Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Banija je 1943. pjevala i plakala

Na Baniju se u septembru 1943., od početnih 4.100 boraca Sedme banijske, s Neretve i Sutjeske vratilo svega 550 preživjelih i ranjenih. Banija je tih jesenskih dana pjevala jer se vratila spasiteljica banijskih sela i plakala jer je sagorjela naša mladost, sjeća se jedan od svjedoka Mirko Mećava

(Foto: RTV Banovina) Kod spomenika Sedmoj banijskoj u Gornjem Klasniću s jedne od prošlih obljetnica

Dvadeset i drugog novembra 1942. godine, naredbom Vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Josipa Broza Tita, u Gornjem Klasniću, selu pokraj Gline, formirana je Sedma banijska udarna divizija.

Dogodilo se to nakon najstrašnijih ustaških pokolja srpskog stanovništva širom Banije, masovnog odvođenja naroda u Jasenovac, strijeljanja i likvidacija po banijskim selima. Sedma banijska udarna divizija okupljala je Srbe i Hrvate Banije i Siska. Ratni put Sedme banijske udarne divizije pokrivao je područje ne samo rodnih regija boraca Banije i Korduna, Pokuplja, Moslavine, Posavine, Like, nego također Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka, Gorskog kotara, Istre i Slovenije gdje je Divizija obavila i posljednji ratni zadatak 1945. godine.

Na putu kroz Zelengoru glad je postajala sve strašnija… Zbog blizine neprijatelja i avijacije, nismo smjeli ložiti vatre, te smo jeli sirovu konjetinu i neke trave, pisao je Živko Juzbašić

Na svom prvom ratnom zadatku dalje od Banije, Sedmu banijsku diviziju činilo je 4.100 borkinja i boraca. Kući se vratila 1. septembra 1943. sa samo 550 preživjelih. Na tom putu preko Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka, Sedma banijska bila je sudionica najznačajnijih bitaka u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu: na Neretvi i Sutjesci. Za vrijeme Bitke na Neretvi divizija je bila angažirana u sprečavanju prodora njemačko-ustaške grupacije Vogel prema Prozoru. Za vrijeme Bitke na Sutjesci, Sedma banijska je u posljednji tren prešla Sutjesku ali je začelje njene kolone bilo uništeno u napadu njemačkih trupa.

O sjećanjima na duge marševe kroz nepristupačne planine, na kolone s ranjenicima i bolesnicima od tifusa te nesnosnu glad pod stalnom neprijateljskom paljbom, pisao je Vladimir Bakarić (1912. – 1983.) u Zborniku posvećenoj Sedmoj banijskoj.

“Na svakom zastanku ostajalo je po desetak boraca. Vidio sam mnogo takvih slučajeva: borac je išao kilometre i kilometre tempom brigade, a kad je sjeo, nije se više digao. Nije govorio: ‘Ne mogu više’. Jednostavno, ništa nije kazao. Nekoliko drugova ostajalo je da ga pokopa u nekoj škrapi, a brigada je šuteći išla dalje. Umorni borci i konji teturali su se, klizali po blatu i kamenju i padali…Težak dim i čađ izgorjele jelovine pritisli su kanjon kojim se razlegla tiha i tužna banijska pjesma: ‘O, moj babo Milane…'”

U istom Zborniku Živko Juzbašić (1924. – 2015.) piše: “Spuštajući se prema Pivi izmiješali smo se s drugim jedinicama i bolnicama. Još i danas se sjećam strašne slike koju nikad ne mogu zaboraviti. Ležeći kraj debelog drveta pored staze jedan stari partizan, sa srpom i čekićem na titovci, glasno je molio: Stani druže, molim te, ubij me, ne ostavi me ovdje živa! Na stazi i kraj staze leže ruke, noge i drugi dijelovi tijela naših boraca koje su raznijele granate i avionske bombe. Ova staza je na mnogo mjesta bila krvava, a neprijatelj je i dalje – sijao smrt. Pod tim strašnim dojmovima, jedva sam se uspio, u samu noć, dovući do obale rijeke. Na drugu stranu, uz vrlo velike napore, držeći se za žicu, i sa nekoliko boraca, prebacio sam se u nekom starom gumenom čamcu. Pri izlasku iz čamca, zbog mraka i stvorene gužve, pao sam u vodu. Uz pomoć drugova izvukao sam se i, onako mokar, nastavio prema Vučevu. Kozja staza bila je veoma strma, skoro okomita, te sam često puzao. Jedva sam dočekao mali odmor kako bih se uz naloženu vatru osušio. Poslije predaha nastavili smo penjanje i u ranu zoru, 7. juna, opazili smo Nijemce kako se, pomoću užadi, spuštaju niz stijene, u namjeri da nam presjeku put.” …”Na putu kroz Zelengoru glad je postajala sve strašnija. U stalnom smo pokretu, maršujući potpuno iscrpljeni od gladi i umora. Zbog blizine neprijatelja i avijacije, nismo smjeli ložiti vatre, te smo jeli sirovu konjetinu i neke trave (srijemušu – divlji luk, koprivu, kao i mladi lukov list), ipak, održali smo se i izašli iz ofanzive”, pisao je Juzbašić.

