Naravno da u svakom smislu luzerski četnički/ustaški Metuzalem (arap. Metušalah) nema šanse ni približno živjeti pretpotopnih 969 godina po nekom biblijskom kalendaru, pa vedriti i oblačiti povijesnom zbíljom u bitno promijenjenim okolnostima, međutim, ironija je aktualnog trenutka da njegovi novovjeki zapadnobalkanski potomci i idolopoklonici u odori neočetnika/neoustaša goropadno već neko vrijeme dižu glavu da bi se neki dan „proslavili“ vampirskim plesom oko Kuće cvijeća s vječnim, je li, počivalištem najveće jugoslavenske legende i jednog od vodećih svjetskih državnika 20. stoljeća Josipa Broza Tita. Izvjesni u tehničkomu mandatu gradonačelnik Beograda Aleksandar Aca Šapić – kandidat vladajuće Srpske napredne stranke za tu poziciju na skorim, ponovljenim gradskim izborima, nacionalistički nabrijani politikant iza kojega ne stoje nikakva pozornosti vrijedna postignuća – dosjetio se nabildati predizborni rejting nekrofiličnom izjavom u emisiji „Info jutro“ na TV Informeru:
„Predložit ću da jednom zauvijek završimo s tom Kućom cvijeća i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cvijeća bude mjesto gdje će počivati najveći srpski velikani, ljudi koji su nas zaista branili, poput Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Radomira Putnika i ostalih. To su ljudi kojima se Europa divila i koji su je branili u Prvom svjetskom ratu od Nijemaca, koji bi nas sad proglasili genocidnim (Njemačka je predložila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, op. a.). Kad spomenem ime Draže Mihailovića (kojemu se u Srbiji podižu spomenici, op. a.), jednog od naših najodlikovanijih oficira, kojimje branio Srbiju u Balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu od Austrougara, a u Drugom svjetskom ratu od nacista, skoče mi na glavu Titovi Jugoslaveni. Branio nas je i od onoga od koga smo napravili mit, od Josipa Broza, koji je bio austrougrski kaplar i kao takav pucao po nama.
Mi Srbi smo uspjeli da, nakon Drugog svjetskog rata, Mihailovića proglasimo za izdajnika, da ne znamo gdje mu je grob jer su mu komunisti i boljševici rasuli kosti, a Broza čuvamo na najljepšem proplanku i brdu u Beogradu. On tu počiva i do danas, bez obzira na sve zlo koje je nanio srpskom narodu, ubijajući ga u Prvom svjetskom ratu, a onda više od 35 godina zatirući mu sjeme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki i kulturološki. Postavlja se pitanje: hoćemo li u Kući cvijeća odati poštu srpskim herojima time što ćemo napraviti muzej srpske povijesti ili ćemo tamo ostaviti Josipa Broza Tita, austrougarskog kaplara i velikog zlikovca novije srpske povijesti?“
Veliki svjetski državnik
Taj je Šapić, najizgledniji novi/stari gradonačelnik Beograda, nekrofilično, krajnje bolesno – krivotvoreći notorne povijesne činjenice o Titu, kojemu nije vrijedan ni spomenuti ima – dirnuo u kosti vođe antinacifašističkog pokreta u okupiranoj i podijeljenoj Jugoslaviji u Drugomu svjetskom ratu, nenadmašnog vojnog/poliičkog stratega pobjedničkih partizanskih armija na strani savezničke, antihitlerovske koalicije udruženih Istoka (SSSR s Crvenom armijom) i Zapada (vojske SAD-a i Velike Britanije s pokretima otpora u okupiranim europskim zemljama), dvostruka narodnog heroja, doživotnog predsjednika SFRJ, osnivača Pokreta nesvrstanih zemalja s dvije trećine država članica UN-a (55 posto siromašnog stanovništva na Zemlji, većina svjetskih vlada…) i svjetskog lidera kojemu su se klanjali i vođe najmoćnijih svjetskih velesila Istoka i Zapada te dolazile na noge okrunjene glave iz cijelog svijeta…
Tito je sve do svoje smrti bio državnik, čija se riječ globalno slušala i poštovala, a njegova je SFRJugoslavija bila vjerodostojna, industrijski i poljoprivredno samodostatna država tzv. bratskih naroda i narodnosti, čiji je razvoj i dan-danas mislena imenica svakom od šest samonedostatnih bantustana, nastalih njezinim raspadom. Za tih šest ex-jugoslavenskih bantustana, bivših socijalističkih republika SFRJ – kasnije primljenih u članstvo UN-a, a Hrvatske i Slovenije u NATO i EU – rijetko da je tko u svijetu uopće čuo, a lutrijska je premija tih koji znaju pokazati na karti gdje su, npr. Hrvatska i Srbija, koje sada imaju riješiti, je li, isprovocirani problem vječnog počivališta Maršala, „kumrovečkog Jože“, „Ljubičice Bijele i Plave“…, svjetskog velikana, čije je srce prestalo kucati onoga sunčanog dana 4. svibnja 1980. u 15,05 sati.
