
Maja Jelinčić, predsjednica AFŽ-a
