Čak se ni solidno potkovani politički analitičari, kamoli medijski navijački obdareni prepotenti tipa izvjesne Ivane Petrović s Nove TV, ne sjećaju da je predsjednik tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ikad u njezinoj neznatnoj povijesti od svega tri desetljeća iskoristio svoje ustavno pravo te sazvao izvanrednu sjednicu Hrvatskog sabora. Nakon višednevnoga oporbenog navlačenja za rukav i jezik, predsjednik RH Zoran Milanović je to ipak učinio. Navodno nevoljko, navodno sumnjajući u rezultat i, je li, navodno se ne želeći svrstavati ni na vladajuću niti na oporbenu stranu u slučaju milijunske pljačke javnog novca u plinskom skandalu u HEP-u te u štrajku u pravosuđu, koji je doveo do kolapsa u tom sustavu i ogromnih šteta građanima, gospodarstvu i državnim institucijama. Premijer Andrej Plenković je samo dan prije Milanovićeva poteza hitro podragao navodnu Milanovićevu nevoljkost da ustavnom dopusnicom intervenira u tzv. Visokom domu te objašnjenje zašto/kada to (ne) treba činiti, odnosno što je u vladinoj nadležnosti za riješiti oba problema. Plenković zapravo još nije ni zatvorio usta, a predsjednik RH je ekspresno povukao potez za koji se premijer ponadao da neće.

Jamačno će ostati vječna tajna je li to Milanović, onako drčne naravi i ega poput Burj Khalife, učinio iz inata – pa što puklo da puklo! – jer su mediji netom objavili dvije nevjerojatne, juvenalističke činjenice tipa što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu (lat. Quod licet Iovi, non licet bovi). Naime, u najžešćem jeku štrajka kada je pravosudni sustav stao i tjednima ne rješava predmete, osim nekih hitnih koji se tiču života i smrti ili vrlo osjetljivih državnih pitanja, ministar obrane Mario Banožić (HDZ) je na sudu u Vinkovcima u jednom danu upisati hipoteku na APN-ov kredit od 100.000 eura za treću nekretninu (!?) na rok od 15 godina uz fiksnu kamatu od 2,88 posto i subvenciju od 26.306 eura koju će mu platiti porezni obveznici. Sic transit. Istodobno, kćerka predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića (HDZ) uredno je uknjižila založno pravo u zagrebačkoj gruntovnici. To su „hitni“ predmeti koji bodu oči svakomu tko imalo suosjeća sa štrajkašima koje Plenković cipelari na najskandalozniji način te gura ministra Ivana Malenicu kao harlekina sramotiti se urbi et orbi nekakvim pregovorima radi pregovora. Budući da Milanović već mjesecima ne može smisliti Banožića ni nacrtanog niti želi s njim ikakve kontakte, a višekratno mu je zamjerao stambene marifetluke, vinkovačko mu je sudsko protekcionašenje možebitno prelilo čašu.

Svrstavanje uz državni interes

Sviđalo se to komu ili ne, smatrao Milanovića „vođom“ političke oporbe ili ne, tek, činjenica je, predsjednik države ustavno je obevezan skrbiti o urednom funkcioniranju zemlje kojoj je na čelu. Pa makar i manje-više fikusnih ovlasti, koje se svode na sukreiranje vanjske politike i vojne sigurnosti RH u čemu je pak „na nož“ s HDZ-ovim premijerom Andrejem Plenkoviće, pa i tu škripi dozlaboga iritantno. U vanjskoj politici se ne znâ što je službeno stajalište Bijedne Naše, Plenkovićevo ili Milanovićevo. U odnosu na vojsku i vojnu sigurnost zemlje, gdje je Milanović vrhovni zapovjednik oružane sile, bolje je i ne pomišljati što bi se, je li, dogodilo  Hrvatskoj da ju tako deficitarnu napadne netko izvana. Budući da u skrb o urednom funkcioniranju institucija i sustava u RH neupitno spada i vrlo loše stanje u zemlji izazvano vladinom nesposobnošću upravljanja nekim ključnim energetskim resursima i pristojnim uvjetima za funkcioniranje pravosuđa – da se ne spominje zdravstvo, socijala, radno pravo, školstvo i ini javni/državni poslovi – više uopće nije bitno svrstava li se predsjednik Republike u nekom treutku uz ove ili one političke snage u sporu. Ključno je samo to svrstava li se uz interes urednog funkcioniranja države ili ne.