„Umro je drug Tito“, izgovorio je to popodne drhtavim glasom Miroslav Lilić u izvanrednim vijestima Radiotelevizije Zagreb, istodobno kada i su tužnu vijest objavile i sve druge jugoslavenske radiotelevizije. Sledilo se istog trena 24 milijuna pripadnika zajednice tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, iako ta tužna vijest – s obzirom na Titovo vrlo teško zdravstveno stanje i poodmaklu dob (88 godina) – nije bila neočekivana. Zemlja koju je izborio u nadnaravnoj, neravnopravnoj i nadasve krvavoj borbi (1941.-1945.) protiv nacifašističkog okupatora, Nijemaca i Talijana, te domaćih im podguznih muha, veleizdajnika srpskih četnika i hrvatskih ustaša i srodnih im jugoslavenskih kvislinga, danima je i tjednima grcala u suzama, trzala se u masovnoj boli i teško se nosila s dubokom tugom.
„Drug Tito je otišao u legendu“, govorilo se, a vječno mu je počivalište u Kući cvijeća (dijelu Muzeja Jugoslavije) uređeno na najljepšemu mjestu u beogradskoj četvrti Dedinje, u općini Savski venac, po projektu hrvatskog arhitekta Stjepana Kralja. U glavnom gradu države koju je utemeljio, odvojio od utjecaja i Zapada i Istoka (1948. je dalekovidno i po cijenu rata sa Sovjetima odbio komunistički Staljinov/SSSR-ov patronat), poveo svijet u moćan protuhladnoratovski i antiblokovski pokret pod egidom miroljubive koegzistencije, poštivanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, jednakosti i uzajamne koristi zemalja te afirmirao SFR Jugoslaviju kao vrlo važan čimbenik međunarodnih odnosa i globalne tzv. visoke politike. To Srbija i Hrvatska danas – sa svojim nezrelim/nesposobnim vođama – ne mogu ni sanjati, kamoli ostvariti u sljedećih 100 godina. Ako se ne raspadnu.
Naravno da nakaradno četništvo i ustaštvo, koje se nada metuzalemsku životu, nikad neće oprostiti drugu Titu što je uvjerljivo razbio degenerične teorije i prakse nacifašističkih marioneta dvaju većih zapadnobalkanskih naroda, Srba i Hrvata, čije je izdanke Zapad ciljano 45 godina čuvao za svoje „protukomunističke“ janjičare u posttitovsko doba. I dočekao 1990-ih godina, da bi im tzv. demokratski režimi dopustili izbrisati druga Tita iz povijesti. Ukloniti mu ime najprije iz naziva ulica, trgova, škola, tvornica, a onda i iz udžbenika, znanstvenih radova, državnih obljetnica, medija…
A Josipa Broza se jednostavno ničim ne može gurnuti u zaborav, jer je državnička gromada s djelom kakvo na zapadnobalkanskim prostorima nije ostvario nitko prije njega niti će poslije. Djelo globalnog značenja i vrijednosti, koje se i dan-danas ne samo spominje na najprestižnijim svjetskim univerzama već s poštovanjem cijeni u najvećem dijelu tzv. Trećeg svijeta. Za Tita i njegovu SFR Jugoslaviju znaju i u najzabitnijim krajevima Afrike i Azije, za RH možda tek ofrlje po „vatrenima“ i Luki Modriću, a za Srbiju čak ni po tomu. Titovi jednogodišnji, rotirajući, je li, štafetni, nesposobni i nesavjesni nasljednici u Predsjedništvu SFRJ su uspjeli sljedećih godina temeljito razbucati njegovu baštinu ostavljenu tzv. jugoslavenskim narodima i narodnosima te pripremiti građanski rat.
