Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Bosanski lonac s neprobavljivim začinima

(Foto: Wikipedia) Bosanski lonac/Ilustracija

Političari u BiH ne moraju ništa shvatiti što im smiješan CRO ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman – brifiran u Banskim dvorima, ovi u bruxelleskom staklenjaku, a ovaj u Washingtonu – tupi da „moraju shvatiti“. Naime, nesložni, nedobronamjerni, mahom nesposobni i nedaroviti tzv. konstitutivni politikanti u BiH uopće ne moraju „shvatiti da im je budućnost u EU i NATO-u“. Jer nije i ne mora biti. EU i NATO, opet vojno i ekonomsko svrstavanje radi nemoguće izgradnje unipolarnoga tzv. svjetskog poretka protiv ostatka Kugle ne samo nije u interesu mira i sigurnosti čovječanstva nego ni pravedno, poželjno i moguće rješenje ni za koga. Pogotovo ne za SAD, koji sizifovski gura tu agendu na svoju i štetu budućnosti cijelog svijeta. Zrela budućnost bilo koje države/naroda, pa i žitelja BiH koje su zataočili nacionalistički i šovinistički jako omađijani politikanti što opstaju i pijavičare upravo na negativnim tekovinama srpsko-hrvatsko-bošnjačkog rata 1990-ih godina, nipošto nije uvjetovana članstvom u Uniji i (pro)američkomu vojnom savezu NATO-u. Zašto bi!? Gdje piše, čime je dokazano i tko jamči da su EU i NATO bili jučer, jesu danas i bit će sutra vjerodostojno, globalno uzorno mjerilo vrijednosti tzv. demokracije, mirotvorstva, humanosti, solidarnosti, empatije, blagostanja i ljudskih prava što ih valja prigrliti u sadržaju i formi što ih proamerički Zapad ultimativno nudi? Tko ne želi, smjesta je sankcioniran!?

U neugodno disfunkcionalnom svijetu – na još neraščišćenim ruševinama tzv. međunarodnog poretka blokovskih suprotnosti, nepovjerenja i sumnji komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, SSSR-a/Rusije i SAD-a vrlo su izraženi pokušaji uspostave nove, je li, monopolarne/monopolne konfiguracije s domonacijom jedne (SAD) svjetske velesile. A to je ne samo izazvalo SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije u Ukrajini i predratno zveckanje oružjem oko Kine i Irana već i globalnu (armgedonsku) ugrozu kobnih nuklearnih posljedica. Normalan se svijet, rješenje je, ima okupiti na agendi mira, suradnje, solidarnosti i međusobnog uvažavanja naroda i država, nikako na projektu rata, nepovjerenja, ucjene i demonstracije sile radi megakorporativne pljačke tuđih dobara protupravnim ugrozama nacionalnih integriteta i teritorijalnih cjelovitosti. Od rata nema kruha, a aktualna urbi et orbi svrstavanja pod gusarskom zastavom „demokracije protiv autokracije“ su suštinski alter ego rata i globalne nesreće.

Globalni krojni arak

Prema tomu, Grlić-Radmanovo prodavanje muda pod bubrege u povodu nedavna bruxelleskog sastanka ministara vanjskih poslova zemalja EU-a nije ništa drugo do li jeftina prozapadna polit-ideološka manipulacija, koja svojim propagandističkim nabojem nema šanse biti prihvaćenom kao glavni začin u usključalomu tzv. bosanskom loncu. Tim više, jer se kuhari i masterchefovi što ih nadgledaju jednostavno ne žele sporazumjeti jesu li i u kojoj gramaži važniji u loncu europski začini, turski, srpski ili nekakvi domaći b-h, pa specijalitet nikako da se skuha ili da, skuha li se nekako, kakva će biti okusa i hoće li uopće biti jestiv. Dok hrvatski kuhati u BiH (s tzv. trećeentitetskom/nacionalističkom figom u džepu) formalno navijaju za europski začin (EU i NATO) made in SAD, bez „građanske vegete“, bošnjački ga (s čvrstom turskom figomu džepu) formalno ne odbijaju. No, srpski ga se otvoreno gnušaju i ljutito prijete napuštanjem kuhinje. Ideja o tzv. građanskoj državi BiH, je li, prihvatljiva bošnjačkim konstitutivcima, u srpskom se i hrvatskom tzv. političkomu mainstream korpusu dočekuje na nož, jer „ne želimo ni pomisliti na unitaristički ustroj zemlje“ s gotovo 50-postotnim udjelom bošnjačkog življa.

