Savez antifašističkih boraca
i antifašista Republike Hrvatske

Antifašizam na tavanu

U osamdesetima je na području Hrvatske djelovalo čak sedam specijaliziranih muzeja revolucije, postojala su i četiri specijalizirana memorijalna muzeja i više od 130 zbirki, odjela ili izložbi radničkog pokreta, NOR-a i socijalističke revolucije. Danas samo četiri muzeja vezana uz NOB pojedinačno obrađuju teme iz Drugoga svjetskog rata, o čemu za Novosti govore Sanja Horvatinčić, Nataša Mataušić i Zoran Restović

01.06.2018., Šibenik – U muzeju pobjede Zoran Restović, predsjednik antifašista Dalmacije povodom 75. obljetnice bitke na Sutjesci otvorio je izložbu pod nazivom Sutjeska. Okupljene posjetitelje iznenadio je svojom posjetom i Peđa Grbin sa suprugom. Cak je i pomogao jer je jedino on zbog svoje visine mogao učvrstiti slike koje su pale. Photo: Duško Jaramaz/PIXSELL

Ogulinski Muzej Narodnooslobodilačke borbe i radničkog pokreta koji je 1967. godine osnovao povjesničar Mihael Sobolevski kao prvu muzejsku instituciju u toj regiji, bio je prepoznatljiv i po izložbi u takozvanoj Titovoj ćeliji, odnosno ćeliji broj 6 koja je svjedočila o maršalovim zatvorskim danima. Postavom je dominirao narativ o narodnooslobodilačkoj i klasnoj borbi uz pripadajuću veliku zbirku originalnih predmeta i dokumenata vezanih za međuratno i ratno razdoblje. No s proširenjem koncepta ta je ustanova preimenovana u Zavičajni muzej. Početkom rata 1990-ih zbirka vezana za NOB u ogulinskom muzeju, koji je smješten u Frankopanskom kaštelu, deponirana je na tavan. Tavan se međutim pokazao neadekvatnim za muzejske svrhe pa je velik dio građe odmah stradao ili je u međuvremenu propao. Istovremeno se koncept muzejskog prostora bitno promijenio: od njegova preimenovanja dominiraju teme iz Domovinskog rata, ali i povijest planinarstva, etnografske diorame, posebno je uređena memorijalna soba Ivane Brlić-Mažuranić, dok je građa vezana za NOB i Drugi svjetski rat posve izostavljena.

Jedan broj ovih muzeja, zbirki i izložbi formalno-pravno je ukinut ili doslovno fizički uništen, a dio ih je nastavio rad u sklopu muzejskih ustanova ili su cijeli muzeji promijenili naziv i okvir djelovanja – ističe Sanja Horvatinčić

Postdoktorandica na zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti Sanja Horvatinčić podsjetila je da su na sličan način iz javnog prostora u Ogulinu izbrisani i spomenici posvećeni NOB-u.

– Sudeći prema nastojanjima novog muzejskog vodstva, koja pozdravljam, nadam se da će novi postav muzeja integrirati i građu vezanu uz sam osnutak muzejske ustanove, odnosno uz jedan od ključnih događaja suvremene povijesti toga kraja, a to je razdoblje Drugoga svjetskog rata – kazala je Sanja Horvatinčić za Novosti.

Osim činjenice da su prvi muzeji u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji nastali usustavljivanjem zbirki, kao i izložbeno-memorijalnih kompleksa posvećenih NOB-u, slučaj ogulinskog muzeja s početka 1990-ih može poslužiti kao ogledni primjer otužne sudbine njemu sličnih muzeja. Na nedavno održanoj tribini povodom 80. godišnjice formiranja partizanske bolnice na Petrovoj gori, povjesničarka i odnedavno umirovljena kustosica Nataša Mataušić kazala je da su u Hrvatskoj ostala samo četiri muzeja vezana za NOB koji pojedinačno obrađuju teme iz Drugoga svjetskog rata: Memorijalni centar Lipa pamti posvećen sjećanju na 269 stanovnika sela Lipe u općini Matulji, koje su u travnju 1944. godine mučili i ubili nacifašistički zločinci, Memorijalni kompleks Batinska bitka, Spomen područje Jasenovac i Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Šibeniku, dok su svi ostali muzeji i spomen-područja početkom 1990-ih ukinuti.