(Po)ratna se kapitalistička fatamorgana o tzv. demokraciji, blagostanju i slobodi u zamjenu za tzv. jednopartijski titoizam vrlo brzo prokazala kao laž i prijevara u pokvarenom društvu do tada neviđenih socijalnih razlika, polit-ideoloških trvenja, vjerskog prenemaganja, međunacionalne mržnje i životnostandardnih posrnuća… Toga u Titovoj državi nije bilo, pa će jedna anketa prije par godina – među 2200 ispitanika u RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života u SFR Jugoslaviji – polučiti neočekivan rezultat: više od 82 posto anketiranih je izjavilo da se u Titovoj državi živjelo bolje, zadovoljnije i sigurnije no danas u RH i BiH. A s obzirom na nacional-šovinistička obećanja, kojima se masovno hipnotiziralo narod iz Beograda, Ljubljane i Zagreba, kasnije i iz ostatka ex-Jugoslavije, trebalo je biti obratno. Ljudima se svjesno lagalo kako će – „napokon svoji na svomu“ – živjeti bolje, bogatije, sretnije i sigurnije. Kad ono…
A više nema natrag. Što bi neki rekli: kasno je hebenom se kajati. „Tito je otišao u legendu“, stariji naraštaj ga se sjeća s nostalgijom, u preostalih 120 nesvrstanih zemalja iz njegova Pokreta i dalje je na visokoj cijeni, a novodobni se (pro)četnici i (pro)ustaše ne prestaju bojati i – mrtvog Tita. Evidentno danas iz nekrofilične, politikantske dijareje Aleksandra Šapića, koji bi izbacio Titove kosti iz groba na Dedinju, ali i iz, je li, nekrofilično-politikntskih reagiranja hrvatskih protutitoista, protusrba i proustaša, koji bi da najveći Hrvat u novijoj povijesti ostane u srpskoj zemlji, jer je „bio jugoslavenski/komunistički tamničar hrvatskog naroda i nalogodavac masovnih (po)ratnih partizanskih zločina nad zarobljenom hrvatskom vojskom i civilima“. Sic transit. Bleiburg? A jezivo ustaško konc-stratište Jasenovac? Predsjednik Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, redikulozni ljubitelj ustaškog pokliča „Za dom spremni“, koji je s obitelji pobjegao iz Grada heroja kada ga je 1991. napala združena armada JNA i četničkih dragovoljaca, neljudski je ironizirao Šapićevu nekrofiličnu inicijativu: „Titu je dobro tamo gdje jest, tamo i pripada“.
Globalni politički prioriteti
Ne u svojoj domovini Hrvatskoj ni u rodnom Kumrovcu? A kamo pripada Ivan Penava? Po čemu jedan Penava više i prije Tita pripada Hrvatskoj? Što je to Penava – i njemu slični, dakako – više i bolje učinio za Hrvatsku od Josipa Broza? Smiješno je uopće uspoređivati neznatnog mrava i državničku gromadu svjetskog renomea, kojoj taj mravac nije vrijedan ni cipele polizati. Titova polit-ideološka globalna baština itekako je aktualna i danas, upućuje na učinkovito rješavanje problema radi općeg dobra, jer se odnosi svjetskih velesila ne samo nisu uljudili: napetosti rastu, ratovi su sve ubojitiji, a masovna ljudska nesreća ima zastrašujuće razmjere. U Titovoj su globalnoj politici bili prioriteti „osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključiuvo i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike, potporu borbi za nacionalnu neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj“, itsl.
