Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Damir Gamulin i Antun Sevšek: Teme sjećanja i stradanja traže kontemplativan rad

Odabir najveće moguće čitkosti priče svake pojedine osobe čija je sudbina odabrana za prikaz na ovoj izložbi, u odnosu na skučen i zahtjevan prostor podruma Muzeja grada Zagreba, odnosno suptilnih varijacija i ritma pojedinih grupa žrtava osnovni su elementi prikazivačke strategije, kažu autori izložbe “Objektiv NDH – opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost” (Muzej grada Zagreba, od 18. svibnja do 11. lipnja)

Damir Gamulin i Antun Sevšek

Dizajner Damir Gamulin i arhitekt Antun Sevšek, autori izložbe “Objektiv NDH – opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost” koja je nastala u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, surađuju već niz godina s muzejima i nezavisnim organizacijama. Njihovi prijašnji angažmani uključuju rad na projektu Memorijalnog centra Lipa pamti, izložbama “SLANA – Radikalni krajobraz”, “AKO TEBE ZABORAVIM… – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz“ i brojnim drugim.

Kako je kroz vaš profesionalni razvoj došlo to toga da ste usmjerili baš prema ovim temama?

Kao projektante, a ni osobno, nikada nas nisu privlačili zadaci čiji je smisao postojanja bio upitan ili prvenstveno motiviran potrebom za stilskom ili arbitranom organizacijskom promjenom, koja ima za cilj stvaranje privida “novog” ili “suvremenog”. Smatramo da oblikovanje u širem smislu riječi, u svojoj biti, mora biti utemeljeno na intuitivnosti koja se neprestano prepliće s pažljivo razmotrenim i temeljitim pokušajem razumijevanja te likovnog organiziranja sadržaja.

Neophodno pri tome je imati dobrog i zainteresiranog partnera u naručitelju, u samoj građi kao svojevrsnom tihom sugovorniku te naravno u publici. Naša je namjera da direktno deriviramo rješenja i metode iz tih interakcija, što nije uvijek moguće ako primjerice stvarni razlog za dizajniranje ne postoji, osim trenutne potrebe za promjenom.

Najzahtjevniji segment ove izložbe tiče se složenog konceptualnog, nama usput i oblikovnog zadatka održavanja balansa između totaliteta na izložbi prikazanog broja žrtava i očuvanja integriteta i jasnoće prikaza svake pojedine osobe

Ovako postavljena nastojanja nas prirodno vode ka različitim dizajnerskim zadacima, bilo da je riječ o oblikovanju, interpretiranju i organiziranju slojevitog sadržaja u formi izložbi, knjiga ili prostornih interpretacijskih sustava. Teme memorijalizacije, sjećanja i stradanja pružaju jedinstvene mogućnosti za primjenu ovog pristupa, predstavljajući svaki put novi izazov i priliku za duboko kontemplativni i pažljivo oblikovan rad, primjeren temi, prostoru te trenutku.

Koliko god nastojimo izbjegavati ponavljanje, kako tema, tako i pristupa izložbenim postavima, pozitivna recepcija Memorijalnog centra Lipa pamti ipak nas je u nekoj mjeri obilježila i usmjerila ka temama muzejskog oblikovanja iz registra memorijalizacije i komemoracije koje navodite. Pritom nam se čini da naša uvjetna uspješnost bavljenja tim tipom zadataka proizlazi više iz par osnovnih premisa stvaranja izložbenih postava, a manje iz nekog našeg inzistiranja na bavljenju “teškim” zadacima ili pak vrijednosnih pozicija u odnosu prema njima.

Kako ste odlučili pristupiti ovoj temi i na koji ste način osmislili strategiju? Na koji ste način odlučili pristupiti oblikovanju postava?

Svakako najzahtjevniji segment ove, a nažalost i većine izložbi koje ste naveli, tiče se složenog konceptualnog, nama usput i oblikovnog zadatka održavanja balansa između totaliteta na izložbi prikazanog broja žrtava i očuvanja integriteta i jasnoće prikaza svake pojedine osobe. Prečesto se rješenja ovog izlagačkog problema svode na već kanonske prikaze homogenih apstrahiranih polja toliko puta primjenjenih u spomeničkim rješenjima visokog modernizma, što osim problema njihove retoričke potrošenosti u današnjem trenutku, u pravilu rezultira pretjeranim grafizmom i banaliziranjem izvorne svrhe tog tipa izložaka.

Odabir najveće moguće čitkosti priče svake pojedine osobe čija je sudbina odabrana za prikaz na ovoj izložbi, u odnosu na skučen i zahtjevan prostor podruma Muzeja Grada Zagreba, odnosno suptilnih varijacija i ritma pojedinih grupa žrtava osnovni su elementi prikazivačke strategije. Osim toga, dodatni zahtjev prenosivosti izložbe u njenim daljnim inkarnacijama i potreba mogućnosti njenog postavljanja u zasad nepoznatim budućim izložbenim prostorima uvjetovali su modularnu organizaciju izložbenog oplošja i lako sklopivu izvedbu njenih sastavnica. Kao u većini naših izložbenih rješenja, i ovdje je prostorni okvir nedjeljiv od sadržajnog, oplošja posvećenog prostora izložbe ujedno su i velikoformatne tiskane plohe koje nose čitav sadržaj izložbe. Za razliku od izložbe u Francuskom paviljonu gdje smo koristili ogromne ploče sirovog čelika, ovdje oplošje izgrađuju deseci metara translucentnih papirnih otisaka osvjetljenih sa stražnje strane koji ujedno čine i jedinu rasvjetu čitavog prostora.

Jedan dio izložbe obuhvaća vašu vlastitu intervenciju u sam koncept. U tzv. sobi policijskog istražitelja nalazi se pisaći stol s telefonom, radio prijemnikom i policijskim dosjeima, koji u ovom slučaju nije imitacija odnosno replika postojećih predmeta, nego interpretacija u obliku otisnutih 2D objekata u 3D prostoru. Odakle takav pristup?

Od samog početka promišljanja izložbe, osnovna reakcija bila nam je potreba nadovezivanja na materijalnost policijskih kartona kao istraživačke, sadržajne, a efektivno i vizualne okosnice izložbe. Efemernost i krhost papira i njegovo propuštanje svjetla učinili su nam se intigrantnom protutežom surovosti i birokratskoj racionalnosti prikazanog sadržaja. Prijedlog rješenja stola razrada je tog osnovnog impulsa, gdje je on sveden na krajnje reduciranu, a opet u dovoljnoj mjeri narativnu likovnu gestu, izložak, koji je ujedno i postament te izvor svjetla. Također, pokušaj izrade klasične replike stola, korištenjem stvarnih stolarskih materijala i detalja iz vremena, proizveo bi ambijentalni nesklad s intenzivnom materijalnošću podruma u kojem se ova izložba postavlja. Simbolički, svjetlosni objekt stola kakvog radimo, direktno se urezuje se u polumrak izložbenog prostora bez potrebe za dodatnim rješavanjem prijelaza prema okolini.

Tokom procesa planiranja izložbe spomenuli ste nekoliko internacionalnih umjetničkih projekata, kao što su npr. “The Evidence Room”, predstavljen na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2016.godine, i “Kontrollraum” Thomasa Demanda iz 2011., koji se konceptualno ili pak materijalno nadovezuju na vaše polje interesa. Možete li reći nešto više o europskim i svjetskim praksama u ovom kontekstu? Što je vama u tim praksama poticajno?

Osnovna spoznaja kod bilo kojeg sagledavanja našeg rada u odnosu na međunarodni kontekst tiče se nevjerojatne diskrepancije u budžetima i brojnosti timova uključenih u rad na nama najintrigantnijim projektima. Osim banalne činjenice da se niti jedna stvarno kvalitetna i intrigantna izlagačka strategija ne može neposredovano primijeniti u nekom drugom kontekstu, pri čemu je nesrazmjer u produkcijskim okvirima tek jedan od razloga, mi nastojimo odgovore na izazove svake od izložbi svaki put iznova izgraditi iz sadržajnih i likovnih potencijala naših lokalnih zadataka. Poticaje tako pronalazimo više kroz težnju dostizanja slične razine metodološke ili oblikovne koherentnosti, nego kroz unaprijed na frustraciju osuđene pokušaje reproduciranja gotovih strategija. Pritom često zbog izostanka čvrsto postavljanih podjela uloga i protokola, koji su neizbježni dio etabliranih međunarodnih praksi, pogotovu u domeni muzealizacije sjećanja, do rješenja dolazimo intuitivnije i brže, što je jedna od rijetkih prednosti rada u malim sredinama poput naše. U nekolicini dosadašnjih prilika za komuniciranje našeg rada u kontekstu međunarodnih kustosa ili praktičara, pozitivne reakcije koje smo dobili samo su dodatan motiv za daljni nastavak rada i potvrda utemeljenosti osnovnih premisa na kojima razvijamo naše odgovore na ovaj tip zadataka.

(Portalnovosti.com / Tena Bakšaj)

Facebook
E-mail

Kategorije

Najave