Skupština općine Velika Gorica je na svečanoj sjednici 8. siječnja 1970. proglasila 10. lipnja općinskim praznikom. Na toj sjednici koja je održana na dan osnivanja Partizanske udarne brigade Franjo Ogulinac Seljo ustanovljeno je da se za Dan općine uzme također datum poznat iz NOB-e, kada je 10. lipnja 1943. u Čičkoj Poljani, selu uz Odru nedaleko Velike Gorice, u jeku rata nakon što su osnovani brojni seoski NOO u Turopolju, Posavini i Pokuplju, osnovan i Kotarski Narodnooslobodilački odbor koji je imao čitavo vrijeme nakon toga pa do oslobođenja gotovu svu upravnu i političku vlast na tom teritoriju. Uz to što je evocirao sjećanja na taj datum i zbivanja u često krvavom metežu ratnog sukoba, taj je Dan trebao biti svečano okupljanje naroda u najširem smislu, iz svih dijelova općine i iz svih djelatnosti da bi pokazali zajedništvo u izgradnji sadašnjosti i budućnosti komune. Usuđujemo se reći da je time postao pravi narodni praznik ne samo političke ili neke druge elite, a što će se vidjeti iz kratke retrospektive tih Dana općine prošlih godina.
Iduće godine kada je ustanovljen praznik Dan općine, bila je to 1971. počela su zbivanja poznata kao Hrvatsko proljeće te je zanimljivo da je ono imalo svoj pečat tih dana i kod mještana Velike Gorice, ali i političkih struktura. Na 10. lipnja 1971. sazvan je veliki narodni zbor na igralištu SD Radnik na kojem je govorio Miko Tripalo o očekivanju i ustavnim promjenama u razvoju samoupravljanja koje su trebale omogućiti veću samostalnost republikama u okviru tadašnjeg političkog ustroja vlasti zvanog demokratski centralizam. Igralište Radnika je bilo ispunjeno gotovo čitavo i masa je uzbuđeno pozdravila govornika. Kasnije se, kao što je poznato, pokazalo da se radilo o preuranjenom glasu i balon je splasnuo.
No, vratimo se na niz od slijedećih 20-tak godina proslava Dana općine Velika Gorica i neke značajnije događaje u okviru istog. Prigodom tog datuma dodjeljivane su plakete i nagrade, dakle priznanja zajednice, odnosno odgovarajuće komisije pri Skupštini općine koja je prikupljala prijedloge za LIPANJSKU NAGRADU, najveće općinsko priznanje pojedincima i grupama. Pri tome se visoko vrednovalo učešće u radi za opće dobro u organima uprave i samouprave (Mjesnim zajednicama osobito), ali i u sportu, kulturi, prosvjeti i društvenom životu općenito. U prednosti su u početku bili učesnici NOB-a, s tim da su se isticali svojim radom u radnoj sredini ili onoj u kojoj su živjeli. Kasnije, u 80-tim godinama na popisu dobitnika Lipanjske nagrade nema više niti jedan učesnik NOB-a nego generacija rođenih poslije rata, te se taj kriterij izgubio prirodnim putem.
Popis dobitnika Lipanjske nagrade 1972. pokazuje slijedeću strukturu po zanimanjima: učitelji, radnici, političari (dvojica iz Savezne skupštine), privredni rukovodioci, poljoprivrednici te grupni dobitnici: Izviđački odred „Čiča Janko“, OPZ Lukavec, OŠ Pokupsko, Aerodrom Zagreb, MK „Turopoljac“ i Općinski Centar za socijalni rad. U velikoj većini prevladavaju muškarci iz svih proizvodnih i neproizvodnih sfera općine, kao što je bilo tada uobičajeno dijeliti rad. Na programu proslave su se nalazili brojni kulturni događaji koji su ne samo prezentirali stvaralaštvo nego i pokrenuli kulturni i društveni život. Tako se sjećamo Likovne grupe 10. lipanj koja je izlagala tih dana u Muzeju Turopolja slike brojnih talentiranih likovnih amatera Velike Gorice, zatim nastupa Folklorne grupe „Ivan Mladen“, preteče današnjeg poznatog FA Turopolje, nadalje izdavačke aktivnosti Biblioteke Albatros pri Narodnom sveučilištu Juraj Kokot i drugih kulturnih i obrazovnih inicijativa kojima je bio cilj podizanje nivoa kulture u kraju. Naravno, održavali su se i turniri i natjecanja u raznim sportovima, ne samo nogometu već i kuglanju, stolnom tenisu, šahu…
Listajući stare brojeve Velikogoričkog lista izdvajamo proslavu 1977. po nekim zanimljivostima. Dobitnici Lipanjske nagrade iz područja školstva su M. Grgorinić, Ž. Findrik, P. Veselić i I. Glavaš, istaknuti učitelji koje đaci iz njihovih školskih dana nisu sigurno zaboravili radi utjecaja na znanstvene i životne stavove koje su dobivali od njih. Od grupa priznanje su dobili: NK Napredak, Aktiv dobrovoljnih davalaca krvi, Lovačko društvo Trčka, DVD okuje. Tada , te 1977. u sklopu Goričkih večeri (također nastavljene i u novoj državi ) još jedna zanimljivost: nastup dvojice od nekih najpopularnijih glumaca bivše države Mije Aleksića i Rejhana Demirdžića i pjevača Beti Jurković i Oliver Dragojević. To mora da je bila večer za pamćenje! Očito neke manifestacije imaju 50-godišnju tradiciju i zaista vrijedi to istaknuti da bi se naglasio kontinuitet i vidjele tendencije u kulturnom životu grada i okoline. U svom referatu te godine na Saboru Skupštine općine je predsjednik J. Ferenčina rekao: “ ..da Velika Gorica doživljava svoj puni procvat u posljednjih 5-6 godina u industriji građevnog materijala, stambene izgradnje, trgovine, ugostiteljstva, saobraćaja, osobito zračnog te intenzivan razvoj komunalnih i infrastrukturnih djelatnosti…“
Iduća godina 1978. je bila godina nastavka uspjeha u privrednoj i poljoprivrednoj sferi. Otvorena ja farma Mesoprodukta u Vukovini, a MK Goričanka, inače više puta pohvaljivana za Dan općine, je dobila priznanje kao brand na jugoslavenskom tržištu, što je bio svakako uspjeh obzirom na veliki broj konfekcijskih kuća i tvornica mode u bivšoj državi.
1979. je J. Karas istaknuo u svom govoru na Skupštini općine da je od 53 000 stanovnika općine zaposleno njih 15 000 (nezaposlenih nije bilo dijelom i zbog značajnog odliva radnika na privremeni rad u Njemačku). Obzirom na težnju da se jača proizvodno-materijalna baza treba istaknuti i temu razvoja samoupravljanja jer je to očito bila nužna karika u upravljanju radnim i drugim organizacijama. To je vrijeme kada se samoupravni procesi nastoje regulirati primjenom ZUR-a te osnivanjem SIZ-ova kao mjesta direktne razmjene rada između proizvođača i potrošača. Danas se to nastojanje vidi kao entuzijastični pokret koji u uvjetima sve jačeg prodora globalnog kapitalizma nije imao šanse, bez obzira na dobre namjere samoupravljača i konkretnu demokratizaciju društva.
Slavlje dana općine u 80-tima je i dalje bogato sadržajima u koje se uključuju škole, ustanove u kulturi i naravno političke organizacije. Još se uvijek nastoji njegovati revolucionarne tradicije kroz manifestacije kao što je Putevima Seljine brigade, dvodnevni marš kroz Turopolje, Pokuplje i Posavinu, zatim se organizira kviz „Koliko poznaš svoju komunu“ i sl., gdje imaju škole prije svega važnu zadaću.
Međutim se već 1983. u slavljeničkim govorima nazire kriza u državi. Ona se javlja u strukturalnim problemima privrede, u razvoju samoupravljanja, u zaostajanju stanogradnje, u defetizmu političkih arbitara svuda u državi. Sve je to u vezi s općim urušavanjem funkcije političkih i drugih vitalnih društvenih faktora koji vode u raspad federacije.
Dan općine, 10. lipanj polako tone u povijest i nestaje nastankom nove države. S njim odlaze u povijest izviđači, ali se vraćaju kasnije pod „hrvatskim“ nazivom skauti. Zatvaraju se zauvijek i neke veće firme (Goričanka npr.) ili pogoni većih firmi sa sjedištem u Zagrebu. One su ili kriminalnom privatizacijom potpuno uništene ili su zadržane, uglavnom ne one iz oblasti privrede nego iz ugostiteljstva i trgovine. Srećom ostale su kulturne manifestacije i udruge i ima ih sve više i više, nakon 30 godina.
Marija Ajša Peuc
