U nastavku objavljujemo radni tekst razgovora s F. Habulinom, predsjednikom SABA RH, koji je tekst objavljen u Delu, 14. svibnja 2022.
Drvene stepenice su škripale dok sam se penjala na kat stogodišnje zgrade u centru Zagreba, nekadašnje banke, u koju se tijekom drugog svjetskog rata smjestio gestapo, i ma kako da sam tog dana imala namjeru posvetiti se temi pomlađivanja antifašizma, nisam mogla ne osjetiti kako se povijest zgusnula unutar debelih zidova, te kako mi nagriza oči, gotovo do suza.
Na prvome katu, čini se, nigdje nikoga. Zakucam na vrata od debelog drveta, i premda ne čujem ništa kao poziv, ili pozdrav, ulazim u prostorije Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Predsjednik Franjo Habulin me čeka između dva Tita – portreta u ulju, koji visi pokraj ulaznih vrata, i poprsja u bronci smještenog uz prozor na drugoj strani sobe – i tako već i sama scenografija našeg susreta vodi ka čovjeku, čije obljetnice ispunjavaju maj. Dan ranije je, naime, bilo 42 godine od smrti Josipa Broza, dva dana kasnije njegov 130. rođendan (koji, zapravo, pada 7. a ne 25. maja, kako se to nekada učilo u školama), a ono što me je ponukalo zamoliti Habulina za razgovor odvijat će se 21. maja, kada će se u Titovom rodnom Kumrovcu okupiti na tisuće ljudi iz cijele regije kako bi proslavili “Dan mladosti i radosti”. Da, dan koji je nekada simbolizirala štafeta, koja je putovala preko cijele bivše Jugoslavije da bi svakog 25. maja navečer stigla na stadion Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Beogradu, gdje je velikim sletom njegovan kult Titove ličnosti. Samo što se sada to događa čak trideset i četiri godine nakon što je tamo posljednji puta priređena takva priredba.
“Zato što je to subota,” pojašnjava Habulin zašto se ove godine taj dan obilježava 21., a ne 25. maja, “pa će biti lakše da svi koji žele doći dođu preko vikenda, a ne radnim danom.” Iz Bosne i Hercegovine se već najavilo četrnaest autobusa, što znači nekih sedamsto mladih ljudi, bit će ih puno iz Zagreba i Istre, no naravno i ove će godine najviše njih doći iz Slovenije, u kojoj je Tito daleko omiljeniji, nego u rodnoj Hrvatskoj.
“Zašto je to tako?” – pitam.
“Mi smo na nesreću imali taj rat od 1991. do 1995.,” objašnjava Habulin. “U njemu je u početku sudjelovala vojna snaga, koju su još uvijek nazivali JNA. No, JNA je prestala postojati čim je Slovenija izišla iz jugoslavenske federacije, a još više kada je to učinila i Hrvatska, i to na temelju ustava iz 1974. – koji je, da podsjetim, napravio Tito nakon ‘hrvatskog proljeća’ i republikama dao više nego što su one tražile. Dakle, JNA je do tada već prestala postojati, i svaka priča da je nekadašnja JNA bila ta vojska, koja izvršila agresiju na Hrvatsku nije točna… djeca, koja su služila vojsku su se već bila razbježala iz Hrvatske, Slovenci su pomagali mladićima iz Srbije i Makedonije vratiti se kući, srpske familije su pomagale Hrvatima, a ovdje se pomagalo djeci iz drugih republika otići doma, jer nisu htjeli ratovati. A onda je ta vojska, nekadašnja JNA, bila popunjena rezervistima iz Srbije i u početku su doista imali uniforme kakve smo i mi imali u JNA, koje su potom vrlo brzo promijenili…”
Habulin, nekadašnji komandir protudiverzantskog voda teritorijalne obrane, zastaje, kao da je u sjećanjima otišao malo predaleko od mog pitanja, pa se vraća na njega. “E sad, taj je rat zasjenio narodnooslobodilačku borbu, to je jedno, a drugo, po tom općem shvaćanju da je JNA napala Hrvatsku ide logika dalje: JNA je ono što je stvarao Josip Broz, pa je i sve što se dogodilo njegovo djelo, ma kako da ga u tom trenutku nije bilo već više od deset godina, ali svejedno, još je kriv!”
Opet mala pauza. “Drugo, izvana se je vratila ona emigracija, koju smo nekada zvali ekstremnom, potomci ustaša, koji su iz zemlje pobjegli 1941., i njihov glas se čuo. Mnogi od njih su taj rat i financirali i stvorila se klima gdje treba pogaziti sve što je bilo u samoupravnom socijalizmu. Hrvatska je bila tamnica, nju se iskorištavalo, i onda tko je ugnjetavao Hrvate i tko je za sve kriv – Josip Broz. Tako je stvoren takav odnos prema imenu i djelu Tita.”
Habulin ne govori zapaljivo. Iz njegovih rečenica ne izbija nostalgija. Prije imam dojam da se objašnjenjima koje mi nudi obraća hrvatskoj, pa i europskoj sadašnjici, u kojoj je antifašizam potisnut na margine, te u kojoj se prečesto dotiče crta iza koje su neki novi fašizam i nacizam.
“Još nešto je posebno važno,” dodaje on. “U školama su programi, koji su povezani uz povijest drugog svjetskog rata, pa i svega nakon njega, svedeni na ovo: da, bili su neki ljudi, oni su pobjegli u šumu, pa su se tukli protiv Nijemaca. Malo karikiram, ali nisam daleko od onoga kako izgleda to što djeca uče. A uče jednu drugu povijest, gdje se žele neki drugi prikazati kao domoljubi, iako su ti bili protiv Hrvatske… Ne kažem da djeca moraju znati svih sedam ofenziva i imena nekadašnjih narodnih heroja, ali ono što moraju znati jesu pojam, uzroci i posljedice drugog svjetskog rata, što se to događalo na teritoriju tadašnje Jugoslavije, tko je bio tko, tko se borio na čijoj strani… a ne veličati one koji su bili protiv Hrvatske i inzistirati prije svega na onome što se dogodilo između 9. i 15. maja 1945., pa se završilo konačnom predajom na Bleiburškom polju – to je sada tema, koju djeca uče, a povijest, ona prava i stvarna se ne uči!”
Prekidam ga pitanjem misli li da bi dio povijesti trebalo biti i to što se je na Bleiburškom polju dogodilo, i Habulin nema puno dvojbi. “Da! Povijest niti je ljepša, niti je ružnija nego što je bila!,” kaže vrlo ozbiljnoga lica. “Ona je bila takva. I recimo da je bila takva. Recimo da je 1941. jedna politička snaga na prostoru Jugoslavije, a to je bila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom, pozvala narod na oružani ustanak protiv naci-fašističke okupacije i svih domaćih suradnika, dakle, svih koji su bili sluge – pazite sada – vlastitog okupatora. Pa tko to može – biti sluga svog okupatora?!”
Habulin se malo zacrveni u licu dok ponavlja koliko je bilo značajno za konačnu pobjedu nad fašizmom to što je na Balkanu otvoren treći front, ali nema dileme ni kada konstatira da je ta pobjeda bila toliko važna da se “pobjednik nije znao nositi s težinom pobjede”, pa se je u mnogim zemljama Europe, kaže mi, dogodilo to što se je dogodilo i na Bleiburškom polju. “Osveta!” – kaže.
Vraćamo se na Dan mladosti i radosti. U Kumrovcu se tim povodom očekuje najmanje šest tisuća posjetitelja iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a organizatori (Savez antifašističkih boraca i antifašista, Krapinsko-zagorska županija, te općina Kumrovec) ovaj će puta zabraniti isticanje jugoslavenskih zastava, te odora i simbola JNA. Smije će se nositi pionirske marame, i to je sve.
“Ono što je bilo, bilo je!” – pojašnjava mi Habulin. “Čemu mahati zastavama države koja je nestala? Na koncu, pa mi smo je sami i srušili, zar ne? Nije nitko to učinio za nas, nije se Jugoslavija srušila sama, mi smo je… i što sad? Sada imamo države koje smo htjeli imati, pa i nove simbole, himne i zastave.”
No, Habulin inzistira na tome da se sjećanje na Tita, pa i jačanje antifašizma, mora okretati ka današnjim mladim ljudima. Jednako kao što su drugi svjetski rat iznijeli tadašnji mladi ljudi, a onda i razrušenu zemlju obnovili omladinci, tako i je i sada sve na mladima. “Svečanost u Kumrovcu je posvećena Titu, ali važni su mladi, možda više nego ranijih godina,” kaže mi. “Nekada su mnogi iz Jugoslavije odlazili van, uglavnom u Njemačku, i to je uglavnom bila populacija bez visokog obrazovanja. Sada nam odlaze mladi i obrazovani ljudi, i to ne samo zato što nemaju mogućnosti zaposliti se ovdje. Odnosi kakvi vladaju i država kakva smo postali, politika kakva se vodi i pravda – ili prije nepravda – kakva se njeguje, sve su to razlozi zbog kojih mladi ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji.”
Pošto smo se sreli upravo uoči Dana pobjede, koji smo svi iščekivali s velikom neugodom zbog rata u Ukrajini, pitala sam Habulina što misli o fašizmu i antifašizmu u današnjoj Europi i kakvu ulogu u svemu tome može imati ovakva Rusija, kakvu vidimo u ulozi agresora. “Nema države u Europi, pa ni Ruska federacija nije iznimka, gdje se ne podiže ekstremna desnica, koja je često otvoreno pro-fašistička. To je tako! Svaka gospodarska kriza je plodno tlo za jačanje nacionalizma, ideje čvrste ruke, a onda kada na to dodamo još i otpor prema izbjeglicama, pri tome mislim na one s Bliskog istoka, ili Afrike, koje desničari koriste kako bi izazvali reakciju koja njima ide na vodu… imamo to što imamo.”
Zašto danas, pitam ga dalje, nema velikih državnika, koji bi mogli komunicirati između Istoka i Zapada, i Habulin pokušava pronaći odgovor. “Nema ih! Nestalo je ljudi koji bi imali te snage tako da ih drugi slušaju!”
Pokušavamo skupa pronaći objašnjenje, “možda su smjene na vlasti prebrze”, kaže on, ili je ponestalo karizme u ovoj profesionalizaciji politike kao zanimanja, dodaje, ali svakome od lidera danas nešto nedostaje, “nema kompletnih ličnosti onog kalibra kakvi su bili onda”, kaže. Strašno je to, dodaje Habulin, što se slike, koje vidimo iz Ukrajine, “mogu smjestiti u bilo koje vrijeme, u bilo koji rat”, a nema nikoga tko bi prisilio dvije strane da sjednu za stol i nađu rješenje.
Zanima me na kraju razgovora kako se on osobno nosi s dužnošću koju obavlja. Najprije, podsjećam ga kako su mnogi spočitavali da je rođen 12 godina nakon završetka drugog svjetskog rata, pa postavljali pitanje kako uopće može biti na čelu Saveza. Habulin se na to smije. “Nešto ću vam ispričati. Moj otac je odlazio na sastanke Subnora (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) gdje se sretao s ratnim drugovima, i obično bi dolazio dobro raspoložen. Jednom je, međutim, došao ljut. Pitam ga što se dogodilo, i on veli: ‘Ma, neka budala veli da trebamo pomladiti Subnor, a kako ta budala misli da to napravimo?! Tko je bio borac bio je, kako se to da pomladiti?!’ I istina je, nisam ni ja bio u tom ratu, ali imao sam svoj: onaj od 1991. do ’95. Predsjednik (Franjo) Tuđman mi je potpisao prevođenje čina koji sam imao u teritorijalnoj obrani i bio sam raspoređen, dobio svoju jedinicu, zapovijedao njom i potom prebačen u 103. brigadu sve dok rat nije završio ‘olujom’. I što bi rekao moj otac, kada sam izabran za predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista… pitam se da li bi me priznao, ili bi me najurio…”
Savez je, kaže promijenio ime, te “antifašističkim borcima” pridodao još i “antifašiste”, tako da svatko tko prihvaća statut može postati član. “U Hrvatskoj smo spali na oko 900 učesnika NOB-a, mnogi od njih su vezani za krevet i, ma kako da je jako vrijedno slušati što ti ljudi imaju za reći, jako važno bilježiti njihovo iskustvo stečeno u borbi, antifašizam mora ići dalje, širiti se među mladima.” Tom je cilju posvećen i skup u Kumrovcu, a Tito, koji je uvijek imao poseban odnos s mladima, sada je prije povod za ovakvu proslavu, kaže Habulin. “Mladi su i u drugom svjetskom ratu, kao i u danima poslijeratne obnove dali svoju budućnost za naše danas. I ponovno su oni ti koji će odrediti kuda ide ovaj svijet.”
Prije nego što se rastanemo, pokazuje mi knjigu o antifašističkom pokretu, i u njoj je mnogo fotografija cijele njegove familije. Djed, djedova sestra, otac, ujak i ujna… imam dojam da su mu oči zasuzile… Još samo jedno pitanje, velim. Da li dobiva prijetnje? “Mogao bih izdati zbirku pisama mojih ‘fanova’,” smije se Habulin. “Da, dobivam prijeteća pisma. Ali, to su kukavice. Ja sam tu, povremenu u medijima, i oni mene vide. A ja ne znam tko su oni, potpišu se samo kao ‘branitelj’, ‘ortodoksni ustaša’… Da je ugodno, nije, ali ja se ne bojim.”
Ponosno staje uz Titovu bistu kada ga zamolim da ga fotografiram. I ponavlja, tek za slučaj da nisam dobro čula: “To je povijest, i to je tako! Djeca bi to morala znati!”
FRANJO HABULIN
Rođen je 1957. u Zagrebu, ali je obitelj Habulin porijeklom iz mjesta Poznanovec u hrvatskom Zagorju, za koje kaže da je tijekom drugog svjetskog rata “do grla bilo u partizanima”. Možda zato što se je tu stvarala radnička klasa, razvijao sindikalni pokret, i već 1934. formirane prve ćelije Komunističke partije.
Na pitanje da li je, pored toga što je antifašist, još i komunist, odgovara: “Ako su komunisti oni koji žele živjeti u slobodi, oni koji žele živjeti u ravnopravnosti i jednakosti, oni koji žele socijalnu pravdu, oni koji se zalažu za mirotvorstvo, za prava čovjeka, onda sam komunist. To su demokratske vrijednosti koje su bile i koje su i danas aktualne. A u kapitalizmu je malo prostora za socijalnu pravdu, za ravnopravnost, za prava čovjeka. Ako želimo graditi demokraciju, ove demokratske vrijednosti koje sam spomenuo kao uvjerenja jednog komunista, i danas su najvažnije.”
Zorana Baković