BIBLIJU sam pročitao četrdeset puta. Onima koji ne vjeruju toj tvrdnji moram iskreno reći kako mislim da je bilo i više od 40 puta: na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom, a Novi zavjet na starogrčkom. Meni je to čitanje bio svakodnevni ritual punih 20 godina, a i dio moje profesije. Protestanti i inače puno čitaju Bibliju, znao sam ljude koji su je pročitali i po više od 100 puta.
Književno iznimna
Svejedno, ja sebe ne smatram biblijskim stručnjakom (iako imam objavljen rad i iz te oblasti), nego tek čovjekom koji dobro razumije jednu knjigu. Koju možete čitati na razne načine, a ako je čitate kao književnost, ona je naprosto vrhunska.
Zaboravite na ono što u školi učite pod biblijskom književnošću – Judita je meni teška patetika. Najjače su mi priče, posebno ona o Josipu, ali i o Bileamu ili, primjerice, o proroku koji se nije smio vratiti putem kojim je došao (Prva Kraljevima 13). Ili način na koji Marko počinje i završava svoje evanđelje (i složena struktura knjige).
Čudesna mješavina proze i poezije, plejada jedinstvenih likova i priča, vrlo suptilne književne tehnike koje i danas djeluju moderno i zanimljivo – stvarno možete godinama čitati i uvijek naći nešto novo. I naučiti dosta o tome kakav je zapravo čovjek.
Usput, kad tako iščitate tekst, vidjet ćete kako se puno toga drastično razlikuje od dogmi kojima vas uče u Crkvi: ono dvoje mladih zaljubljenih u Pjesmi nad pjesmama definitivno se ne drži kršćanskog nauka o spolnom ćudoređu.
Povijesno nepouzdana
Biblijskim piscima, blago rečeno, historiografija nije bila struka. Brojni likovi – i to vrlo ključni – nemaju nikakvu povijesnu potvrdu. Osim, naravno, Adama, Eve i Noe, u toj galeriji legendarnih likova imamo Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija, možda i Davida i Salomona.
Potop, izlazak iz Egipta, čudesno rušenje Jerihona izmišljeni su događaji. Nikakva Ester nije bila na dvoru Artakserska ni Daniel u službi Nabukodonozora. A i kad imamo i povijesne osobe (npr. brojne kraljeve Bliskog istoka) ili bitke koje su se stvarno odigrale, opet imamo mnoštvo nestvarnih dodataka. Nije to ništa čudno za antičku književnost, posebno onu iz Mezopotamije (kao u Epu o Gilgamešu).
Ipak, treba biti pošten i priznati da je cjelokupna antička historiografija bila prilično nepouzdana – samo pročitajte cijelu Herodotovu Povijest i upitajte se vjerujete li u sve njegove navodno provjerene priče (poput one o jarcu koji je silovao ženu). Kad čitate Bibliju, nemojte se zamarati pitanjima imaju li te priče povijesnu osnovu. Nemaju, nemojte organizirati cijele arheološke ekspedicije da biste to shvatili.
Problematična etika
Stvari postaju još gore kad uđete u moral koji Biblija propovijeda.
Istina, ima tu i dobrih stvari – vidljivo je zalaganje za socijalnu pravdu i humanije odnose. Međutim, ima i malignih ideja, počevši od zatiranja cijelih naroda zbog pogrešne religije pa do uništavanja cjelokupnog čovječanstva i životinjskog svijeta u Potopu. Za utjehu, ništa se od toga nije u stvarnosti zbilo, ali je znakovito da su pisci takve pothvate nesmiljeno slavili.
I prije no što se kršćani krenu izvlačiti da je to Stari zavjet, treba vidjeti da i Novi zavjet završava (opet imaginarnim) općim pokoljem u Otkrivenju, kakvo je strastveno najavljivao i Isus (poznatiji po riječima o univerzalnoj ljubavi).
Neveselom dojmu pridonosi i konstantno ustrajavanje na podređenosti žena. Dovoljno je da shvatite kako se u Deset zapovijedi Jahve obraća isključivo muškarcima, kojima su žene posjed. Novi zavjet je tu nešto bolji, Isus ima cijenjene učenice (koje ga sponzoriraju), ali Pavao naređuje ženama da šute u crkvi. Dodajte svemu tome prihvaćanje robovlasništva te potpuno isključujući stav prema homoseksualcima i dobit ćete knjigu iz koje biste teško djecu podučili razlici između dobra i zla.
Vjerski isključiva
Nije po tom pitanju Biblija jedinstven primjer u antičkom svijetu – poštenom se čitatelju digne kosa na glavi čak i kada vidi kakve je etičke i političke ideje zastupao jedan briljantni um poput Platona. Pročitajte samo njegova eugenička gledišta, stavove o oduzimanju djece roditeljima, zalaganje za okrutno postupanje vojske i izvršenje smrtne kazne i bit će vam jasno o čemu govorim.
No, Biblija, povrh toga, ima i taj moment vjerske isključivosti, te ideje po kojoj je samo jedna religija ona prava, dok su sve ostale pogrešne i đavolske, pa ih treba pod svaku cijenu uništiti (makar morali i pobiti sve njihove sljedbenike).
Na dubljoj razini Biblija vjeruje u samo jednu metafizičko-etičko-političku istinu, sav dogmatizam koji ćete kasnije naći u Crkvi zapravo je ukorijenjen u tvrdokornim biblijskim idejama. S biblijskim vjernicima gotovo je nemoguće voditi razgovor: Isus je zabranio razvod, Jahve je naredio ubijanje homoseksualaca, točka.
Stoga se meni pomalo sledi krv u žilama kad netko sebe smatra moralnim zato što se drži Biblije. Zalaže li se on za masovno spaljivanje nevjernika na kraju povijesti?
Svakako je čitajte, ali…
Otvoreno mislim da bi svaki čovjek koji ozbiljno drži do svog obrazovanja trebao pročitati cijelu Bibliju. Kao i svi oni koji žele doslovce uživati u vrhunskoj književnosti.
A ako želite čitati nešto što će vas uputiti u činjenice o povijesti ili prirodi – ili, još bolje, ako tražite nešto što će vas naučiti kako da živite – onda je Biblija, najotvorenije rečeno, apsolutno pogrešan izbor.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
(Index.hr/Željko Porobija)