Integracija zagrebačkog Muzeja revolucije, u kojem sam radila kao kustosica, s Povijesnim muzejom izvršena je na brzinu, a većina radnika MRNH-a dobila je otkaz. Sva je muzejska građa uglavnom inkorporirana u zbirke nekadašnjeg Povijesnog muzej – kaže Nataša Mataušić

Prema elaboratu “Muzejske zbirke, muzejske izložbe i stalne izložbe sadržajno vezane uz Radnički pokret, NOB i poslijeratnu socijalističku izgradnju na teritoriju SR Hrvatske”, dovršenom potkraj 1986. i objavljenom u časopisu Muzeologija 1988. godine, u tadašnjoj je Hrvatskoj djelovalo čak sedam specijaliziranih Muzeja revolucije: Muzej NOB-a Biokovskog područja u Makarskoj, Muzej narodne revolucije Istre u Puli, Muzej narodne revolucije u Rijeci, Muzej radničkog i NOP-a za Slavoniju i Baranju u Slavonskom Brodu, Muzej narodne revolucije u Splitu, Vojnopomorski muzej Ratne mornarice u Splitu i Muzej revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu. Osim toga, postojala su i četiri specijalizirana memorijalna muzeja u sastavu spomen-parkova ili spomen-područja kao samostalne radne organizacije poput Spomen područja Jasenovac ili pak Spomen-parka Kumrovec; nadalje, postojalo je više od 130 zbirki, odjela ili izložbi radničkog pokreta, narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije…

– Premda je iz spomenutog elaborata razvidno da su muzeji, zbirke i izložbe dočekali devedesete s nizom problema i manjkavosti, postojali su i veliki potencijali za razvijanje i osuvremenjivanje njihovih fundusa i izložbenih koncepata. S promjenama paradigme na svim razinama, od novih politika pamćenja i ideologije baštine te prevladavajućeg revizionizma unutar i izvan struke, do promjena upravljačkih i financijskih mehanizama, muzeji su, baš kao i spomenici, u velikom broju slučajeva prepušteni propadanju i stihijskom odnosu prema baštini – govori Sanja Horvatinčić.

06.05.2011,Batina – Priča o jednoj od najkrvavijih bitaka II. svjetskog rata, Batinskoj bitci. Bitka kod Batine je vođena između 11. i 19. studenoga 1944. između jedinica NOVJ i Crvene armije s jedne strane i jedinica Wehrmachta i njegovih saveznika s druge strane. U bitki je izgubilo život 1297 pripadnika Crvene armije, vojna oprema postavljena u muzeju Photo: Davor Javorović/PIXSELL

I tako je već trideset godina građa vezana za temu NOB-a, koja je činila osnovni i dominantan fundus muzeja revolucije, marginalizirana, često su je otpisivali i neadekvatno deponirali. Ne postoji interes, dodaje naša sugovornica, da se pronađu upravljački modeli jer se baština socijalističkog predznaka sustavno bagatelizira i demonizira, iako upravo za taj segment prošlosti i kulturnog naslijeđa vlada sve veći interes neposrednih dionika, ali i međunarodne stručne i šire javnosti. Također nije joj poznato da je netko u posljednja tri desetljeća, otkako su ti muzeji u velikoj mjeri nestali ili su drastično transformirani, itko o tome napravio sistematično istraživanje.

– To je jasno već iz toga što na terenu nailazim na devastirane muzejske izložbe koje tako stoje od 1995., primjerice izložba u osnovnoj školi u Vodoteču, koju sam nedavno dokumentirala. Jedan broj ovih muzeja, zbirki i izložbi formalno-pravno je ukinut ili doslovno fizički uništen, a dio ih je nastavio rad u sklopu muzejskih ustanova ili su cijeli muzeji promijenili naziv i okvir djelovanja: na primjer, svih sedam specijaliziranih muzeja revolucije postali su nacionalni, regionalni ili gradski povijesni muzeji – objašnjava naša sugovornica.

A kako su zapravo (u)gašeni i nestajali muzeji vezani uz NOB? Na različite načine, kazat će za Novosti Nataša Mataušić.