Predsjednik Milanović smatra da su neprimjerenom vladinom politikom bitno narušeni redovito i uredno funkcioniranje i stabilnost državne vlasti, što ga je navodno motiviralo na sazivanje izvanredne sjednice Sabora. U slučaju da je Milanović dobro obaviješten o stanju stvari – a gotovo je nemoguće da nije – potez jest dobrodošao, ali s obzirom na raspored snaga u tzv. Visokom domu i predsjednikov autoritet među vladajućima, ishod trodnevne rasprave i o plinskoj pljački u HEP-u i o pravosudnom štrajku nije više no bura u čaši boze. Praktično se, je li, i prije izvanredne sjednice manje-više sve znalo i o jednoj i o drugoj temi. Tu je Plenković u pravu, pa zato nije zakočio Jandrokovića krajnjim rokom od zakonskih 15 dana za sazivanje izvanredne sjednice, jer je zaključak ionako po HDZ-ovoj mjeri kao i to da neeće biti kažnjeni glavni krivci i za pljačku plina i za cipelaranje pravosudnog osoblja sramotnim plaćama, ucjenama i obećanjima tipa čekaj magarče dok trava naraste. Što bi se reklo, riba smrdi od glave, a odluke o tomu smrdi li ili ne donosi – glava, pa…

Zahtjev predsjednika Republike Zorana Milanovića predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, utemeljen na čl. 79. st. 2. Ustava RH, sadržao je dvije točke dnevnog reda: zaključak kojim se „vlada RH obavezuje odmah, a najduže u toku od 15 dana, poduzeti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo uredno funkcioniranje sudbene vlasti u RH“ te zaključak kojim se „vlada RH obevezuje u roku od 15 dana utvrditi koje su indtitucije i osobe odgovorne za financijsku štetu nanesenu HEP-u u provedbi Uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije“. Gotovo već dvomjesečnom obustavom rada sudova i državnih odvjetništava zbog zakonitog štrajka službenika i namještenika u pravosuđu, drži Milanović, ozbiljno je ugrožena ukupna državna vlast, pa je „potrebna hitna reakcija zakonodavne vlasti, Hrvatskog sabora, u cilju traženja rješenja za probleme u pravosuđu, stabilizacije stanja i ponovne uspostave redovitog funkcioniranja sudstva, a time i ukupne državne vlasti“. Budući da vlada „ne pokazuje namjeru hitno utvrditi sve okolnosti o preprodaji plina i sumnjivom poslovanju HEP-a, a imajući u vidu činjenicu da dio odgovornosti leži na Ministarstvu gospodarstva i odrivog razvoja, kao nadležnom za energetski sektor, držim da je Hrvatski sbor relevantna institucija koja treba provesti raspravu te obavezati Vladu RH na žurno utvrđivanje odgovornosti i sankcioniranja osoba koje su odgovorne za propuste“.

Člankom 81. Ustava RH određeno je da tzv. Visoki dom nadzire rad i vlade RH i inih nositelja javnih dužnosti odgovornih Saboru. E sad, HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina, kojoj Pupovčev SDSS drži glavu iznad vode zajedno s vladom i premijerom, drži i ključ političkog trezora u koji Plenković pohranjuje sve odluke o tomu rade li vlada i institucije ispravno te u državnom interesu. Demokracija na papiru i oktroirana ustavnom voljom nema veze s demokracijom u (izvan)parlamentarnoj praksi, gdje je čovjek čovjeku vuk i gdje je na djelu volja jačega. Ne svijest i pamet, nego osobni probitak i polit-sektaški interes protivan općemu.

Čim je iz Ureda predsjednika Republike objavljen Milanovićev zahtjev predsjedniku Sabora Jandrokoviću za sazivanjem izvanredne sjednice parlamenta s rečene dvije točke dnevnog reda, politička je oporba bučno udarila u zurle i talambase i bacila se na smišljanje nadrimetafora kojima će u raspravi hipnotizirati novinare što prate saborska zasjedanja. A HDZ – apriorno svjestan da će naprasni prekid zastupničke godišnjeodmorske fjake, ne baš jako drukčije od „radne“ tijekom godine, izaći „kako treba“ – spremio se za uobičajeno šaketanje kojekakvim uvredama ad hominem, nadridoskočicama, dijareja-pametovanjem, itsl. što, je li, uvijek govori više o „polemičaru“ no o suparniku. „To je politikantstvo predsjednika RH, pristranost i svrstavanje na stranu političke oporbe“, pobjesnio je na vladinoj sjednici i sâm Plenković, rekavši da je Milanović u svom zahtjevu kopirao ono što je već napisao predsjednik Vrhovnog suda RH Radovan Dobronić. „Mi možemo raspravljati na izvanrednoj sjednici, ali rješenja će dati vlada.“ Ništa novo. To znaju i politička oporba, i Dobronić i Milanović, ali svi računaju na to da će u izravnom tv prijenosu izvanredne sjednice javnost bolje razumjeti/zaključiti tko je tko i što je što u dugotrajnomu već društveno-političkom, gospodarskom i moralnom hrvatskom rusvaju. A to jest više od – nešto. Vrlo će brzo izbori, pa…