Globalni krojni arak tzv. europskog puta BiH u međuvremenu su dovela u pitanje dva „zanimljiva“ događaja u susjedstvu: zaoštravanje srpsko-albanskih odnosa na Kosovu do gotovo predratnog stanja te promjena predsjedničke vlasti u Crnoj Gori u korist svakog drugog Crnogorca, koji se smatra Srbinom s dna povijesne kace i vjernikom Srpske pravoslavne crkve. U tim je okolnostima, gdje treba uzeti u obzir interesne pozicije službenih Zagreba, Beograda i Sarajeva, bila politički čitljivo izražena navijačko-nagovaračka uloga Gordana Grlića-Radmana. No, s obzirom na njegov diplomatski autoritet, hrvatsku poziciju za SAD/EU/NATO-ovim stolom, gdje se donose ključne odluke o zapadnom angažmanu na zapadnom Balkanu, ali i na pregovarački kapacitet/ovlasti CRO ministra, njegove diskurse (nabijene samohvalom, kompleksom vlastite „važnosti“ u diplomaciji i nesuvislim izjavama, sic transit) valja uzeti sasvim uvjetno i tek kao znak nečega što možebitno poručuju šefovi Andrej Plenković i bruxelleski Josep Borrell Fontelles, pa… Toga Grlić-Radmana, sudeći po komentarima njegovih istupa, ne doživljavaju ni medijski specijalisti za vanjsku i europsku politiku, kamoli ozbiljniji svijet koji nema pojma što je zapravo službena vanjska politika RH: Plenkovićeva ili Milanovićeva? Jedan maršira šumom, drugi drumom, Grlić-Radman zaustavnim trakom.

„Potrebno je raditi s političarima iz BiH kako bi ih se odvratilo od politika koje nisu europske“, važno će Grlić-Radman novinarima na marginama ministarskog sastanka u Bruxellesu, kojemu su na radnom ručku nazočili i kolege iz zemalja zapadnog Balkana. „Siguran sam da će svi političari u BiH shvatiti da je jedina budućnost BiH u članstvu u EU i NATO-u. RH je neposredan susjed BiH, pa snažno pridonosi jačanju svijesti o važnosti toga da Unija bude još prisutnija u ovoj regiji. Pitanje zapadnog Balkana i europske perspektive tih zemalja postalo je još važnije nakon ruske agresije na Ukrajinu, pa je potrebno da se sve zemlje iz tog područja usklade s vanjskom politikom EU-a, osobito u vezi s odlukama EU-a o pomoći Ukrajini i sankcijama Rusiji.“ Uzme li se u obzir to da je hrvatski ministar time orbi et urbi dao znati što, zapravo, proamerički Zapad drži o posjetu šefa Republike Srpske Milorada Dodika ruskom predsjedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu, dade se zaključiti o tomu koliko je stanje u BiH rovito i koliko atraktivno kao poligon za moguće veće sigurnosne destabilizacije Starog kontinenta. Indikativno za jednostrano dizajniranu na Zapadu  „jedinu budućnost BiH u članstvu u EU i NATO-u“. Ruska, je li, „agresija na Ukrajinu“ nije jednako sjela ni svim zemljama članicama EU-a, gdje su, npr. Mađari uvjetovali Bruxellesu slanje pomoći Ukrajini preko mađarskog teritorija ukidanjem tzv. sankcija njihovoj OTP banci (zbog energetskih transakcija s ruskim dobaljačem nafte i plina).

Ruska, je li, „agresija na Ukrajinu“ nije jednako sjela ni svim zemljama članicama NATO-a: Turska „prijateljuje“ s Rusijom, protivi se ulasku Švedske u taj (američki) vojni savez i gotovo je u predratnom sukobu s Grčkom zbog graničnih sporova u Egejskomu moru i gradnje desetak novih NATO-ovih baza u Grčkoj. Drži ih prijetnjom svojoj teritorijalnoj cjelovitosti i sigurnosti i budući da Turska drži pod paskom na svom tlu cca tri milijuna izbjeglica/migranata s Bliskog istoka, iz Sirije, Azije, etc., koji žele bolji život u najbogatijim državama EU-a. Time Turska, iako članica NATO-a, autoritativno raspolaže i ključem (de)stabilizacije i cijele Europe, ne plašeći se previše direktivne volje SAD-a, pa… Budući da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, je li, upravo bio osvojio i treći petogodišnji mandat na čelu države, a predsjedničku je kampanju izvan Turske poveo upravo iz Sarajeva, gdje je među bošnjacima dočekan kao bog i s obzirom na već višegodišnju politiku reanimacije interesa u bivšim područjima Osmanskog carstva, gdje Ankara ne štedi investicije čak u kulturno-povijesne znamenitosti svoje davnašnje nazočnosti, Grlić-Radmanova pametovanja o tzv. europskom putu BiH što bez ostatka završava pod skutima EU-a i NATO-a (kršćanskih zemalja povijesnih neprijatelja islama) zvuče kao ona: što se babi snilo, to se babi zbilo.

Zapadni pregovarači

Itekako će o tom putu gotovo 50-postotnog žiteljstva BiH odlučivati više Ankara no Washington, Bruxelles i Moskva zajedno, kamoli Beograd i Zagreb kao tzv. jamci Daytonskog sporazuma i b-h tzv. konstitutivnosti triju naroda. Ostali žitelji BiH, narodne manjine i ini nisu važni? Njih ne treba pitati ni o čemu? Glupost na entu. Svi žitelji BiH, bez obzira na etničku, vjersku, političku, rodnu ili koju već pripadnost imaju biti – jer jesu, po svakom ljudskom i božjm zakonu! – konstitutivni i jednakopravni. Ne isključivo Bošnjaci, Srbi i najmalobrojniji Hrvati. Tako ustrojena, je li, građanska država izvan svake unitarnosti ima šansu, budućnost i uvjete za kvalitetan suživot bivše tzv. Jugoslavije u malom u kojoj se nije pitalo niti je ikomu bilo važno koje je nacionalnosti, vjere, roda, (a)političke sklonosti, itsl. Čak i za turskog vakta, npr. u Sarajevu, miroljubivo su i suživotno na kojih samo stotinjak metara zračne udaljenosti mogle djelovati četiri velike bogomolje: islamska, katolička, pravoslavna i židovska. Zašto više ne mogu? Zato što su „bogobojazni“ šovinistički kreteni 1990-ih godina topovima i TNT-om rušili bogomolje jedni drugima u ime nekih „svojih bogova“ da bi danas bogovski živjeli na podjarivanju induciranih mržnjâ, umjetnih međuetničkih/međuvjerskih podjela i lažnih tzv. konstitutivnih prava/vrijednosti. To je nama naša borba dala, sic transit, da imamo na pozicijama političke moći i utjecaja toliko budala?

Zapadni pregovarači o tzv. europskom putu i budućnosti BiH također imaju stanovitu viziju te disfunkcionalne zemlje kao građanski ustrojene, kao što su mnoge i najrazvijenije zapadne, pa im to nikomu ne smeta, no u ovom zapadnobalkanskom slučaju tzv. konstitutivci i trećeentitetci (Srbi i Hrvati) na sâmi spomen pojma građanski skaču na zadnje noge: „Želi se obnoviti jugoslavenski unitarizam, sada pod bošnjačkom izbornom majorizacijom!“ Politički samozvanci b-h Srba i b-h Hrvata, koji su huškali svoje sunarodnjake 1990-ih godina da se međusobno kolju i razaraju si domove, odnosno da zajedno kolju Bošnjake i razaraju im domove, sada se grle i ljube, jedni s drugima zajedno slave rođendane, podržavaju se u separatističkim zahtjevima, sabotiraju jalovu međunarodnu zajednicu…, i zapravo politički koče uzbrdo. Svako razumno dovođenje BiH u red, kao države perspektivne i jednakih šansi svima, znači energično čišćenje s unosnih tzv. konstitutivnih pozicija moći svih tih samozvanih vođa i Srba, i Hrvata i Bošnjaka. BiH nije ćaćinstvo ni SNSD-a, ni HDZ-a BiH niti SDA da bi nekakvi Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović dovijeka glumatala alfu i omegu sudbine bivše tzv. Jugoslavije u malom, odlučivali o ovom ili onom njezinom putu na Balkanu, u Europi i ostatku svijeta.

To, međutim, što hrvatski ministar Gordan Grlić-Radman zahtijeva od b-h političara da „moraju shvatiti“ kako im je isključiva zadaća „uskladiti se s politikom EU-a i NATO-a“, realno – ne drži vodu. Već i zato, što je Srbija, najveća i trenutno najmoćnija država na zapadnom Balkanu, jedina koja odbija uskladiti se s EU/NATO-om u uvođenju zapadnih tzv. sankcija Rusiji, a ima presudan utjecaj na srpski korpus u BiH. Pa, valjda ne misli Grlić-Radman da će Milorad Dodik i Republika Srpska poslušati njegovo trbuhozborstvo volje Josepa Borrella Fontellesa da „svi političari moraju“ ovo ili ono, jer…? Nitko ništa ne mora, jer nitko nikomu nije nadređen niti ima pravo oktroirati sudbinu. Pa se, je li, ne mora ni „uskladiti s Unijom“ u odnosu na „ničim izazvanu rusku invziju/agresiju na Ukrajinu“ (sic transit – „ničim izazvanu“!?), kako to zborno tvrde Josep Borrell i Grlić-Radman te ne skidaju pogled sa Sarajeva, Mostara i Banje Luke. „Pozdravljamo streteški izbor zemalja u regiji koje su potpuno usklađene sa sankcijama Rusiji“, kazao je šef europske diplomacije ministrima vanjskih poslova zemalja EU-a i nazočnima na sastanku u Bruxellesu kolegama s Balkana koji su pristojno saslušali „brifing“ te ostali – misliti svoje. „Ukazali smo i onima koje nisu usklađene, a tu spominjem Srbiju, da održavanje bliskih veza s Rusijom nije kompatibilno s njezinim pristupanjem EU i da je to štetno i za njihov nacionalni interes.“

No, indikativno je, tvrdi ministar vanjskih poslova BiH Dino Konaković, da su nakon ulaska ruske vojske 24. veljače 2022. u Ukrajinu te velike javne buke na Zapadu radi prekorednog primanja te zemlje u EU – s velikim izgledima i skoroga prključenja NATO-u – naprasno utihnuli svi protivnici proširenja Unije na zapadni Balkan.   Je li to neki „novi moment“, koji iz nekih konspirativnih zapadnih razloga ostavlja zapadni Balkan za neka druga vremena, neodgovorno rizikujući da opet gadnom eksplozijom, je li, iznenadi i inače iznimno opsna tzv. balkanska bačva baruta? Stanje nije dobro unatoč činjenici da je „uočen početak pozitivnih procesa u BiH nakon formiranja vlade na državnoj i na entitetskim razinama“, jer je još „ostalo puno posla u ispunjavanju EU-ovih uvjeta za otvaranje pregovora o priključenju BiH“ tzv. europskoj obitelji. Na zapadnom se Balkanu ipak ne gleda lijepo na zapadno forsiranje Ukrajinskog članstva, iako nisu ni približno ostvarene barem temeljne pretpostavke, one bez kojih EU nije ni pomišljala razgovarati s balkanskim zemljama kojima je Bruxelles već znatno prije Ukrajine obećavao i vile i kule. A sada… „Dio je koalicijskog sporazuma parlamentarnih stranaka da će se prioritetno, šest mjeseci po formiranju vlasti u BiH, provesti izbornu i reformu ustava“, tvrdi ministar Konaković. „Nisu provedene presude međunarodnih sudova o tomu pa, je li, Srbin iz Sarajeva ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, kao ni Bošnjak i Hrvat iz eniteteta Republike Srpske. To vrijedi i za ljude koji ne pripadaju jednomu od triju konstitutivnih naroda.“ Suludo.