Memorijalni centar Lipa pamti (Foto: Davor Konjikušić)

– Muzej narodne revolucije Split je ukinut, a njegova građa danas se čuva u Muzeju grada Splita. Muzej narodne revolucije Istre u Puli preimenovan je u Povijesni muzej Istre koji je baštinio svu njegovu građu. Muzej revolucije naroda Hrvatske (MRNH) u Zagrebu integriran je s Povijesnim muzejom Hrvatske u Hrvatski povijesni muzej. Memorijalni muzej narodnog heroja Rade Končara devastiran je u Domovinskom ratu i nikad nije obnovljen – nabraja Mataušić.

– Integracija zagrebačkog Muzeja revolucije, u kojem sam radila kao kustosica, s Povijesnim muzejom izvršena je na brzinu, a većina radnika MRNH-a dobila je otkaz. Sva je muzejska građa uglavnom inkorporirana u zbirke nekadašnjeg Povijesnog muzeja. Ali je sva ostala i sačuvana. Iako smo mi bivši djelatnici MRNH-a nastojali da se muzej preimenuje u Muzej suvremene povijesti, jer je prikupljena muzejska građa izlazila izvan okvira zakonom zadate djelatnosti, nismo u tom nastojanju, iako dobro obrazloženom, uspjeli. U trenutku kada joj više nije bio potreban, politika koja ga je stvorila odlučila ga je ukinuti i integrirati. Time su de facto obje institucije na neki način kažnjene, jer je stvoren veliki megalomanski muzej u kojem mnogi problemi integracije nisu do danas riješeni – ističe Mataušić.

01.02.2018., Jasenovac – Nakon izložbe o koncentracijskom logoru Jasenovcu koja je održana u New Yorku opet je aktualizirano pitanje ovog ustaškog logora. Spomen područje Jasenovac-muzej. Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Premda je, dodaje, sva građa koja se odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata i antifašistički pokret sačuvana i dalje se obrađuje po svim pravilima muzejske struke, ona u većini muzeja još nema pravo izlaganja. Izuzeci su tek potvrda takvog stanja. Mataušić smatra da je vjerojatno riječ o autocenzuri muzealaca koji izložbe s takvom tematikom izbjegavaju predlagati u svojim programima. Ističe također da je u Hrvatskoj, koja se može ponositi svojim antifašističkim pokretom, koji je bio jedan od prvih i jedan od najvećih u cijeloj okupiranoj Europi, ponos zamijenila amnezija. Razloge, kako kaže, možemo tražiti u nevjerodostojnoj politici, odnosno političarima koji će se rado u prigodnim situacijama pozivati na hrvatski antifašizam i istodobno šutnjom prelaziti preko svakog sve prisutnijeg oblika njegovog negiranja, odnosno afirmiranja ustaškog pokreta i njegovih sljedbenika. A dokaza za to je i previše.

– Većina od nas ima pretke koji su tijekom Drugoga svjetskoga rata bili ili partizani ili ustaše, odnosno domobrani. Iako smo emotivno vezani uz njih, ne možemo njihove greške pretvarati u vrline ako povijesne činjenice govore drugačije – kaže Nataša Mataušić.

Sanja Horvatinčić (Foto: Jovica Drobnjak)

Pa ipak, kakve stalne postave možemo pronaći u četirima preživjelim muzejima? Spomen soba posvećena Batinskoj bitci zapravo i nije muzej, ni muzejska zbirka, a još manje muzej sa stalnim postavom. Prema riječima Nataše Mataušić, koja je ondje, na devastiranom prostoru nekadašnjeg Memorijala kojim dominira Augustinčićev spomenik, a muzejska građa je otuđena, bila zadužena za realizaciju projekta, to je tek pokušaj da se na prikladan način obilježi jedna od sudbonosnih bitaka Drugoga svjetskog rata. Spomen soba, koja je u lošem stanju (u kojoj su izložene fotografije, primjerci lakšeg naoružanja i vojne opreme), otvara se samo na dan obilježavanja Batinske bitke, kada joj i dolaze jedini posjetitelji.

Stalni postav Memorijalnog centra Lipa pamti interpretira baštinu Lipe i povijest Drugog svjetskog rata na području Liburnijskog krasa koje uz Lipu obuhvaća mjesta Pasjak, Rupu, Šapjane i Brdce. Memorijalna baština Drugog svjetskog rata nadopunjena je pregledom kontinuiteta života na tim prostorima od prapovijesti do danas, pri čemu je poseban naglasak stavljen na kulturno-povijesnu baštinu Lipe prije, ali i nakon samog stradanja. Spomen područje Jasenovac s Memorijalnim muzejom pak ustrajno prikuplja, stručno obrađuje i prezentira muzejsku i arhivsku građu o ustaškom koncentracijskom logoru.