Osamdeset godina poslije, godišnjica osnivanja ove slavne jedinice NOB-a, na potresom razorenoj Baniji, prošla je nezapaženo. Samo na lokalnom nivou, na razini Grada Gline, simbolično su položeni vijenci u Gornjem Klasniću, na Spomenik Sedmoj banijskoj.

O vrijednostima rađanja, postojanja i ratnom putu Sedme banijske divizije za Novosti govori jedan od rijetkih svjedoka toga vremena, bivši potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, bivši predsjednik Sekcije Sedme banijske Mirko Mećava (1929.) koji je zadnjih decenija zajedno s Adamom Dupalom (1923. – 2014.), također pripadnikom Sedme banijske, održavao živi spomen na vrijeme NOB-a na Baniji. Odlaskom Dupala i zbog poodmakle dobi njegovih najbližih suradnika i suboraca, spomen na Sedmu banijsku kao da odlazi polako u zaborav. Iako je duboko zagazio u devedesete godine života, Mećavina sjećanja ispunjavaju mu dane ponosom na slavnu epopeju u kojoj je njegov zavičaj dao značajan doprinos.

– Sedma banijska divizija bila je izraz opredijeljenosti naroda Banije za antifašističku borbu, prvenstveno srpskog naroda na Baniji, bila je mjera njegove privrženosti i odanosti toj borbi. Jedinice Sedme banijske predstavljale su zaštitu života i sigurnosti naroda Banije od ustaških progona, pokolja i drugih zlodjela. Ali Sedma banijska divizija bila je važan elitni dio partizanske Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije posebno u Četvrtoj i Petoj neprijateljskoj ofanzivi. Samo u bitkama na Sutjesci i Neretvi izginuo je “cvijet Banije”. Na Baniju se nažalost u septembru 1943. vratilo svega 550 preživjelih i ranjenih boraca Sedme banijske. Banija je tih jesenskih dana istovremeno pjevala i plakala. Pjevala jer se vratila miljenica Banije, spasiteljica banijskih sela. Plakala je jer je u marševima i bojevima sagorjela naša mladost. Taj se demografski korpus nikada više nije obnovio – govori Mećava i napominje da su po povratku Sedme banijske, narodu Banije teško pali ti ogromni ljudski gubitci, ali da ipak nisu izdali ideju, nisu okrenuli leđa NOB-u.

– Ostali su odani antifašizmu i dalje nastavili borbu. Sedma banijska je bila ponovno popunjena do divizijskog broja oko 4.000 boraca i rukovodilaca. Ratni putevi Banijaca išli su po Pokuplju, Posavini, Slavoniji, Podravini, Kordunu, Bihaću, preko Jablanice, rijeka Pive i Tare, pa sve do samog kraja 1945. kroz Gorski kotar, Istru i Sloveniju gdje je Sedma banijska završila svoj ratni put, revolucionarnu misiju i havariju. U tadašnjoj međunarodnoj situaciji, partizanski pokret bio je najprogresivnija, najmoralnija opcija. Najbolji izbor, jedina humana, moralna opcija za srpski i hrvatski narod u Hrvatskoj te za sve narode u Jugoslaviji – navodi Mećava, dodajući da je Banija poslije Drugog svjetskog rata doživjela znatan razvoj.

– Otvarale su se osnovne i srednje škole. Gradilo se u svim općinskim centrima po nekoliko industrijskih i privrednih objekata i pogona, stanovništvo se zapošljavalo, radilo, razvijalo. Gradski centri Banije, Petrinja i Sisak postali su industrijski centri i giganti s brojnim uspješnim tvornicama koje su bile poznate u cijeloj Jugoslaviji i šire. Iz akcija samodoprinosa građana asfaltirani su cestovni pravci, izgrađene školske zgrade i zdravstvene ustanove ne samo u gradovima, nego i u selima – govori Mećava. Kaže da je u tadašnjoj Jugoslaviji državni sistem pod vodstvom Komunističke partije, uz mnoštvo negativnih i neprihvatljivih segmenata, u osnovi bila vrlo pozitivna, progresivna i dalekovidna društvena i politička opcija.

– U cjelini gledano, u tih 46 godina živjelo se u miru na ovim prostorima, u dobrim međuljudskim odnosima, u stalnim usponu i napredovanju u svim aspektima ljudskog i društvenog življenja te razvoja s velikim ugledom i simpatijama u ogromnoj većini nezavisnih država svijeta. Ljudi su bili sigurniji, vedriji, smireniji, bogatiji i perspektivniji. Pa što je drugo veći smisao i svrha življenja čovjeka? Danas od svega toga ostalo je malo. Ne da se od tih godina nije napredovalo, nego se mnogo padalo i nazadovalo – kaže Mećava. Govori da “Sedma banijska danas u našem društvu ne znači skoro ništa”.

– Divizija, njeni borci, podvizi i zasluge žive uglavnom u knjigama i uspomenama malobrojnih živih sudionika, iskrenih antifašista, poklonika NOB-a i antifašističkih udruga. Javno, nju se nigdje ne spominje. Čak u javnosti ima mišljenja da su to su bile neke neprijateljske jedinice u Drugom svjetskom ratu. Međutim, Sedma banijska trajno živi u srcima nas koji smo živjeli u to vrijeme, kao i većini njihovih potomaka na Baniji te svuda gdje Banijci žive – reći će Mirko Mećava.

(Novosti/Paulina Arbutina)

Facebook
E-mail