Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Anton Glasnović: Oportunisti i psihopati vode glavnu riječ

U bolničkom sustavu sam iskusio da u većini ustrojbenih jedinica uvijek postoji jedan ili nekoliko njih na vrhu, koji su postavljeni po ključu podobnosti i vode tu jedinicu poput feuda, a svi ostali su vazalno ovisni o njima. To nije sredina za slobodne intelektualce s izraženom empatijom

Anton Glasnović specijalist je neurologije, psihoanalitičar i član Radničke fronte. Zaposlen je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, gdje je docent na Katedri za histologiju i embriologiju. Od 2007. do 2015. radio je u Kliničkoj bolnici Dubrava, a povremeno je kao neurolog odlazio i na rad u Irsku. Glasnović u intervjuu za Novosti govori o problemima u javnom zdravstvu, svojim iskustvima u bolničkom sustavu te angažmanu liječnika u politici.

Smrt Vladimira Matijanića još jednom je razotkrila razmjere devastacije javnozdravstvenog sustava. Kako smo od nekoć jake, svima dostupne zdravstvene zaštite, došli do takve situacije?

Jednako kao što smo došli i u svim ostalim segmentima našeg društva. Kao što su ranije sve usluge, firme i tvornice bile usmjerene prema društveno utvrđenim ciljevima i potrebama, tako je bilo i sa zdravstvom. U međuvremenu je veliki dio javnog sektora, kao primjerice brodogradnja i druge strateške grane, sustavnim zanemarivanjem doveden do ruba funkcionalnosti i kao takav predan u ruke privatnika. Na isti nam se način sada bliži i gubitak javno dostupnog zdravstva za račun pojedinaca i kapitala koji će zarađivati na ljudskoj bolesti i zdravlju, što je, po mom mišljenju, duboko nemoralno, ali opet sastavni dio neoliberalnog narativa koji je usmjeren profitu, a ne čovjeku. Budući da je riječ o području koje je vrlo osjetljivo, jer njegovo uništavanje predstavlja direktan udar na najosnovnija ljudska prava, tome se pristupa polaganije, na mala vrata, a kada se dogodi jedan ovakav slučaj koji podrazumijeva smrt poznate osobe, onda najednom sve postane itekako vidljivo. To što se dogodilo Vladimiru Matijaniću zapravo se događa svakodnevno, ali s obzirom na to da se većinom radi o ljudima koji nisu javno vidljivi, čija lica nisu prisutna u medijima, njihove priče uglavnom ostaju nepoznate.

Za to vrijeme iz Vlade tvrde da je hrvatski zdravstveni sustav “otporan i učinkovit”, a hvale se i “uspješnom” borbom protiv pandemije koronavirusa?

Naravno da to tvrde kako bi pokušali prikriti vlastitu nesposobnost i manjak interesa za čovjeka. Jedino u čemu su zaista učinkoviti jest srozavanje zdravstvenih prava svakoga od nas i to kroz zanemarivanje primarnog i bolničkog sustava, pogodovanje farmaceutskim interesima i onima raznih šefova klinika, odjela i zavoda koje postavljaju po stranačkom ključu. Što se tiče borbe protiv pandemije, upravljanje njome je na samom početku bilo oprezno, ali samo zato što su i u drugim zemljama bili oprezni. Kasnije su podlegli ucjenama ugostitelja i drugih privatnika pa je sada Hrvatska u svjetskom vrhu po broju smrti od Covida na milijun stanovnika. Ali o tome se ne govori jer, s obzirom na to da još uvijek traje turistička sezona, nije oportuno.

Budući da ste i vi radili u javnoj bolnici, kako gledate na odgovornost liječnika koji rade u sustavu? Naime, neki od njih i sami su sudjelovali u štetnim reformama koje idu u korist daljnje privatizacije, a ogroman je broj i onih koji sve to šutke promatraju.

