„Možda bi trebalo razmišljati o tomu da se obilježja izbjegličkog logora i Hrvatskog memorijalnoga groblja u El Shattu prenesu u Hrvatsku“, kazao je predsjednik RH Zoran Milanović ovih dana za posjeta tom povijesnom lokalitetu, gdje je – u sklopu trodnevna službnog boravka u Egiptu na poziv predsjednika Abdela Fattaha El-Sissija – položio cvijeće i zpalio svijeću. „Čuo sam takva razmišljanja o preseljenju. Ovamo je jako teško doći. Objektivno, daleko je, pa i Hrvati rijetko dolaze. Uzimajući u obzir blizinu Sueskog kanala i pustinju, spomen obilježje u El Shattu odlično je napravljeno i dugujemo zahvalnost egipatskim vlastima na održavanju sjećanja na zbjeg Hrvata, koji će uvijek ostati važan dio naše povijesti i nikad se neće zaboraviti. Riječ je o impresivnomu mjestu na kojemu se osjećam kao da sam njegov dio: u zbjegu su bili i ljudi iz moje očevine, a ja sam po ocu porijeklom Dalmatinac, iz tih krajeva…“ E sad, Dalmatinac je po ocu i Milanovićev „krvni neprijatelj“ s drugoga državnog brda Andrej Plenković, a ustavnim pravorijekom upravo premijer, ne predsjednik, drži operativne uzde u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj te o njegovoj volji, svijesti i savjesti presudno ovisi i službeni odnos prema prema tom dijelu novije hrvatske povijesti. Pa i spomen obilježjima, preseljenjima i zaštiti, događajima iz Drugoga svjetskog rata, akterima, tumačenjima, obilježavanjima, itsl. A to je više no problmatično, da se ne kaže: čak i napadno revizionistički iskrivljeno i pogrešno.

Na svaki Milanovićev „da“ brzopotezno se čuje Plenkovićev „ne“, pa nitko s makar dva zrna soli u glavi i upućeniji u ovnovsko sudaranje te dvojice na državnom brvnu ne treba očekivati da će banskodvorska Hrvatska, bude li Milanović uistinu zapeo seliti sjećanje na – koliko slavnu, toliko i tragičnu – epopeju El Shatta u dio Dalmacije iz kojega potječe najveći dio zbjega u egipatsku pustinju, podržati zamisao Hrvatske iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku. O El Shattu se danas ne uči u školama, kao ni o slavnim partizanskim/Titovim pobjedama u svim nacifašističkim ofenzivama u Drugomu svjetskom ratu, čak ni o Titu kao najvećem vojskobođi i državniku 20. stoljeća s europskog Jugoistoka (i šire) bez kojih ne bi bilo ni tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, ni Franje Tuđmana, ni Andreja Plenkovića, ni Zorana Milanovića niti… Sramotno je za ovu zemlju svijetle tradicije otpora moćnicima i domaćim podguznim muhama da mladež danas ne samo nema pojma što je i zašto bio El Shatt, tko je i kako spasio tolike desetke tisuća (cca 80 posto hrvatske te nešto srpske i židovske) nejači od nacifašističkih zločina, nego ne znâ ni tko je bio Josip Broz Tito, Maršal, dvostruki narodni heroj, kumrovečki Joža, Ljubičica Bijela i Plava, državnik kojem su na noge dolazile čak i okrunjene glave… S respektom su ga uvažavali blokovski i Istok i Zapad, na pogreb mu je došlo pola svijeta, a Titovo ime još živi među ljudima tzv. Trećeg svijeta.

„Deda, a tko je bio taj Tito?“

Ali, od preokratnih 1990-ih godina, Tito više ne živi u Bijednoj Našoj, gdje 23 godine i kusur mjeseci na vlasti vedri i oblači HDZ, nafutran likovima u članstvu i interesnim koalicijama, čiji su se djedovi i ina uža/šira rodbina borili protiv Tita u ustaškoj odori (neki u Crnoj legiji s njemačkim „šarcem“ na ramenu, sic transit), sudjelovali u ratnim i zločinima protiv čovječnosti, uprljali ruke „arijevskom“ mržnjom, itsl. Takvima je najstrašniji konc-logor na europskom Jugoistoku, Jasenovac, bio „radni kamp“, mjesto kulture i ljudskih prava, vjerskih sloboda, a Bleiburg „komunistički/Titov zločin nad nedužnim Hrvatima samo zato što su Hrvatii katolici“ (sic transit), pa će, je li, Ministarstvo hrvatskih branitelja, niz institucija, Katolička crkva te niz lokalnih tzv. samouprava galantno odriješiti kesu s novcem poreznih obveznika i sufinancirati/honorirati kojekakve „dokumente/umjetnička djela“ o temama „istine o Jasenovcu“, bleiburških „četveroreda“, knjiga o tzv. NDH i Paveliću, braniti „stari hrvatski pozdrav Za dom spremni“, etc. I, naravno, država će se netom po tzv. međunarodnom priznanju požuriti drastično skresati mirovine/invalidnine bivšim partizanima i obiteljima što su preživjele teror u nacifašističkom paklu tzv. NDH i SS-logorima po Njemačkoj i Poljskoj.   

„Deda, a tko je bio taj Tito?“ – pitanje je za ne vjerovati, kad ga postavlja odlikašica 5,0 iz završnog razreda zagrebačke osmoljetke. Ali je i sasvim logično u zemlji u kojoj je partizanski kadrovik Desetoga (zagrebačkog) korpusa NOV i POJ Franjo Tuđman, od 1990-ih godina na poziciji tzv. prvoga hrvatskog predsjednika dopustio/prešutio/“nije znao“/previdio, je li, straašan „domoljubni“ kulturocid rušenjem cca 3000 tzv. partizanskih spomenika, među njima čak neprolaznih umjetničkih djela, npr. Vojina Bakića na Petrovoj gori ili u Kamenskoj nedaleko od Požege, gdje su inženjerci, je li, generala Miljenka Crnjca danima razarali Spomenik narodu-heroju Slavonije, monument od nehrđajućeg čelika, najveću postmodernističku skulpturu na svijetu. „Hrabro“ i „domoljubno“ za vola ubit’!? Šaptom su pale ploče po zgradama važnim događajima i osobama iz NOB-a, pa ploče po selima i gradovima s imenima žrtava nacifašističkog terora, od „komunizma, srpstva i ćirilice“ su temeljito očišćene javne knjižnice, umjetničke galerije, muzeji… Kontejneri i kontejneri djela i artefakata su odvezeni na spaljivanje i reciklažu. Manje javno no za nacističkih divljanja nad kulturom, umjetnošću, znanošću, sportom, etc. u Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća. Vampiri su zinuli 1990-ih i na Tita i njegovo djelo, što nekažnjeno traje i danas.

Vlast, je li, unatoč ustavnoj normi u Izvorišnim osnovama o tomu na kojoj se državotvornoj ideji i tradiciji temelji RH – na odlukama AVNOJ-a te ZAVNOH-a nasuprot tzv. NDH, ustaškoj kvislinškoj paradržavi koju svijet nije priznao – šalje na svečana obilježavanja važnih obljetnica iz NOB-a (npr. 22. lipnja u šumu Brezovicu nedaleko od Siska, gdje je osnovan i počeo borbu protiv nacifašističkog okupatora i domaćih mu podguznih muha Prvi partizaski odred), pretežno u organizciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH te regionalnih/lokalnih podružnica, drugorazredne i trećerazredne političare „hermafroditna“ svjetonazora… I to svjedoči o vladajućoj revizionističkoj svijesti – krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ je u principu „zabranjen“ u javnom prostoru, ali zbog HOS-a dopušten u „svečanim prigodama“ i u „umjetničkom izričaju“, npr. u Thompsonovoj proustašijadi „Bojna Čavoglave“, sic transit) – koju agresivno nameću radikalne tzv. desne politikantske opcije i dio izrazito politiziranog klera Katoličke crkve, koji Bijednu Našu neskriveno vide kao tzv. NDH-2.  

HDZ i dvomandatni već premijer i šef najbrojnije, tzv. ZNA SE opcije Andrej Plenković – potekao iz obitelji osobito podobne bivšemu tzv. komunističkom/socijalističkomu mraku do te mjere da ga Milanović, uzdanica iste takve obitelji, naziva Udbašenkom, sic transit – itekako dobro pazi da se svjetonazorski i vidljivijom naklonošću poštivanju činjenica s prave strane novije hrvatske prošlosti ne zamjeri biračkom tijelu desnijem od tzv. desnog cventra. Jer, vlast je slast, pa… Stoga će, kada se i ako sjeti, poslati također trećerazrednog si suradnika na svečanost na Tjentištu (BiH), položiti vijenac i zapaliti svijeću više tisuća Hrvata, koji su s crvenom zvijezdom na titovkama (najviše Dalmatinaca iz Šibenika, Splita…) pali u legendarnoj bitci na Sutjesci (ili „Operacija Schwarz“), gdje se od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. Titova deset puta malobrojnija i slabije naoružana vojska, s više od 5000 ranjenika, civilima u zbjegu i Centralnom bolnicom uspješno oduprla elitnim njemačkim postrojbama združenim s ustašama, četnicima i inim domaćim šljamom. I sada se, u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit) treba, je li, sramiti ne samo slavne partizanske epopeje i maršala Tita, koji su u najgušćoj pomrčini Drugoga svjetskog rata znali odabrati pravu stranu povijesti i pobijediti, izvesti Hrvate i njihovu domovinu na savezničku, antinacifašističku, humanu i demokratsku stranu na kojoj je bilo moguće posaditi državnost kakvu je međunarodna zajednica bila priznala 1992. godine, potvrđenu i herojstvom u Domovinskom ratu.

Put bez povratka

Titovom humanitarnom i zaslugom je organizirano i spašavanje civilnog stanovništva od pogroma njemačkih nacista koncem 1943. te 1944. godine koji su netom po kapitulaciji fašističke Italije i odlaska Duceovih luzera nahrupili zaposjesti kopnene i otočne dijelove Dalmacije. Deseci tisuća većinom žena s djecom i starijih ljudi bilo se sklonilo na otok Vis, pod partizansku zaštitu, gdje je Tito stacionirao narodnooslobodilačku vojnu i civilnu vlast. Tu se privremeno smjestila i britanska vojska. Budući da ratni uvjeti nisu pogodovali smještaju tolikih ljudi i njihovoj prehrani, Tito je dogovorio sa antihitlerovskim saveznicima (Britancima i Amerikancima) zbrinjavanje u izbjegličkim kampovima na jugu Italije. I zbjeg više desetaka tisuća Dalmatinaca je s Visa krenuo u Bari, pa u Taranto, no borbene anglo-američke operacije protiv nacista, s juga Italije prema Rimu i dalje na sjever, činile su to zbrinjavanje nesigurnim te je odlučeno premjestiti ih u Egipat, u zonu pod britanskom upravom. Na površini od cca 260 km² u blizini Sueskog kanala organizirano je pet podkampova u kojima je 18 i kusur mjeseci boravilo više od 30.000 ljudi, po dvije ili tri obitelji u jednom šatoru. Upravo se ovogodišnje veljače navršava 79 godina od otvaranja izbjegličkog kampa u El Shattu, gdje su Hrvati odmah organizirali uređen civilni život, školsku izobrazbu, razne radionice, zajedničko pranje rublja, kulturne aktivnosti, izdavali su svoje novine te su čak imali i crkvu u jednom šatoru.

Do povratka u domovinu, na sinajskom pijesku je umrlo cca 800 ljudi, koji su pokopani na uređenom vječnom počivalištu, ali su izraelsko-arapski ratovi kasnije – osobito 1967. godine – devastirali to groblje tako da nekim grobovima više nema traga. No, u kampovima na sinajskom pijesku se u tih 18 i kusur mjeseci izbjeglištva i rodilo blizu 500 djece. Neka iz intimnih veza Hrvatica s britanskim vojnicima/osobljem na tom području, jer je u blizi bila i zrakoplovna baza RAF-a. Kasnije je legaliziran tek dio tih veza, a povijesni su izvori zabilježili i neka vrlo karakteristična imena te djece – Elšatka, Sinajka, Sinaj, Nila, Nilka, Sueska, Suez, Zbjegan… Neki izvori pak navode podatak da je u zbjegu bilo cca 40.000 ljudi iz Dalmacije, najviše Hrvata iz Makarske (cca 5800), Korčule (4500), s Brača i Šolte (4300), Vodica (4000), Visa (3800), Hvara (3000), Trogira (2000), Šibenika (2000) među kojima su Hrvati činili cca 80 posto, Srbi sedam oosto te izvjestan broj Židova, Slovenaca i inih. Ti su ljudi bili smješteni prema lokalnoj i obiteljskoj pripadnosti u domovinu, u mjestima/krajevima iz kojih su izbjegli, kako bi zajednički lakše podnosili teške uvjete života u novoj sredini na koju nisu bili naviknuti. Posebno je bilo teško djeci, koja su obolijevala od crijevnih tegoba, a znatan broj ih je umro od ospica.

Ostaloje zabilježe no kako je britanska uprava u tom području trenirala strogoću prema hrvatskim izbjeglicama, podjednako i prema izbjeglim Poljacima i Grcima u obližnjim kampovima, pa se iz kompleksa logora moglo izaći rijetko i samo s posebnim propusnicama. Budući da je blizu El Shatta bila stacionirana britansko borbeno zrakoplovstvo, kao slučajno su pet puta bombardirane i privremene šatorske nastambe Hrvata, pa je bilo žrtava. Zadnji put početkom 1945. godine. Za razliku od poljskih i grčkih izbjeglica, Hrvati su imali u Sinajskoj pustinji potpuno autonomno uređen život u svojim kampovima.

El Shatt je dio novije hrvatske povijesti o kojoj treba učiti djecu i mladež u školama, kao i o tomu što je bio NOB, tko su bili partizani i maršal Tito u Drugomu svjetskom ratu kao pobjednik nad nacifašističkim zlom i kao svjetski lider No. One, a zašto se ne uči, tko to i zašto ne dâ, pitati je prvoga među nejednakima – premijera Bijedne Naše. Nikoga drugog i trećeg, jer se znâ čija mati rnu vunu prede. O El Shattu se manje znâ no o tomu koliko je mučno i na granici pameti kad podmaliganjena huliganija urla na stadionima notorni ustašluk „Za dom spremni“ i „Ubij, ubij Srbina“, a „vatreni“ im nogometni idoli Dejan Lovren i Marcelo Brozović u kafiću u Velikoj Gorici također deru grla za dom nespremnim ustaškim crnilom i Thompsonovim tzv. trećeentitetstvom u tuđoj državi. Sic transit. Jasno da taj „poslužbenjeni“ mentalitet od državnog vrha do pojedinaca s jedva završenom osnovnom školom, a pretilima od kruha bez motike, neće niti ima namjeru preseliti stradalnička obilježja El Shatta u Hrvatsku, gdje bi se imalo i razloga i mogućnost makar – položiti cvijet i zapaliti svijeću.

Jamačno bi usred srpnja u Zagrebu napadalo dva metra snijega da se, npr. Andrej Plenković sjeti obradovati Ursulu Röschen/Ružica von der Leyen svojim nadasve savjesnim utroškom namjenskih eurmilijuna, jer da je – što nije i neće! – poslovodstvom kultur-ministrice Nine Obuljen-Koržinek obnovio, stručno zaštito i turistički/memorijalno izložio domaćoj i stranoj javnosti kompleks Centralne partizanske bolnice (1942.-1945.) na Petrovoj gori, najvećoj/najorganiziranoj ilegalnoj partizanskoj bolnici na svijetu u Drugom svjetskom ratu koju nacifašisti i domaći ustaše nikad nisu otkrili. Liječila je više od 5000 ranjenih partizana i civila s Korduna i okolice u današnjoj Karlovačkoj županiji, 1971. godine je bila odlikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije za izvanredne ratne zasluge, a od 1991. do 1995. godine su „domoljubni“ vandali sramotno devastirali taj jedinstveni kompleks više od 30 zemunica i nadzemnih zgrada (sobe za bolesnike i medicinsko osoblje, operacijske dvorane, kuhinja, dvorana za kulturu, praonica s tušem, tiskara, staja, stražarnice, električna centrala).

Grb i „vojska“ – heraus!

Slovenski su partizani dosta kasnije osnovali svoju manju bolnicu Franja u šumama nedaleko Cerkna, obnovili ju i konzervatorski zaštitili, svake je godine dolazi vidjeti više od 250.000 ljudi, a slovenska ju vlada nominira za upis u UNESCO-ov registar svjetske baštine u Europi. Hrvatska vlada s jedinstvenom na globusu povijesnom, kulturnom, ratno i inom baštinom  čeka Godota!? I tolerira sramotu nad sramotama: pečinski su „domoljubi“  gena „Za dom spremni“ devastirali i monumentalno umjetničko djelo od armirana betona i nehrđajućeg čelika Vojina Bakića na vrhu Petrove gore – Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. Pa, kad ni takvo blago nije, je li, vrednije od revizionističkog „sljepila“ ljudi sa sljemena vlasti, što se urbi et orbi busaju u prsa time da su „preuzeli odgovornost“ i da se do tla klanjaju svakom slovu i zarezu (i) Izvorišnih osnova Ustava RH, gdje će imati nacionalne svijesti, savjesti i valjanoga povijesnog znanja pa seliti El Shatt tamo kamo pripada – u domovinu. Nema šanse.

Prateći pak predsjednika RH Zorana Milanovića na službenom, Hina je citirala zapis sa spomenika na Hrvatskomu memorijalnom groblju u El Shattu onima koji nisu imali sreće vratiti se kući sa sinajskog pijeska: „U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije, i ovdje na Sinaju našli vječni mir. Domovina ih nikada neće zaboraviti“. Domovina sasvim sigurno neće, a za trenutne na sljemenu trenutne vlasti manje-više. Neka im je na dušu. Osobito kad ih Vlado Šeks na čelu Počasnoga bleiburškog voda i s državnih 500.000 bivših kuna u džepu vodi na Bleiburško polje pred onu granitnu rustinu na kojoj je donedavno pisalo na hrvatskom i njemačkom jeziku: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“, a više – ne piše. Naime, Austriji je dohurčilo svakosvibanjsko natezanje s (pro)ustašama, pa su: prvo, zabranili kostimirani dernek na toj livadi i, drugo, skinuli s granita i ustaški grb i hrvatski tekst o „poginuloj hrvatskoj vojsci“. Sic transit. Grb i „vojska“ – heraus!

Marijan Vogrinec