
Ima li se Bijedna Naša pravo nazivati socijalnom državom samo zato što je to zapisala u Ustavu RH, a 600.000 osoba s invaliditetom i posebnim potrebama – kako je lani sredinom prosinca istaknuto na prosvjednom skupu na Markovom trgu u Zagrebu – drži građanima ne drugoga, nego petog i desetog reda, cca 800.000 umirovljenika na dijetnom prosjeku sramotnih oko 350 eura plus-minus mjesečno te gotovo četvrtinu žitelja na rubu siromaštva. Bez mogućnosti da plate režije, dovoljno hrane, lijekove i osnovne životne potrepštine. Osobe s invaliditetom i roditelji djece s posebnim potrebama, koju su u klicima dovezli na prosvjed pred prozorima Banskih dvora, ogorčeno su uzvikivali: „lada nam je pokazala srednji prst! Gdje su novci, Plenkoiću!?“ Poznata pak glumica: „Nabijem vas! Dosta je bilo!“ Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić nije želio izaći među prosvjednike. No, primio je ad hoc izaslanstvo gnjevnih ljudi (u kojem su odbili sudjelovati predstavnici organizatora prosvjeda, Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena – Zagreb) te poručio kako „ne vidi razlog za prosvjed osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju i posebnim potrebama, jer smo (je li, vlada i njegovo ministarstvo, op. a.) napravili epohalan iskorak“.
Pitanje za milijun eura: zašto na prosvjedu nisu sudjelovale predsjednica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Marica Mirić, Helena Melovnik-Zrinjski iz Građanske inicijative „Pomozimo djeci s invaliditetom“ i HDZ-ova „vječna“ saborska zastupnica Ljubica Lukačić, a na sastanku su s ministrom Piletićem podržale tvrdnju o „epohalnom iskoraku“ (sic transit) i vladine poteze u području socijale? Pa, je li, ispada da su invalidi, djeca s posebnim potrebama i njihovi roditelji nerazumni ljudi što traže kruha nad pogačom, bune se bez razloga i „ruše vladu“ (prosvjednici su tražili ostavku cijele vlade i smjenu ministra u resoru socijale), a ona drži na dlanu kao kap vode cijelu jednu iznimno ranjivu društvenu skupinu. Ovih bi siječanjskih dana trebao stupiti na snagu Zakon o rodiljnim potporama za dopust za njegu djeteta sa smetnjama u razvoju u kojemu neće biti prijedloga udruga što zastupaju životne interese te ranjive društvene skupine. Predsjednica Udruge Sjena – Zagreb Suzana Rešetar neki dan je kazala Hini – prenijeli su neki mediji – da „dobiveno povećanje osobne invalidnine nije dovoljno dok ovisi o stupnju invaliditeta, a troškovi terapija i pomagala su veliki i u porastu“.
Unatoč činjenici da loše stanje uzrokuju ljudi, ne papiri, kavice i kisela voda na beskonačnim sastančenjima o socijali koja odavno trokira, jer je na repu ili uopće nije nikakav vladin prioritet, nego su ljudi ti koji su dužni popraviti ili promijeniti to što ne valja. A socijalna politika u hrvatskom, je li, postpreokretnom kvazikapitalizmu otpočetka ne valja ne toliko zato što nema ljudi koji znaju, mogu i hoće ispravljati socijalnu krivu Drinu, nego zato što tvrdokorna birokratska svijest uporno prakticira stalno istu lošu naviku: izmijenit ćemo i dopuniti, ili pak donijeti sasvim novi zakon. I dok se to učini, prođe o-ho-ho vremena, pa vremena za podzakonski akt, pa provedbeni pravilnik i kakav niži potpravilnik… tako da početni karcinom već uznapreduje u metastaze za koje više nema lijeka. Zakoni i pravilnici ne mijenjaju stanje, mijenjaju ga ljudi koji znaju i predani su poslu. Nije da takvih ljudi nema u Bijednoj Našoj, ali pitanje je za kapetana ruzinava CRO broda – aktualnog premijera Andreja Plenkovića, je li, zapovjedno i osobno odgovornog za izbor brodskih časnika i mornara, za (ne)uspjehe na poslovima koje im je podijelio – zašto stanje u socijali ne valja pa ne valja. I nikomu ništa: nek’ ne valja i dalje, koga briga!?
Popriličnu je javnu pozornost pobudio ovih dana – ali bez ikakvog eha u eursko-schengenski opčinjenoj vladi i dodatno zapjenjenoj „prorusko-proameričkim“ šaketanjem dvojice gazdâ Banskih dvora i bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku, sic transit – istup bračnog para Petre i Stjepana Božića (bivši boksač, svjetski prvak u supersrednjoj kategoriji po WBF-ovoj verziji, 2005. godine), koji su novinarki „IN magazina“ Nove TV Sanji Jurković ispričali uistinu tužnu epizodu svoje najmlađe kćerke Emme. Dijete je prije godinu dana dobilo liječničku dijagnozu (pervazivni razvojni poremećaj, vjerojatno iz spektra autizma), „koja podrazumijeva ranu intervenciju, ali ona u Hrvatskoj postoji samo kao slovo na papiru“. Frustrirana zdravstvenim sustavom i stanjem socijalne skrbi, obitelj Stjepana Božića najozbiljnije razmišlja o iseljenju iz Bijedne Naše. I nije jedina. I nisu stanje socijale i bankrotiranog zdravstva jedini razlog za napuštanje domovine u kojoj vladajući skrbe o svemu i svačemu što im jamči osobne/obiteljske/stranačke probitke tipa „u se, na se i poda se“.