Liječnici su vrlo specifična populacija. Postoji velika većina onih koji šute i rade svoj posao, ali postoje i oni koji su na čelu ustrojbenih jedinica i od kojih je većina itekako doprinijela srozavanju zdravstvene zaštite na svim razinama. Međutim, stvarno ne možemo reći da je jedan prosječan specijalist koji svakodnevno obavlja svoj posao u nekoj prosječnoj bolnici ili ambulanti obiteljske medicine na bilo koji način doprinio tome. Ali ako želite napredovati ili naprosto raditi svoj posao bez ometanja i pritisaka, onda se doslovno morate podložiti klijentelističkom narativu i na neki način povezati s nekim od šefova. U bolničkom sustavu sam iskusio da u većini ustrojbenih jedinica uvijek postoji jedan ili nekoliko njih na vrhu, koji su postavljeni po ključu podobnosti i vode tu jedinicu poput feuda, a svi ostali su vazalno ovisni o njima. To nije sredina za slobodne intelektualce s izraženom empatijom. Uz sve to, ako gledamo apsolutne iznose ulaganja u zdravstvo, mi na razini EU-a u njega ulažemo najmanje – 1.014 dolara po glavi stanovnika godišnje, dok primjerice zemlja iz koje ne postoji takav odljev zdravstvenog osoblja poput Slovenije ulaže duplo više, a i ona je na začelju ulaganja u zdravstvo. To su pravi razlozi odlaska liječnika.

Nedostupna psihoterapija

Dakle i vaš odlazak iz KB-a Dubrava direktno je povezan s lošim stanjem u sustavu?

Apsolutno. Mene itekako zanima neurologija, volim je. Iskreno, kada sam upisivao fakultet, nisam razmišljao o tome kako ću jednog dana nekom pomagati. To sam učinio jer mi je medicina bila zanimljiva. Kada sam je završio, shvatio sam da sam itekako odgovoran za svoje pacijente, da radim ono što me uistinu zanima i da tako pomažem ljudima. Pa može li bolje? S tim idealom sam ušao u medicinu. I onda sam se najednom našao u okruženju koje je premreženo stranačkim, financijskim, seksualnim i drugim osobnim interesima, u kojem se pozicije osiguravaju na sve te načine, osim kvalitetom medicinskoga i znanstvenoga rada. Nisam otišao zato što sam izgubio interes za neurologiju ili medicinu, dapače, nego zato što u jednom takvom sustavu, koji je vrlo nakaradan, ali normalan za ovo društveno uređenje, osoba s integritetom ne može funkcionirati. Naravno da problemi postoje i na fakultetu gdje sada radim, ali ne do te mjere. Stanje u znanosti i visokom obrazovanju je ipak nešto malo drugačije i još je uvijek neusporedivo s brutalnom kaljužom zvanom hrvatska medicina.

Nedavno ste ukazali na problem nedostatka psihoterapije na teret HZZO-a. Kako se to u periodu porasta broja osoba s psihičkim poteškoćama odražava na daljnje raslojavanje društva?

Itekako se odražava. Svakom od nas je potrebno da ponekad porazgovara sa stručnom osobom i kaže joj ono što nas tišti. Koliko čujem od pacijenata, u našem javnozdravstvenom sustavu je psihoterapija u najmanju ruku nedostupna. Ako želite imati ikakve dugoročne koristi od psihoterapije, morate minimalno jednom tjedno imati seansu kroz više godina, jer se ona temelji na liječenju kroz izgradnju odnosa s pacijentom. Za razliku od Njemačke, u Hrvatskoj je takvo nešto nemoguće ostvariti na teret zdravstvenog osiguranja, a to nas na kraju dovodi do porasta psihosomatskih bolesti i broja samoubojstva. Znamo i da su hipertenzija, dijabetes, onkološke te kardio i cerebrovaskularne bolesti većinom uzrokovane kroničnim stresom. Time što nemamo adekvatnu i svima dostupnu psihoterapiju, zapravo još više opterećujemo zdravstveni sustav. S druge strane jedna privatna seansa košta oko 300 kuna, pa izračunajte koliko mora platiti onaj koji terapiju koristi na preporučenoj, minimalnoj tjednoj razini. Većina ljudi si zbog niskih primanja to ne može priuštiti.

Mnogi ovih dana zazivaju smjene odgovornih za slučaj Matijanić. No one neće riješiti ogromne, sustavne probleme, od spomenutih uskraćivanja usluga, rasprostranjenog klijentelizma do nedostatka lijekova. Što se uopće još da spasiti u javnom zdravstvu i koji bi trebao biti prvi korak u tom smjeru?

Smatram da se javno zdravstvo u potpunosti može spasiti samo ukidanjem postojećeg neoliberalnog kapitalističkog sustava u kojemu oportunisti i psihopati vode glavnu riječ. No prvi korak bi trebao biti ukidanje javno-privatnog partnerstva, odnosno u užem smislu outsourcinga zdravstvene skrbi, recimo u segmentu dijagnostike gdje se iz javnih fondova financira privatno, profitu usmjereno zdravstvo. Afera Medikol najbolje ilustrira parazitski odnos privatnog na javnom gdje se, umjesto da se kupi dijagnostički uređaj, potrošilo nekoliko puta veći iznos za outsourcing usluge. Nadalje, ukidanjem javno-privatnog partnerstva onemogućile bi se sulude situacije poput toga da, recimo, privatna ustanova obavlja sistematske preglede osoblja nekih javnih zdravstvenih ustanova ili da farmaceutske firme financiranjem podobnih liječnika imaju direktan ulaz u javni sustav. Time bi privatnici stvarno bili na neizvjesnom “svetom tržištu”, a šefovi klinika koji voze Mercedese i jahte, morali bi se zadovoljiti nečim skromnijim. Uostalom, zašto društvo ne bi ponovno osnovalo firmu koja će sama proizvoditi svoje lijekove i provoditi kliničke studije za račun svih, a ne klijentele na vrhu?

Podrazumijeva li to i ukidanje dvojnog rada zdravstvenih radnika, što zapravo predstavlja plodno tlo za korupciju?

Svakako, ukidanje dvojnog rada liječnika u javnoj i privatnoj ustanovi jedna je od mjera kojim se ponovno ojačava javni zdravstveni sustav i za to se treba boriti. Uz to, ukidanje dvojnog rada mora pratiti i poboljšanje radničkih prava liječnika i drugih zdravstvenih radnika. Pritom ne mislim samo na povećanje plaća, jer su one ipak veće od prosječnih u Hrvatskoj, nego i ostalih uvjeta, poput ograničenja broja izrazito iscrpljujućih 24-satnih dežurstava i rada na praznike i blagdane. Zdravstvenim radnicima, kao i svima drugima, naprosto treba odmor i vrijeme za sebe i obitelj.

Tomasović je nevažan

Kakvo je vaše iskustvo rada u irskom javnom zdravstvu?

Irska je središnja zemlja kapitalizma. Oni izdvajaju pet puta više za zdravstvo od nas, a po broju liječnika i medicinskih sestara su među vodećima u svijetu. Zato su tamo uvjeti rada i plaće zdravstvenih radnika izvrsni. Također, specijalisti tamo nemaju nikakve šefove, pa sami raspoređuju poslove i odgovorni su za sve što naprave. Poštuju se i svi propisi, što znači da se isplaćuje svaka dodatna minuta vašeg dobrovoljnog ostanka na poslu izvan radnog vremena. Zbog toga je korupcija u njihovom javnozdravstvenom sustavu svedena na najniži mogući nivo, a zdravstveni radnici mogu jako dobro živjeti u materijalnom, ali i moralnom smislu. Ne moraju se p(r)odavati nikakvim stranačkim ili inim interesima.

Kod nas je angažman liječnika u politici češće pravilo nego iznimka. Pritom je većina vaših kolega bliska desnim opcijama, prvenstveno HDZ-u.

Mislim da je to ponovno odraz neoliberalnog sustava u kojemu živimo. U njemu se ne potiče solidarnost ni zajedništvo, nego svatko misli na sebe, i to u skladu s onom poznatom izjavom Margaret Thatcher: ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove obitelji. Ako odrastate u takvom sustavu, a sada su već stasale mnoge generacije koju su medicinu upisale od devedesetih naovamo, onda nas i ne treba čuditi da većina tako funkcionira. Takvi ulažu u sebe i završavaju fakultete prvenstveno da bi imali siguran posao, ali i da bi se pokušali obogatiti i da bi jednoga dana bili važni i imali moć, jer jedino takvi preživljavaju. Ne kažem da sam išta posebno bolji od drugih, ali su moji motivi ipak bili drugačiji. Kada jednom uđu u takav sustav i vide kako stvari funkcioniraju, prilagode se, učlane u stranku i tako napreduju na hijerarhijskoj ljestvici. A ako to ne naprave, bit će oni na koje će se sručiti većina posla i ponižavanja onih iznad njih. I ja sam u trenutku kada mi je bilo teško komotno mogao ući u HDZ i tako dobiti zaštitu, ali jednostavno nisam imao želudac za to. Mnogi to naprave ne zato što su inicijalno loši ljudi, nego jednostavno jer su primorani, a onda i stvarno, kad se osile, s vremenom postaju loši.

Znači, isključivo se radi o oportunizmu, bez ikakve naznake političkih ideala?

A kakvih to ideala imaju HDZ ili SDP? Naravno da ulazak u HDZ ili bilo koju drugu veću stranku nema nikakve veze s političkim idealima. Ali u međuvremenu se i oni indoktriniraju i stvarno sami sebe uvjere da su veliki Hrvati i domoljubi pa nama ostalima koji nismo pristali na taj narativ s visoka dociraju o “hrvatskim vrijednostima”.

Jedan od viđenijih HDZ-ovaca među liječnicima je Hrvoje Tomasović, kojeg ste ovih dana kritizirali na društvenim mrežama zbog njegove gnjusne objave o Matijanićevoj smrti i “jugo doktorima”…

Tomasović je zapravo nevažan lik. On je samo izraz aktualnog stanja. Postojeći sustav potiče moralne opačine, pa tako i u zdravstvu na većinu vodećih pozicija dospijevaju, u najmanju ruku, moralno upitne osobe. Na njih su postavljene samo da bespogovorno izvršavaju naredbe s vrha i da provode strahovladu prema podređenima. Za razliku od većine, Tomasović nema inhibicija pa to i otvoreno govori, a ostali šute, rade što im se kaže i tako ostvaraju određene beneficije. U takvoj društvenoj konstelaciji Hrvoje Tomasović je zapravo normalna, a Vladimir Matijanić nenormalna pojava.

Što je vas motiviralo da se politički aktivirate i učlanite u Radničku frontu?

Iskreno, politika me ranije nije pretjerano zanimala, ali kada sam počeo doživljavati probleme na poslu, na cijelu situaciju sam krenuo gledati sistemski. Shvatio sam da taj koji se nada mnom iživljava nije jedini, uvidio sam da se slične stvari događaju i na drugim klinikama i u drugim bolnicama, odnosno da su problemi sistemski te da čovjek mora nešto učiniti. U suprotnom možete pustiti da vas moralno unište pa da se onda učlanite u HDZ, SDP ili neku drugu, sličnu stranku. Ili doslovno obolite. Ja sam u međuvremenu u svojim tridesetima dobio autoimunu šećernu bolest i četiri puta dnevno se bodem inzulinom. Mogao sam pustiti da to ide dalje, ali sam se na kraju odlučio aktivirati. Izabrao sam Radničku frontu jer ona okuplja neiskvarene ljude, one koji se ne bore za osobne interese. Štoviše, svi mi koji smo unutra smo zbog članstva u RF-u samo imali problema. Ali bez obzira ne sve, to je jače i od mene i svih nas, odnosno nešto što dolazi iznutra, bez oportune motivacije. Kao što Matijanić nije mogao nazvati ravnatelja splitskog KBC-a i tako si spasiti život, tako ja ne mogu biti u nekoj drugoj stranci.

(Novosti/Tamara Opačić)

Facebook
E-mail