Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Batinaši

(Foto: Wikimedia Commons) Ilustracija

Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočim da se to najbolje vidi u našoj twitter zajednici. Pitanje je dana kada će internetski batinaši SFF-a umjesto tastature uzeti stvarne palice. A tada više nema potrebe za filmom, drugi su prioriteti.

Objavljeni facebook status Jasmile Žbanić, jedne od najuglednijih filmskih autorica na svijetu u kojem s punim pravom kritizira populistički istup gradonačelnice Sarajeva, dočekan je od raznoraznih stranačkih botova i interesnih patriota kao čin veleizdaje. Tako je moja koleginica usmjerila gnjev  protiv SFF-a na sebe koji je nastao zbog 90 sekundi prikazanog trailera filma “Heroji Halijarda”. Kao što autora ovog filma ne zanimaju činjenice o kvislinškoj i zločinačkoj ulozi četničkog pokreta u II. svjetskom ratu, tako ni mnoge stranačke komesare koji su se utrkivali u patriotizmu nisu zanimale informacije, već čisti senzacionalizam koji donosi poneki politički poen. Džaba što je Jasmila skoro cijeli svoj filmski opus i umjetnički život posvetila borbi protiv fašizma i istini, sve to nije je spasilo uglavnom anonimnih i podivljalih radikala sa društvenih mreža da je vrijeđaju, a naposljetku čak i prijete likvidacijom, i to skupa sa njenim kolegom i oskarovcem Danisom Tanovićem. Na ovaj čin su sramno ostala nijema strukovna udruženja, ali i mnogi mediji, kao i borci za ljudska prava. Nasilje je postalo uobičajeno, pa su na red došli i naši najuspješniji ljudi; “nema nedodirljivih” nedavno je pjenio SDA-ov stranački junoša.

U čemu je bio Jasmilin grijeh; upozorila je javnost kako senzacionalistička retorika ima pogubne posljedice za umjetnički ambijent Sarajeva i sam festival. Podsjetila je na činjenicu da je zatvorena prezentacija na SFF-u predstavljena kao čin rehabilitacija četničkog pokreta kojem „pokleknu čak i mnogi među nama“, dakle citirala je u ironičnom kontekstu saopštenje Gradonačelnice i onda dodala “Iako dobro zna da niko od ljudi iz SFF nije za rehabilitaciju četnika, gradonačelnica lijepi ovu sramnu etiketu koja degradira čitav festival”. Jasmila je imala pravo, nije dugo trebalo da se gnusno i šovinistički počne po društvenim mrežama propitivati i ime direktora SFF-a, a vrhunac društvenog licemjerstva je bilo traženje ostavke čelnika SFF-a. Institucija ostavki je potpuno nepoznata našem političkom establišmentu, ali su političari brzopotezni u prizivanju kada se to tiče direktora javnih ustanova sa kulturnom djelatnošću, a u ovom slučaju čak i privatne organizacije, Udruženja građana koje i organizuje sam SFF. Politički i s lijeva i s desna, zajedno pozicija i opozicija, u pauzi između koktela i šetnje po crvenom tepihu, pišu redove uzajamnih optužbi o “krivnji” za 90 – sekundnu četničku ofanzivu na glavni grad.

Besmisleno i otužno, na momente i degutantno je bilo gledati borbu za poneki lajk na društvenoj mreži ili čitati opservacije o sigurnosnoj prijetnji i obavještajnoj zavjeri, subverziji nekih modernih agenata unutar samog SFF-a. Tako se SFF našao u raljama politike, obračuna između vladajuće Trojke i opozicione SDA koja često ističe da je upravo ovaj festival njena najveća kulturna ostavština. Međutim, cijeli “slučaj” na SFF-u  jasno označava završen proces deintelektualizacije javnosti i početak nove faze: procesa njene idiotizacije. Nevolja je, međutim, u tome što nam se sve ovo događa u uslovima segmentirane javnosti, koja funkcionira po načelu isključenja – ti ne misliš kao ja, dakle nemamo šta da pričamo. Ali, ako mi jedni drugima ne priznamo da smo dio iste komunikativne zajednice – jer mi to i jesmo ukoliko smo demokrate – onda će nasilje biti sudbina u kojem će maskirani, a onda uniformirani batinaši “legitimno” polupati naše galerije, kino dvorane i pozorišne sale. A onda ćemo shvatiti šta stvarno znače riječi ‘fašista’, ‘primitivac’, ‘izdajnik’ ili ‘budala’…

Trivijalizacija javnih rasprava kod nas traje odavno, sada već uviđamo ozbiljne posljedice. Pitanje je da li ovaj društveni proces vodi ka političkom cinizmu i apstinenciji iz javnog života razumnih ljudi kao jedinoj zaštiti od botovske difamacije. Očito su svi važni prosvjetiteljski pojmovi (istina, odgovornost, integritet) izgubili bilo kakvo značenje. Oni koji se nađu na vlasti prvo uspostavljaju monopol nad javnom riječju. Banalizacija javnosti događa se tako što se ona naprosto ukine. Politika je uzurpirala javni prostor. Institucionalna mjesta (kao što su mediji, instituti, akademije) postoje, ali ne djeluju po svojim kriterijima, već im vlast nameće te kriterije. A to su kriteriji ulice i populizma, umjesto znanja i stručnosti. U haotičnoj stvarnosti  imamo i haotičnu javnost. A političko javno mnijenje ne postoji. Ovdašnja intelektualna korupcija ima ogromne razmjere. Stimulišu se mediokritetski kriteriji u medijima, od novinara pa do njihovih sugovornika. Kritički um nije nešto što postoji samo po sebi, on se čuva, njeguje i vrednuje. Na demokratski, građanski, otpor teroru gluposti i praznine se ne čeka. On se poduzima, a slobode se ne dobivaju, nego osvajaju. To smo očito zaboravili, pa zato danas imamo da su provajderi antiintelektualizma političari odnosno politika, korupcija odnosno centri moći. Mi smo kao društvo od devedesetih naovamo preživjeli traume u svakom smislu, te je jasno da je i javni um traumatiziran. Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočiim da se to najbolje vidi u našoj twitter zajednici. Pitanje je dana kada će internetski batinaši SFF-a umjesto tastature uzeti stvarne palice. A tada više nema potrebe za filmom, drugi su prioriteti.

(tacno.net/Dino Mustafić)

Facebook
E-mail