Najmanje ih je briga, osim birokratsko-larpurlartistički radi političkog, je li, mazanja očiju tzv. običnima/malim ljudima, za to kako preživljavaju baš najranjivije skupine u društvu: invalidne i osobe s posebnim potrebama, penzići, sirotinja što životari po pučkim kuhinjama i socijalnim dućanima, hodočasti po najnužniji mjesečni špeceraj u Crveni križ i Caritas, srami se kazati djeci zašto moraju preskočiti doručak ili djevojčice ostati kod kuće dan-dva jer „nemamo novca“ za kupiti higijenske uloške, etc. Nema prečega za svaku poštenu i građanski/humanistički osviještenu vlast no dnevno se brinuti za pristojan život svojih sugrađana, za to da imaju što jesti, liječiti se kad su bolesni, školovati se od malih nogu, zaposliti se po ljudskim, ne izrabljivačkim uvjetima CRO kvazikapitalizma, proživjeti dostojanstveno svoje tzv. zlatne godine u kojima neće morati hraniti i obitelji vlastite djece i čak unučadi, itsl. Brinuti se za to da slučaj obitelji Stjepana Božića ne bude čak ni najrjeđa iznimka.
„Većina roditelja tek s djetetove tri navršene godine krene u dijagnostiku i dok dođu do neke dijagnoze već prođe najmanje od šest mjeseci do godine“, ispričala je majka male Emme Božić. „Dok se dijete uključi u terapije i u sustav, već navrši četiri godine, a rana intervencija, koja je najvažnija i u koju se svi stručnjaci zaklinju, službeno je do treće godine djetetova života. Emma tu ranu intervenciju u sustavu nije dobila.“ Obitelj Božić ne krije da je bila prisiljena privatno ulagati i još ulaže velik novac i trud radi Emmine terapije koju joj javni zdravstveni sustav ne omogućuje. „Roditelji su prepušteni sami sebi“, tvrdi Petra Božić. „Djeca su otpisana već u samom startu. Ne znam kakvu bi vezu trebalo imati da dijete dobije odgovarajuću zdravstvenu skrb. Žalosno je to. Najviše nas je razočaralo to što nismo dobili nikakvu potporu. Naša Emma već godinu dana ide na terapiju, a nijednu nije dobila iz državnog sustava, nego sve financiramo sami. Nije lako, jer su troškovi minimalno 3000-4000 kuna mjesečno, što si većina roditelja u Hrvatskoj ne može priuštiti. Ni mi ne beremo novac s drveta. Jako nam je teško. Takvo dijete iziskuje jako puno toga: i truda, i vremena, i terapije, i financija, ali i posebnu prehranu zbog zdravstvenog stanja. Bili smo na prosvjedu na Markovom trgu zbog obitelji i roditelja koji su u puno težoj situaciji nego mi. Čiji se glas zapravo ne čuje, a ima ih čak 600.000. Na tom prosvjedu je bilo toliko tužnih priča da mi je trebalo nekoliko dana da se oporavim od svega toga i procesuiram sve što sam tamo čula.“
Po rječima Stjepana Božića, „hrvatska politika jednostavno nema sluha“, pa „ima osjećaj da političari, kada dođu na vlast, izgube poveznicu s narodom, s ulicom, s gradom ili selom otkud su došli. Nemaju doticaja apsolutno ni s čim u kojekakvim programima i zakonima što ih pišu ljudi koji uopće nisu kompetentni niti znaju pravo stanje stvari. Zbog toga smo jedno vrijeme intenzivno razmišljali o odlasku iz Hrvatske Mislim da je ta opcija, realno, na stolu svima koji žive u Hrvatskoj. Nažalost. Zato što imamo uvjerljivo najniži standard u cijeloj Europskoj uniji, što je kvaliteta života u drastičnom padu i kad ljudi nemaju takav problem kao mi. Ovo su neke bitke za koje vas život nikad ne može pripremiti, one dolaze neočekivano i iznenade vas. Svi se volimo hvaliti hrvtskim sportom, ali svih tih uspjeha ne bi bilo da nema roditelja i rodbine (vidi primjer obitelji Kostelić, kako su i čime počeli i ustrajali, op. a.). Društvo nije uspostavilo sustav koji se brine o pojedinim kategorijama, bez obzira jesu li sportaši ili djeca s invaliditetom, s posebnim potrebama, mladi znanstvenici, bilo koja društvena skupina. Zato treba dići glas za one koje se ne čuje“.
Početak ove godine je na osobit način aktualizirao problem socijalne i javnozdravstvene djelatnosti u zemlji, a jamačno promjene niza propisa, tipa Zakona o osobnoj asistenciji (Rešetar: „Vladajuće treba biti sram, jer osobama s invaliditetom smanjuju prava i usluge“), Zakona o socijalnoj skrbi, Zakona o inkluzivnom dodatku, Zakona o tržištu rada, injsl. Ako je resorni ministar Marin Piletić sposoban bubnuti to što je bubnuo ad hoc izaslanstvu prosvjednika s Markovog trga – „nakon dvije godine rada, postigli smo jedan od epohalnih iskoraka: oko 4000 ljudi ima mogućnost korištenja osobnog asistenta, a ta se mogućnost sada podiže na razinu prava za više od 13.000 osoba“ – onda je jasno da kap u moru potreba cca 600.000 invalidnih i osoba s posebnim potrebama u Bijednoj Našoj nije vrijedna pozornosti. Kamoli da može biti ikakva nada obitelji Božić za probleme kojima okreće leđa i zdravstveni ministar Vili Beroš čija, je li, nevidljiva reforma služi za sprdnju i medicinarima i cijeloj javnosti. Quo vadis, vladajuća politička „pameti“?
Marijan Vogrinec