Većina je tih problema, čijem je rješavnju Tito posvetio sav svoj liderski život, itekako je aktualna i danas, ali se pokazuje da im ni UN niti ine međunarodne organizacije nisu dorasle. Primjeri rata u Ukrajini te izraelskoga genicida nad milijunima Palestinaca u njihovoj domovini najočitija su potvrda kako svijet danas nema utjecajnu mirotvornu osobu kakva je u 20. stoljeću bio jugoslavenski predsjednik i vođa Pokreta nesvrstanih Josip Broz Tito. Bude li srbijanska vlast poslušala Šapića, tehničkoga gradonačelnika Beograda i jednog od potpredsjednika vladajuće Srpske napredne stranke – što baš i nije vjerojatno – deložirala Titove kosti (a kosti njegove posljednje supruge Jovanke Budisavljević-Broz, Ličanke iz Pećana, nitko ne spominje?), toga Penavu nitko neće pitati za dopuštenje. Čak ni za mišljenje. Uopće nije važan.
Rasplet će biti izvjesniji u lipnju nakon lokalnih izbora u Beogradu, a do tada pak RH ima vremena, kako reče novinar Vlado Vurušić, „sabrati se i odgovoriti je li vrijeme da Hrvatska zbrine Tita, da se Joža vrne doma“. A do tada će jamačno buknuti i mnoge inicijative za udomljavanje Titovih kostiju i izvan Lijepe Naše u kojoj će to pitanje jamačno opet raspaliti tzv. (pro)partizansko-(pro)ustaške polemike, a vladajući će ih, je li, morati presjeći rješenjem, kojim se neće prokazati tzv. civiliziranom svijetu kao država koja bagatelizira najsvjetlije tradicije, antinacifašističke dijelove i velikane svoje novije povijesti i istodobno postupiti ljudski prema mrtvom Titu i osjećajima CRO javnosti. „Spreman sam biti sponzor i organizator Titovog povratka u Kumrovec“, kazao je poduzetnik, direktor tvrtke Prvo hrvatsko pivo Ivan Komak Jutarnjem listu. „Nikad nisam bio komunist, moji u bii bogataši i bez toga, a ja ga do ’90-ih godina nisam volio.
No, u međuvremenu sam sagledao i zaključio da je bio pravi lider, koji je znao voditi zemlju. Tito je držao skupa tri religije i šest nacija, a od pola Europe smo bili ekonomki bolji, imali smo slobodu kakvu nitko nije imao. Bili smo Amerikanci prije Poljaka, Mađara, Rusa, Rumunja, Bugara… i sada je odjednom postala sramota biti za Tita. Kod nas nikad ništa ne valja, sve se svodi na neku mržnju. Meni je to kao vjerniku neprihvatljivo. Idem u crkvu pet puta tjedno i ne volim kad se plasiraju neistine o partizanima, a istina je da su se borili za slobodu. Konačno, Tita je svijet priznao, prihvatio i prigrlio, a mi se pravimo pametni. Zaslužio je da ga vratimo u Kumrovec. Pa, zamislite koliko bi samo kineskih turista došlo zbog Tita u Kumrovec. Treba to gledati i s te, turističke, financijske strane.“ Kumrovčani su već objavili svoju spremnost da osiguraju Titu najreprezentativnije mjesto za vječno počivalište.
Javna je tajna da je Titovo rodno mjesto Kumrovec cijele godine, osobito za bivši Dan mladosti 25. svibnja, hodočasnička meka antinacifašista iz cijele ex-Jugoslavije i inozemstva, mladih i brojnih turista. Predsjednik vlade Sarajevske županije u BiH Nihad Uk objavio je na FB-u kako je glavni grad bivše tzv. Jugoslavije u malom, Sarajevo, spreman primiti posmrtne ostatke Maršala: „Postoji jedan antifašistički grad koji se diči nasljedstvom partizana i jednog od najvećih antifašističkih pokreta u Europi tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i po antifašističkom otporu bolesnim ideologijama u skorijoj prošlosti, a koji će ponosno preuzeti Titovu ostavštinu i skrbiti o njoj kako dolikuje, a to je Sarajevo“. Uk je, inače, član Naše stranke (NS), članice vladajuće koalicije u BiH.