Šibenčani su upravo obilježili 77. godišnjicu oslobođenja grada. No bez inicijative tamošnjih građana i osnivača ne bi ni bilo (najmlađeg) šibenskog Muzeja pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugome svjetskom ratu. Zoran Restović, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije, otkriva nam da u državnom Muzeju grada Šibenika ne postoji stalni postav 20. stoljeća, a govorka se da je razlog tome baš nepoželjni period NOB-a. Doduše, na temelju posjeta stranicama gradskog muzeja, očigledno je da se ondje ipak može razgledati zbirka svakodnevnog života u SFRJ od 1945. do 1990. godine.

01.09.2020.., Zagreb – Povjesničarka Nataša Mataušić Photo: Josip Regovic/PIXSELL

– Niti su partizani i antifašizam bili negacija demokratskog društva ni uvođenja višestranačja, niti su oni bili sljednici ili prethodnici bilo koga s kime je Hrvatska ratovala. To su u startu dva ozbiljna stava po kojima nema nikakvog razloga da se ova država na takav način odnosi prema antifašizmu, muzejima, spomenicima i sličnom. Zatvaranje Muzeja revolucije u Splitu je na primjer politička odluka onih koji su izabrani demokratskim putem da o tome donesu odluku. Trebalo bi ih pitati: što je bio povod da izbrišete određeni dio povijesti tog naroda i teritorija? Ili: koji bi bio motiv rušenja spomenika ljudima koje su 1942. strijeljali Talijani – kako biste ga obrazložili? Osim ako ga nisu rušili oni koji cijene ideologiju onih koji su ih ubili – govori za Novosti Zoran Restović.

Njihov stalni postav je prikaz operacija oslobođenja Dalmacije.

– Po nama, to je bila najsvjetlija bitka pobjede. Izuzetno je značajna činjenica da su Dalmaciju oslobodili isključivo dalmatinski partizani. Mi te odrednice kroz muzej guramo. Bila je to prva oslobođena regija u tadašnjoj Europi i primjer oslobodilačke operacije vlastitim snagama – istaknuo je Restović.

Muzej je proslavio svoju prvu petoljetku u kojoj ga je posjetilo preko 12 hiljada posjetitelja, bez osporavanja ili neugodnosti. Kane se nadalje modernizirati, uvesti ekrane osjetljive na dodir, zvučno prezentirati bitke, čime bi i pojačali dojam izloženih tekstova i fotografija. Taj projekt ovisit će i o pomoći županija, ali i javnih institucija, muzejskih donacija, prodaje suvenira i sličnog. I dalje se, dakle snalaze – gerilski i partizanski. U međuvremenu su započeli dugo očekivani radovi na sanaciji i uređenju Spomen-parka Šubićevac. No postoji li interes za revitalizaciju muzeja NOB-a?

– Otvarajući nove perspektive zaboravljene ili izbrisane prošlosti možemo aktivno sudjelovati u borbi za pravednije društvo danas i sutra. Tim ciljevima treba pravdati nužnost revitalizacije muzeja NOB-a danas. U suprotnom je lako upasti u komodifikaciju sjećanja, fetišizaciju i ljevičarsku nostalgiju – kaže Sanja Horvatinčić.

Pa ipak, s ukidanjem i ignoriranjem takvih malih ali moćnih kulturnih i baštinskih agregata – ne samo muzeja, nego i spomeničkih kompleksa, domova kulture, kina itd. – država pokazuje pravo lice svojih kulturnih politika. Kao i u simptomatičnom zagrebačkom slučaju u kojem je Muzej grada Zagreba unatoč kampanji “Vratite ploču!”, koju je pokrenuo aktivist i publicist Saša Šimpraga, još donedavno odbijao vratiti na pročelje spomen-ploču svojoj kustosici Mariji Hanževački koju su ubili ustaše, ali i svojim radnicima poginulima u borbi protiv fašizma – Držislavu Švobu, Ivi Šrepelu i Ladislavu Strosseru.

(Novosti / Dragan Grozdanić)

Share on facebook
Facebook
Share on email
E-mail

Kategorije

Najave