Jubilej – 80. obljetnica opracije „Weiss 2“
Presudni čin proboja iz okruženja u dolini rijeke Neretve izveli su borci 2. dalmatinske brigade, odjeljenje bombaša dobrovoljaca iz 3. bataljuna. Oni su neopaženo prešli preko porušenog mosta, uništili četničko osiguranje i otvorili put grupaciji Vrhovnog štaba za daljnje napredovanje kroz istočnu Hercegovinu. Proboj Glavne oprativne grupe s Vrhovnim štabom preko Neretve označio je novu etapu u ofenzivi koja je dovela divizije NOVJ u dolinu Drine, Sandžak i Crnu Goru. Na tom putu je grupa od 20 tisuaća četnika Draže Mihailovića potučena da se do kraja rata više nije oporavila
Potkraj veljače i na početku ožujka 1943. godine u dolini rijeke Neretve i Rame vodila se jedna od najdramatičnijih bitaka Narodnooslobodilačkog rata u Jugoslaviji – bitka na Neretvi, poznata i kao bitka za spašavanje 4000 ranjenih i bolesnih partizana, koje je trebalo izvući da ih neprijatelj ne bi uništio i prebaciti preko Neretve u istočnu Hercegovinu i Crnu Goru. Po tom svojem zadatku i cilju bitka na Neretvi je najhumanija bitka u novijoj vojnoj povijesti.
Protiv Glavne operativne grupe, na čelu sa Vrhovnim štabom, koji su sačinjavali 1. i 2. proleterska, 3. udarna, 7. banijska i 9. dalmatinska divizija – ili oko 24 tisuće boraca – neprijatelj je angažirao gotovo osam divizija, odnosno više od 80 tisuća vojnika i 20 tisuća četnika Draže Mihailovića.
Posebno poglavlje u ofenzivi jedinica NOVJ pripada borbi za Prozor. Na glavnom pravcu napada Talijani su čvrsto branili taj gradić, jer bi se zauzimanjem Prozora otvorio put prema Neretvi. Zato je i sam Tito došao u područje Prozora i naredio 3. udarnoj diviziji:“Prozor noćas mora pasti“! Počela je žestoka borba, bilo je mnogo gubitaka, ali Prozor je pao. Oslobođenjem Prozora, cijela grupacija i ranjenici mogli su krenuti prema Neretvi.
U međuvremenu, Tito je naredio inženjeru Vladimiru Smirnovu da poruši sve mostove na Neretvi. Time će neprijatelja dovesti u zabludu o svojim namjerama. Rušenje mostova na Neretvi njemački i talijanski izviđači odmah su registrirali. Generali Lohr i Luters bili su čvrsto uvjereni da se Tito „želi probiti na sjever“. Zato su počeli pomicati svoje jedinice. Trećeg ožujka bio je najpresudniji dan u cijeloj bitki na Neretvi. Toga dana je devet partizanskih brigada uz pomoć tenkovske čete i artiljerijske divizije, krenulo u opći napad. Došlo je do paklenog sudara. Udar partizanskih jedinica već je sutradan bacio Nijemce i ustaše natrag prema Bugojnu i Jajcu. Gornji Vakuf je oslobođen. Stvoreni su uvjeti za spas ranjenika i njihovo prebacivanje preko Neretve.
Čim su njemačke divizije s ustašama odbačene, Tito je ponovno poduzeo manevar koji je opet iznenadio njemačke generale. Bio je pregrupirao svoje snage, promijenio pravac njihova nastupanja za gotovo 180 stupnjeva. Petog ožujka Tito je naredio forsiranje Neretve u rajonu Jablanice. Drugoj proleterskoj dao je u zadatak da prijeđe Neretvu kod porušenog mosta u Jablanici, a inženjeru Smirnovu da pokraj toga mosta napravi prijelaz za cijelu grupaciju i ranjenike. Prijelaz preko Neretve počeo je u noći 6/7. ožujka. Na čelu se nalazilo odjeljenje bombaša dobrovoljaca iz 3. bataljuna 2. dalmatinske brigade. Oni su neopaženo prešli preko porušenog mosta, uništili četičko osiguranje i stvorili uvjete za prijelaz drugih jedinica. Time je otvoren prolaz glavnini i ranjenicima da iziđu iz kotline Neretve i počnu nastupati u istočnu Hercegovinu. Mele kolonice prešle su Neretvu blizu Konjica, koje su branile jake njemačko-četničke snage.
Prilikom prijelaza Neretve najteže je bilo prebaciti ranjenike i oboljele od tifusa. Prebacivanje preko improviziranog mosta kod Jablanice izvršeno je pod neprekidnom paljbom neprijateljske artiljerije i bombardiranjem avijacije. Zatim je ranjenike i bolesnike trebalo što brže prebaciti na prostor Borci-Boračko jezero, kako bi se izbjegla opasnost od nadiranja neprijatelja iz Konjica. Od Jablanice do Ćićeva to je bilo moguče jedino planinskom stazom na padinama Prenja. Vrhovni komandant je za prijenos ranjenika odredio cijelu 2. dalmatinsku diviziju, 8. banijsku brigadu i talijanske zarobljenike. Jedinice koje su prenosile ranjenike i bolesnike zahvatila je epidemija dizenterije i tifusa, što je znatno smanjilo njihovu borbenu sposobnost. Osma kordunaška brigada bila je gotovo potpuno izbačena iz stroja.
Za to vrijeme divizije Glavne operativne grupe nastavile su ofenzivu u istočnoj Hercegovini. Kada su evakuirani svi ranjenici i bolesnici, među posljednjima je preko Neretve prešao Tito s najbližim suradnicima. Bitka za spašavanje ranjenika bila je uspješno završena. Prema Titovoj ocjeni, u bitki na Neretvi ostvareni su planovi Vrhovnog štaba. Četvrta neprijateljaska ofenziva je propala. Opkoljavanje slobodnog teritorija i uništenje snaga NOVJ nije uspjelo – zahvaljujući kontramanevru udarne grupe kod Neretve i Gornjeg Vakufa. Ranjenici su spašeni, a četnici Draže Mihailovića bili su likvidirani, i to u krajevima gdje su imali najjača uporišta. Nakon puna dva mjeseca danonoćnih borbi, divizije oko Vrhovnog štaba stvorile su novi slobodni teritorij u Sandžaku i Crnoij Gori i malo predahnule. I neprijateljske snage morale su stati. Bilo je to malo zatišje pred novu buru, koja je nastupila 15. svibnja 1943., bitkom u dolini Sutjeske.
Bojan Mirosavljev
