Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Budućnost nas ne zanima, nas zanima revizija prošlosti

(Foto: Facebook.com) Marko Vučetić

Hrvatska je, u političkom smislu, država bez budućnosti, naprosto zbog toga što o budućnosti gotovo nitko i ne razmišlja. Budućnost nije predmet našeg interesa, nas zanima revizija prošlosti.

Tako na mrežnim stranicama splitske Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja možemo pronaći tekst o franjevcima izbjeglicama. Tekst je zanimljiv jer povijest zamjenjuje sjećanjem, i to tendencioznim, lažnim, beskrupuloznim sjećanjem.

Navest ću samo podatak o tome da se NDH nostalgično promatra kao pravu hrvatsku državu koja je, eto, zbog nekih antifašističkih zlotvora ”doživjela slom”. Naravno da ovaj fratarski zapis tu tzv. državu ne promatra kao zločinačku marionetu i ne dovodi je u pitanje – ona je čista i moralna, baš po mjeri morala ovih fratara.

Oni u njoj ne vide ništa problematično i zločinačko, zlo su, prema fratarskom božanskom moralu, činili oni koji su se toj nakaradnoj tvorbi suprotstavljali. Fratrima je antifašizam problematičan, dok fašizam, po logičkoj nužnosti, smatraju prikladnim odgovorom kojim se stvara pravovjerna hrvatska nacija-država.

Uzaludno je sporiti se o prošlim događajima, pogotovo o događajima koji se odnose na Drugi svjetski rat. Svjetska povijest tu nema nikakvih dvojbi. Sve da se udruže svi samostani ovoga svijeta, oni plemeniti antifašistički pokret ne mogu pretvoriti u vlastitu suprotnost.

Ako splitski fratri ne znaju što se zbivalo u Drugom svjetskom ratu i tko je, u moralnom i povijesnom smislu, bio na pravoj strani, to zna čitav svijet. Fratri, nažalost, tada nisu bili tamo gdje su, prema onome što kršćanstvo kaže da jest, trebali biti. Uostalom, tamo gdje bi trebali biti nisu ni danas.

Njih ne zanima Kristova poruka o tome da su svi pripadnici ljudskog roda braća i sestre, da je vrhovna zapovijed kršćanskog egzistencijalnog programa upravo ljubav, da se istina ne može promijeniti nikakvim autoritetom te, konačno, da se na nasilje nikada ne odgovara nasiljem.

Kako bilo, povijest, pogotovo svjetska povijest, neće nikakvim samostanskim lažima i iskrivljenim sjećanjima biti poništena. NDH nikada nije bila i nikada neće biti hrvatska država.

Naša povijest nema problematičan status, povijest je problematična za one koji se ne mogu nositi s time da su bili na pogrešnoj, nehumanoj strani, pa to sada, kao, recimo, splitski fratri, na sve načine pokušavaju uzaludnim prevrednovanjem promijeniti. Uzaludan je to, dakle, posao, ali ako ga žele raditi, neka ga rade.

Puno je bolje da se bore za smjenjivanje povijesti s lažnim sjećanjem, nego da sada rade ono što su radili za vrijeme Drugog svjetskog rata – da sakramentaliziraju nasilje i da šire pastoral nasilja. Oni, doduše, sakramentaliziraju nekadašnje nasilje i pozivaju da se taj pastoral obnovi.

Splitski fratri ne žive u suvremenoj hrvatskoj državi, ali im to nitko nije rekao. Sadašnja Hrvatska nastala je, u povijesnom smislu, i na aktivnoj negaciji tzv. NDH, sadašnja hrvatska država se ponosi s vlastitom antifašističkom prošlošću. Njezina antifašistička prošlost sastavni je dio njezine povijesti.

Povijest se, ponavljam ne može promijeniti, ali se pokušajem mijenjanja povijesti može inficirati sadašnjost u tolikoj mjeri da se u sadašnjosti propuste pripremati rješenja za ublažavanje problema koji nas očekuju u budućnosti.

Svi ti problemi su unaprijed znani – od klimatskih promjena, prirodnih katastrofa do novog raslojavanja društva, ali, budući da se volimo doživljavati u kategorijama sudbine, mi ćemo te probleme, sve dok nas ne preplave, sustavno negirati trošeći energiju na nebitne, uzaludne stvari kao što to, primjerice, tako zdušno čine splitski franjevci.

A kada se s problemima, silom prilika, tako bolno suočimo, nećemo aktivirati racionalne snage i pronaći najbolje moguće rješenje, nego ćemo se prepustiti, nama toliko karakterističnoj histeriji i neizostavnom nesuvislom mahnitanju.

Pogledajmo kako i kojom dinamikom saniramo posljedice potresa i poplava. Nikako, jednostavno nas, na razini onoga što se naziva duh naroda, nije briga što se događa na stradalim područjima. Prije će resorni ministar Bačić progovoriti razumljivim hrvatskim jezikom nego što će stradalnici ući u obnovljene domove.

Treba napomenuti, onako, sasvim usput, da nam je netko drugi osigurao sredstva za obnovu. Ako ti koji su nam dali sredstva za obnovu, zato što, u formalnom, ali nažalost ne i u stvarnom smislu, pripadamo europskom političkom i civilizacijskom krugu, od nas očekuju zahvalnost, nalaze se u stanju nesavladive zablude. Zahvala nam je nepoznanica, ali nam je, zato, posluh dio bolne i toliko ponižavajuće svakodnevice.

Duh ovog naroda ne traži rješenja, nego želi da ga se ponavljanjem nekih sadržaja, kao što je to, primjerice, izostanak obnove, dovede u stanje potpune rezignacije. Lakše je nekoga zaboraviti, nego mu pomoći.

Ali, zahvaljujući ponižavajućem posluhu koji je nosivi dio naše antropološke strukture, nikada nam neće dosaditi oni koji su odgovorni za obnovu.

Ti obnovu ne žele ili je nisu u stanju provesti, ali će, usprkos svim ruševinama, potresima, poplavama, požarima, raseljavanju, strukturalnoj nebrizi, institucionalnom zaboravu i neosjetljivosti prema patnji, bez ikakvih posebnih napora i dalje, na biralištima, dobiti politički legitimitet da nastave s politikama aktivne nebrige.

Nama će zasigurno dosaditi informacija o izostanku obnove, ona nas neće motivirati da angažiramo građanski potencijal i svim legalnim sredstvima kaznimo odgovorne. Nama će, bez imalo dvojbe, vrlo brzo dosaditi informacije o nezajažljivoj krađi u Ini ili HEP-u.

Duh naroda nas toliko limitira i pasivizira da nas pretvara u bešćutna, uzaludna, lažna bića. Takva će bića, neovisno o tome gdje žive – u vlastitim radom izgrađenoj kući, lopovlukom stečenoj vili ili u kontejneru umjesto u obnovljenom domu – birati one koji odgovaraju duhu ovog naroda.

Izabrat ćemo najgore, jer su najgori od najgorih daleko bolji od nas. Najgori od najgorih se ne trebaju brinuti, oni nemaju alternativu.

A što nas čeka u budućnosti? Laž o prošlosti. Mi smo, dakle, osuđeni na poniženje dvostruke laže – živimo u sadašnjoj laži, a u budućnosti nas čeka laž o našoj prošlosti.

Srećom, tu je uvijek i povijest, ona donosi sud i o svim lažima u prošlosti, baš kao i o svim lažima o prošlosti.

(autograf.hr/Marko Vučetić)

Poveznica na članak: https://www.autograf.hr/buducnost-nas-ne-zanima-nas-zanima-revizija-proslosti/

Facebook
E-mail