„Pozdrav iz Titove (ulice) za Beograd“, poručio je Nihad Uk Aleksandru Šapiću, zadrtom promotoru četničkog pokreta i nacističkog suradnika Draže Mihailovića. Glavna sarajevska ulica i dan-danas nosi Titovo ime, jer su pod snažnim pritiskom javnosti propali nacionalistički pokušaji da ju se preimenuje u – ulicu Alije Izetbegovića. Slovenija uglavnom nije promijenila „jugoslavenska/partizanska“ imena ulica, trgova, naselja, raznih ustanova… Za razliku, je li, od kukavičkih hrvatskih vlasti (pa i zapadne Hercegovine i Mostara, sic transit), koje su već 1990-ih godina radikalno zatirale Titovo ime, mijenjale sve „partizanske“ nazive ulica, trgova, javnih ustanova, devastirale i uklanjale spomenike, biste, ploče s imenima žrtava ustaškog i okupatorskog terora, smanjivale mirovine i invalidnine preživjelim partizanima i članovima njihovih obitelji…
Prošlost i budućnost
SDP-ov gojenac Milan Bandić, osobni miljenik partijskog šefa Ivice Račana i čak šestomandatni gradonačelnik Zagreba doživotno se osramotio urbi et orbi time što je 2017. godine pod pritiskom proustaškog fana Zlatka Hasanbegovića prodao (radi kontrole u Gradskoj skupštini, sic transit) svoj navodno antinacifašistički obraz i promijenio ime Trga maršala Tita, najljepšeg trga u hrvatskoj metropoli, u Trg Republike Hrvatske. Samo par dana ranije se bio šepurio Jarunom, je li, s krupnim bedžem na reveru s Titovim likom. Jest da je „kumrovečki Joža“ imao i stanovitih ljudskih slaboati i pogrešaka – koji čovjek ih nema!? – ali djelo što ga je ostvario u Drugomu svjetskom ratu (neusporedivo veće od bilo kojeg pokreta otpora u okupiranoj Europi) i nakon njega, u Jugoslaviji i na svjetskoj sceni, neusporedivo je veće/važnije od svega što mu se može prigovoriti.
Hrvatski tzv. ljudi nahvao (dum Marin) svih preokretnih CRO vlasti nakon 1991. godine povijesno su se osramotili lošim odnosom prema Titu i NOB-u, prema najsjajnijem dijelu svoje novije prošlosti. Likovi koji nisu vrijedni spomenuti Titovo ime, iza kojih stoje anonimnost, dobrim dijelom i kvislinška/(pro)ustaška obiteljsko-emigrantska povijest, nekažnjeno se nabacuju blatom na Tita. Bude li Tito uistinu deložiran iz Kuće cvijeća u Užičkoj ulici u Beogradu, vlasti Lijepe Naše će se naći na povijesnom testu: kako se pristojno odužiti tom velikanu hrvatske krvi? Bez Josipa Broza, partizana i sedamdesetak hrvatskih komunista, što su se okupili 22. lipnja 1941. pod ustaničkim oružjem u šumi Brezovici nedaleko od Siska – hrvatske države, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene danas ne bi bilo. Međunarodna je zajednica priznala RH na osnovi državotvornih tekovina Titove partizanske borbe, kojom su vraćeni domovini predani (tzv. NDH) okupatoru Istra, Gorski kotar, Kvarner, Hrvatsko primorje, Dalmacija s otocima, Međimurje, Baranja…
Josip Broz Tito je zaslužio sve počasti svog naroda i svih žitelja RH, ali i pristojno mjesto za vječni počinak u svomu rodnom Kumrovcu. Povijesna se istina ne dâ prepraviti ma koliko se tzv. ljudi nahvao trsili iz petnih žila, a narod i država koji ne znaju cijeniti svoje istinske velikane, ne zaslužuju budućnost. Iskustvo uči da je i nemaju.
Marijan Vogrinec
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr
