Zakonom Republike Hrvatske o blagdanima (Narodne novine, broj 14/91) proglašen je državnim praznikom „22. lipanj (kao) dan antifašističke borbe“. Sudjelovanjem u antifašističkom pokretu Hrvatska se uvrstila na stranu pobjednika u Drugm svjetskom ratu a obilježavanje 22. lipnja kao državnog praznika bila je ideja predsjednika Franje Tuđmana.
KPJ i KPH još 10. travnja 1941., opredijelila se za oružani otpor i u tom pogledu počelo se s pripremama. Ako je to tako, a jeste, sva povijesna vrela to potvrđuju, onda je 22. lipnja 1941. bio taj pogodan trenutak za oživotvorenje odluke o dizanju ustanka. Razlozi za oružani otpor su postojali. Napad Njemačke na SSSR bio je samo pogodan trenutak da se donese odluka o započinjanju antifašističke borbe u Hrvatskoj. Osnivanje prvog antifašističkog odreda bio je samo simboličan čin, a ne stvarni borbeni ustanak, jer jedva da je izvršena koja akcija. Prvi ustanak u Hrvatskoj zbio se 23. srpnja u srpskim selima Banije, četiri dana prije akcije u Srbu, dana koji je kasnije uzet kao Dan ustanka naroda Hrvatske jer je taj ustanak imao veće razmjere. Na dan napada Njemačke na SSSR, Okružni komitet KPH u Sisku inicirao je formiranje Sisačkog partizanskog odreda. To je bio prvi narodnooslobodilački partizanski odred ne samo u Hrvatskoj već i u Jugoslaviji.
Sudjelovanjem u antifašističkom pokretu Hrvatska se uvrstila na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu a obilježavanje 22. lipnja kao državnog praznika bila je ideja predsjednika Franje Tuđmana. Zakonom Republike Hrvatske o blagdanima (Narodne novine, broj 14/91) proglašen je državnim praznikom „22. lipanj (kao) dan antifašističke borbe“. Tako je i službeno izražena naša povezanost ne samo s pobjedničkom koalicijom 1941.-1945., nego i s dostignućima Europe i svijeta na tekovinama pobjede nad fašizmom. Iako HDZ nikada nije na dostojan način obilježavao ovaj veliki dan, europska stvarnost pokrenula je Hrvatski sabor da 13. travnja 2005. godine, donese „Deklaraciju o antifašizmu“, u kojoj se naglašava „visok doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma“ (uz ignoriranje bitnog doprinosa hrvatskih Srba, ostalih naroda Jugoslavije i Titovog vodstva). Nakon što su petnaest godina rušili svaki partizanski spomen, u Deklaraciji pozivaju „na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti, te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma…, očuvanje dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe“…
Saborska deklaracija je danas mrtvo lovo na papiru, državni praznik – Dan antifašističke borbe posljednjih godina održava se bez nazočnosti najviših državnih dužnosnika. Još uvijek se iznose neke netočne činjenice o broju i sastavu prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj, ali i pogrešne i tendenciozne ocjene o njegovoj ulozi. Dio povjesničara i desnih „opinion makera“ sklon je poništenju Dana antifašističke borbe kao državnog blagdana, „koji je izvor potpuno nepotrebnog razdora u hrvatskom narodu, čime će se steći pretpostavke za istinsko nacinalno pomirenje“. Iz godine u godinu u povodu Dana antifašističke borbe u nekim medijima ali i za govornicom u Brezovici (na obilježavanju Dana antifašističke borbe) čujemo krivotvorene poruke o početku antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, formiranju i djelovanju Sisačkog partizanskog odreda , „nedostatku države“ koja je nastala iz antifašističke borbe…
Na dan napada fašističke Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941. godine, Okružni komitet KPH Sisak, djelujući na općoj liniji koju su dali Partija i Tito donosi odluku: da se svi koumnisti povuku u ilegalnost, da komunisti poznati vlastima napuste gradove i sela, da se dopremi skriveno oružje i formiraju oružane grupe. Ova odluka prenesena je članovima Partije na području Siska, Petrinje, Sunje i Kostajnice. Navečer, istog dana, sastala se grupa komunista nadaleko sela Žabna i u šumi Šikari formirala Prvi partizanski odred, na čelu s Vladom Janićem Capom, sekretarom i Marijanom Cvetkovićem, organizacionim sekretarom OK KPH Sisak. Zbog njegovih čestih diverzija i žive političke aktivnosti, ustaše u tajnosti pripremaju i zajedno s domobranima, rano ujutro 22. srpnja, počinju akciju protiv Odreda. U tom sukobu poginuli su prvi partizani, Ivo Lasić i Ivo Ogulinac. Ostali članovi Odreda izvukli su se iz neprijateljskog obruča i nakon nekoliko dana prebacili na lijevu obalu Save u šumu Brezovicu. Ovdje se Odred spaja s brezovačkom grupom, popunjava novim borcima, a akcije postaju sve češće i značajnije.