Apel za spas BiH

Pokušaji tzv. međunarodne zajednice da riješe tu kvadraturu b-h kruga time što će se ukloniti iz ustrojstvenih dokumenata tzv. konstitutivnost triju naroda na štetu ostalih građana, pa i samih pripadnika triju naroda, ako ne obitavaju u pravo vrijeme na „pravomu mjestu“ – dočekani su na nož među samozvancima što se smatraju nacionalnim vođama. A kilava tzv. međunarodna zajednica ih se ne ufa radikalno maknuti, a time i sve njihovo politikantski toksično djelovanje radi disfunkcionalnoga statusa quo koji im pouzdano drži glave iznad vode. Tako da im čak pada na um kititi se smiješnim „obiteljskim grbovima“ nazoviplemićke provenijencije. I ludosti je samo nebo granica? Nije stoga čudno da se i kod kuće i vani, na zapadnom Balkanu i u jatačkim centrima globalne političke moći, bilo  ignoriralo „Apel za spas BiH“, vrlo poticajan politički dokument Stjepana Mesića, Bogića Bogićevića i Vasila Tupurkovskog, zadnjeg predsjednika i članova Predsjedništva SFR Jugoslavije, u kojemu se zrelo argumentira zašto „treba napustiti koncept konstitutivnih naroda“ i zašto je „ jedno za BiH rješenje građanska država“. Dakle, raspuštanje tzv. daytonskog BiH, entiteta uspostavljenih oružjem i zločinima i provedba mirne reintegracije pod međunarodnim protektoratom.

„Apel za spas BiH“ trojice autoriteta ozbiljne politike na balkanskom, ali i širem, globlnom prostoru dobio je široku potporu demokratske javnosti,  intelektualaca svih profila i javnih uglednika, ali ne i zagovornika etničkih podjela iz Zagreba i Mostara, Beograda i Banje Luke te Sarajeva. Snage nacionalnih i vjerskih razdora što dominiraju politikama u tim sredinama, vuku za nos sva tri tzv. konstitutivna naroda i pogotovo nekonstitutivne, imaju osobne i sektaške razloge za odbiti Mesić-Bogićević-Tupurkovskog „resetirano u moderno građansko društvo tzv. bratstvo i jedinstvo“ svih žitelja BiH. Trojica političara s imenom i prezimrnom ponudili su „građane BiH svoje na svomu, sa svojim glavom i zajedničkim životnim interesom u zajedničkoj domovini, gdje će biti jednakopravni“. To je jedini ispravan europski i demokratski put, kompatibilan zdravoj globalnoj demokraciji, a nikako oktroirani europski put pod dominirajućim skutom EU-a i NATO-a. Politikantska opsesija podaništvom etničkog koncepta jakima i moćnima na Kugli nasuprot konceptu moderne građanske države ravnopravnih svih njezinih žitelja nije rješenje za BiH.

Naprotiv, rješenje je državnoj arhitekturi u kojoj svaki glas jednako vrijedi kao i jednako pravo svakoga u zajedničkoj domovini na svaku dužnost: od dna do sljemna piramide vlasti. O tomu, međutim, ne zbore ni Borrell Fontelles niti Grlić-Radman, jer – avaj –  nisu „sigurni da će svi političari u BiH shvatiti da je jedina budućnost BiH u članstvu u EU i NATO-u“. Sic transit.

Marijan Vogrinec

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Uredništva portala sabh.hr

Facebook
E-mail