Duhovito za dijareju

Gordan Jandroković je pak poručio da na izvanrednoj sjednici Sabora očekuje i nazočnost predsjednika Milanovića kao predlagača, a ovaj mu je brzinski odvratio: „Politički, ovo je prvi put da predsjednik RH saziva izvanrednu sjednicu u pisanom obliku. Obratili su mi se iz oporbe i  ne baš pretjerano drage volje sam im izašao ususret. Ustav nije šala, a predsjedniku RH nije mjesto u Saboru koji ima svoj protokol. Što bih radio tamo?“ Zaista, a što bi tamo radio, osim da organizoranim HDZ-ovim šakačima posluži kao vreća za nabijanje. Pogotovo kad ni glavni krivac za izvanrednu predsjednikovu intervenciju u izvanrednom CRO stanju, Andrej Plenković, nije nazočio zasjedanju, nego je u ime vlade poslao u sabornicu sedmu činovničku ligu. Eda bi pokazao koliko mu znače i predsjednik države, i tzv. Visoki dom, i politička oporba, i HDZ-ovi zastupnici zajedmo s tzv. žetončićima i sâm hrvatski narod u čije je ime sazvano izvanredno saborsko zasjedanje. Moglo se pretpostaviti da će Jandroković „objasniti“ kako je službeno pozvao predsjednika RH na sjednicu što ju je bio sazvao i da mu ovaj nije ništa odgovorio, pa je parafrazirao Milanovićevu pošalicu o košarci.

Umjesto da je, istine radi, citirao predsjednikovo obrazloženje razloga zašto se odlučio na potez koji je povukao i tvrdnju da nema potrebe te razloge usmeno ponoviti u sabornici. No, da cirkus bude potpun, a vrlo ozbiljan problem neodgovorno banaliziran, opet su se pobrinuli manje-više uvijek isti nedaroviti performeri na boli glava plaći plus povlastice o kojima tzv. obični/mali CRO ljudi ne mogu ni sanjati. Hrvoje Zekanović, a tko bi drugi, donio je za govornicu kartonskog Milanovića s neprirodnom grimasom na licu uz potpis: „Nisam došao jer se bojim replika“ te se dao fotkati uz taj karton s tablicom „Replika“ u ruci. Duhovito? Za dijareju. A Zlatko je pak Hasanbegović došao u zastupničke klupe s košarkaškom loptom, sa sportskom torbom i odjeven za trening. Duhovito? Također za solidnu dijareju. Troje pak saborskih zastupnika iz kategorije HDZ-ovih tzv. zvončića izravno je na početak zasjedanja palo u sabornicu s Marsa, totalno neobaviješteni koje su točke na dnevnom redu. Milorad Pupovac se gotovo rasplakao nad posljedicama nezapamćenog nevremena nad Zagrebom i kontinentalnim dijelom zemlje. Izvjesna anonimka iz ruralnog kraja zdvajala je nad činjenicom da zbog nevremena i nestanka struje nije mogla naći agregat radi rashlađivanja tek pomuženog mlijeka (koje je propalo), a Silvano Hrelja je provladinim hvalospjevom o mirovinama najavio „rujansko, najveće dosad usklađivanje mirovina s troškovima života“.

Naravno da predsjedajućem Gordanu Jandrokoviću nije ni padalo na um upozoriti „popadale s Marsa“ na to zašto su se zapravo sastali i o čemu se očekuje njihov doprinos izvanrednoj sjednici. Ako je riječ o dogovoru Plenkovićevih koalicijskih partnera da namjerno – „zaboravom“ svrhe svog pribivanja sjednici, koja mu nikako nije dobro legla – odvrate javnu pozornost s krucijalnih tema za koje im je premijer unaprijed kazao da „nisu teme“, onda smo ovom pretpostavkom, što bi rekli istočni susjedi – fulali ceo fudbal. Tri dana cirkusa, vrijeđanja, doskočica smiješnih samo njihovim autorima, prostakluka, kvarnoga kućnog odgoja, ali ponajviše začuđujućeg stanja uma najvećeg dijela saborskih zastupni(ca)ka koji – navodno, dobno zreli ljudi!? – gledaju jedni drugima i tv-kamerama u oči i – lažu. Prostituiraju intelekst i rečenu dobnu zrelost (!?), govore neistine u koje sami ne vjeruju eda bi stranačkom vođi srce bilo na mjestu, prodaju dušu i razum pod crvenim fenjerom političkog licemjerja držeći da su ti što ih slušaju veslo sisali i vjeruju im. To nema blage veze s moralom, političkim integritetom i intelektualnim dignitetom. Ta se politikantska dijareja – zbog koje je RH zemlje vrijedna podsmijeha, već vrlo rano kvalificirana kao „slučajna država“ – naprasno nakon tri dana saborske cirkusijade očekivano prolila u apriorno determiniran sramotni epilog.