Borci Odreda, izrasli iz naroda, zajedno s narodom miniraju i ruše pruge, telegrafske i telefonske instalacije, provode sabotaže u tvornicama, pribavljaju oružje, prikupljaju informacije o kretanju i akcijama neprijatelja, ispisuju parole i raspačavaju letke, uspješno napadaju općinske zgrade u Topovsku i Palanjku. U nastojanju da se uništi jezgro ustanka u ovom kraju, neprijatelj 20. rujna poduzima novi napad na Odred. Vještim manevrom Odred se u noći 20./21. rujna izvlači iz neprijateljskog obruča i odlazi preko Save na Baniju. Ovdje se spaja s Kalinskim i Šamaričkim odredom, a 28. rujna 1941. godine sva tri odreda svečano polažu partizansku zakletvu na Čavić brdu.
Prvi partizanki odred bio je sastavljen od 25 radnika, 37 seljaka i 15 intelektualaca, među kojima je bilo 72 Hrvata, 3 Srbina i 2 Slovenca. U toku NOB-a poginulo je 39 boraca. Iz redova Prvog partizanskog odreda proglašeno je 10 narodnih heroja.
U prvoj fazi općeg narodnog ustanka, stvaranja partizanskih odreda i pokretanja partizanske borbe, KPJ mogla se osloniti u prvom redu na svoje članstvo i na ostale organizirane snage revolucionarnog radničkog pokreta. Komunistička partija Jugoslavije brojila je u prvim danima oružanog ustanka oko 12 tisuća članova i oko 50 tisuća mladih komunista organiziranih u SKOJ-u, od čega je u Hrvatskoj djelovalo oko 4.500 članova Partije i 11 tisuća skojevaca.
Organizaciona razgranatost na području cijele Hrvatske omogućila je Partiji da razvije svoju aktivnost u cijeloj zemlji. U početku narodnog ustanka, zbog izvanrednih teških uvjeta okupacije, partijska rukovodstva i organizacije veoma su teško međusobno održavali vezu, pa su često morali donositi samostalne odluke prema konkretnim prilikama u pojedinim mjestima i krajevima. Iako je donijeta odluka da i u Hrvatskoj počne ustanak, bilo je nekih nesuglasja, blaže rečeno različitih stajališta. Dana orijentacija na sabotaže, diverzije, atentate, kao glavni oblik oružanog suprotstavljanja, nije bila u skladu sa stajalištima GŠ NOPOJ. Sabotaže su se izvodile i prije ovoga, ali uz dosta visku cijenu ljudskih života, jer je to bilo vezano za gradove, gdje je protivnik najjači. Tek od druge polovice srpnja ide se na oružane akcije na izvangradskom području, što je dalo bolje rezultate.
Bojan Mirosavljev