U nedjelju popodne su mediji izvijestili da je HDZ-ova saborska tzv. stabilna većina – kojoj srpskomanjinski Milorad Pupovac s koalicijskim SDSS-om drži glavu iznad vode zajedno s Plenkovićevom političkom sudbinom/karijerom – glatko odbacila oba zaključka predsjednika RH Zorana Milanovića o štrajku u pravosuđu i plinskoj pljački u HEP-u kao i dodatne zaključke političke oporbe sažete s izvanredne sjednice. Kao što se unaprijed pretpostavljalo, je li, s obzirom na odnos snaga u političkom oktogonu Bijedne Naše ali i premijerov ego tipa Burj Khalife, izglasani su zaključci vladajućih što ih je gotovo istim riječima netom prije izvanredne sjednice parlamenta formulirao sâm Andrej Plenković bagateliziranjem oporbe i difamirajućim izjavama o „ne-temama“ u „njegovoj“ državi. To pak što su zaključno izglasali vladajući „stabilizatori“ – da vlada poduzima sve potrebne mjere radi rješavanja stanja u pravosuđu i u HEP-u te da izvanredno zasjedanje tzv. Visokog doma nije bilo potrebno – zapravo je dodatna uvreda tisućama pravosudnih službenika na koje je „naoružane“  lepezama poslana interventna policija, ali i pljuska cijelomu pravdoljubivu tzv. običnomu/malom pûku koji se ponadao da će premijer Plenković biti razman ne samo glede&unatoč sramotnih službeničkih plaća zbog kojih već osmi tjedan traje kolaps u državi nego i energičnog sankcioniranja lopovskih manipulatora plinom, što će građani platiti 10,3 milijuna eura.

Pale sam na svijetu

„Mogu što hoću! Itekako mogu…“, svojedobno je kazao novinaru Mislavu Bagi, a sada je to (ne)izravno poručio i Milanoviću, i političkoj oporbi, i svim hrvatskim građanima i cijelom svijetu, pa… Na svoju sramotu, ali i sramotu HDZ-ovih tzv. žetončića, kojima je osobno „u se, na se i poda se“ u partijskoj hijerarhiji neusporedivo važnije od ljudskog obraza i srama pogledati u oči članovima obitelji, rodbini, prijateljima i susjedima, HDZ-Plenkovićevo: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“ prava je slika hrvatskoga Doriana Graya u sedam godina njegova režima. Hrvatska, je li, gori štrajkovima, padom standarda ljudi, socijalnom pošasti, a Plenković i tzv. žetončići se češljaju. Netko je u parlamentarnoj raspravi spomenuo odgovornost za (ne)činjenje kao nacionalnu veleizdaju. Tek je predsjedavajući Gordan Jandroković nakratko problijedio, pa se našao odglumatati semafor. Odvratio je kako bi „neki uhićivali neke“ i valjda ih skraćivali za glavu, ali „sjećamo se takvih iz povijesti“. Dalije Orešković (Centar/GLAS) je sažela sav oporbeni jad i gnjev: „Danas je HDZ ponizio državu kao nitko dosad; ovi HDZ-ovi zaključci su najsramotnija epizoda u 30 godina EH“. Buru u čaši boze ili „jedno veliko ništa“ od izvanredne sjednice je u ime vladajućih bagatelizirao zastupnik Damir Habijan (HDZ) u stilu tipa Pale sam na svijetu: „Ako sazivate izvanrednu sjednicu, očekujete da imate neko izvanredno stanje, a očekujete i sadržaj. Najgore je to što je on izostao. Nismo čuli ništa novo, osim doskočica, jefičnih figura od strane oporbe“.

Činjenica je, međutim, da ni pozicija niti opozicija nisu kazalio na sjednici ništa što javnost već nije znala. Nitko nije pobijedio niti osobito izgubio, ali jest činjenica također da je izgubila hrvatska kilava tzv. demokracija, da su mase tzv. običnih/malih ljudi izgubile svaku nadu kako im vladaju zreli, savjesni, marljivi i sposoni političari koji drže do svog obraza.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr