Ruska agresija na Ukrajinu još uvijek traje i pitanje je hoće li se uskoro završiti. Ukoliko bi se završila ruskom pobjedom za svjetski poredak nastala bi potpuno nova, a za Europu katastrofalna situacija. U našem tisku pojedini žurnalisti, ali na žalost i ljudi visoko pozicionirani u diplomaciji, svojim javnim nastupima zbunjuju čitateljstvo jer unose u medijski prostor vlastite političke stavove i emocije u odnosu na Putina i Rusiju, umjesto da objektivno sagledavaju agresiju sa svih njezinih aspekata. Stoga, neka mi je dopušteno u najkraćim crtama objasniti (s količinom obavijesti i osobnog iskustva s kojima raspolažem) o čemu je riječ. Pa pođimo redom.
Jedna od poluistina koja se plasira u našu javnost je ona o rušenju bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Polazi se od teze kako je on nepravedno srušen, te da je nemire u Ukrajini 2013. na 2014. prouzročio NATO pakt i Sjedinjene Američke Države. Tumači ove teze zabacuju istinu da je Viktor Janukovič bio apsolutno proruski orijentiran političar, da se oslanjao na Rusku pravoslavnu crkvu i provodio u život instrukcije koje mu je davao Putin. Njegov premijer Azarov npr. toliko je javno vrijeđao ukrajinski narod da nikada nije u javnosti progovorio ukrajinskim jezikom. Bilo je razvidno kako Janukovič kreće stopama bjeloruskog predsjednika Lukašenka, a to je pretvaranje Ukrajine u satelitsku zemlju, formalno suverenu, ali de facto u cijelosti ovisnu o Rusiji.
Teza o financiranju zapada ukrajinskih domoljuba koji su na Majdanu ustali protiv ovakve politike nema uporište u dokumentima. Po toj tezi NATO i SAD su sistematski okruživali Rusiju kako bi ju oslabili i uništili. Zaboravlja se nekoliko bitnih čimbenika: npr. Savezna Republika Njemačka kao važna članica NATO pakta, imala je s Ruskom Federacijom tijekom mandata kancelarke Merkel srdačnije i ekonomski razvijenije odnose nego sa Sjedinjenim Državama. Dalje, zaboravlja se da je već 1990. i 1991. Rusija okupirala trećinu suverene, mirne i siromašne države Moldove koja ne graniči s njom i koja nikoga nije ugrožavala. Tamo je stacionirala svoju 14. armiju. Istih godina okupirala je razvijenu gruzijsku pokrajinu Abhaziju i pretvorila ju u neku paradržavicu, istjeravši prethodno većinu gruzijskog pučanstva. Nakon toga okupirala je i gruzijsku pokrajinu Južnu Osetiju pripojivši ju svojoj pokrajini Sjevernoj Osetiji. Mala i siromašna Gruzija nikoga ne može ugrožavati, a najmanje ogromnu atomsku silu kao što je Ruska Federacija. Treće, predsjednik Putin je 1994. potpisao Budimpeštanski sporazum kojim su velike sile garantirale Ukrajini teritorijalni suverenitet i nezavisnost ukoliko se odrekne svojih atomskih potencijala i dislocira ih na teritorij Ruske Federacije. Ukrajina je tu obvezu ispunila.
Ukoliko pratimo javne nastupe Vladimira Putina i njegovoga saveznika Vladimira Žirinovskog onda biva jasno kako su oni razmatrali povratak ruskih povijesnih zemalja u sastav svoje države. Riječ je o zemljama koje su nekada bile dio Ruske Imperije. Takvi planovi su bili javna prijetnja svim susjednim državama.
Predsjednik Janukovič nije srušen državnim udarom već je uz pomoć ruske vojske napustio Kijev nakon što je njegova policija izvršila pokolj nad demonstrantima. Oni su danas poznati kao „Nebeska satnija“. Napustio je svoj ured i prebacio se na teritorij Ruske Federacije. Kako je Ukrajina predsjednička republika u njegovoj kompetenciji bile su vitalne državne institucije uključujući i oružanu silu. On je vjerovao da će za njim krenuti i zastupnici njegove političke stranke, te će tako Ukrajinski parlament izgubiti većinu. Predsjednik Parlamenta vlč. Turčinov nakon odlaska Predsjednika države, postupio je sukladno Ustavu. Sazvao je sjednicu kako bi ustanovio kvorum. Na sreću, kvorum nije bio upitan i on je nakon toga, budući da se Predsjednik nije želio vratiti, po Ustavu automatski postao privremeni vršitelj dužnosti predsjednika Ukrajine. Zamolio je lidere parlamentarnih frakcija da izaberu mandatara za sastav nove vlade jer je i Azarov pobjegao. Budući da je Janukovičeva stranka ostala u manjini, v.d. Predsjednik dao je mandat za sastav Vlade novome političaru.
Tih sam dana boravio u Kijevu. Putin je na ove promjene reagirao vojnom agresijom. Ničim izazvan i bez uporišta u međunarodnom pravu izvršio je vojnu invaziju na ukrajinsku pokrajinu Krim, okupirao ju vojnom silom, a potom na hitlerovski način inkorporirao u sastav Ruske Federacije. Ukrajinska flota nije se suprotstavila niti jednim plotunom, jer je njezino zapovjedništvo prešlo na stranu neprijatelja. Janukovič je tijekom svoga mandata državotvorne i nacionalno svjesne ukrajinske časnike zamijenio podobnima i rusofilima. Shvaćajući kako ukrajinska vojska nema odgovarajući visoki časnički kadar, Putin izaziva ustanak ruske manjine u Donjecku i Luganjsku i po uzoru na Slobodana Miloševića pretvara ih u terorističke paradržave. Kako bi izbjegla definitivan poraz Ukrajina pristaje s nožem pod grlom na suicidalni mirovni sporazum u Minsku.
Nakon Minska Putin priprema agresiju na cijelu Ukrajinu. Ukrajinsko vodstvo je toga svjesno i konsolidira svoje oružane snage. Očajnički traži pomoć od Zapada koji tu pomoć uskraćuje. 24. veljače 2022. ruska armija kreće u agresiju na Ukrajinu nazivajući ju „specijalna vojna operacija“. Činilo se kako je na djelu blic – krig te da će Ukrajina pasti za nekoliko dana. Kijev je bio okružen ruskim trupama. Međutim, Ukrajinci su uspjeli zaustaviti napadača i izbaciti ga iz svojih zapadnih krajeva. Tada Putin rat pretvara u urbocid, genocid i kulturocid. Stalnim raketiranjem i terorom, čak i masovnim zločinima, širi paniku među pučanstvom a rezultat je oko 7 milijuna ljudi u izbjeglištvu. Ako gledamo prostor iz kojega su izbjegli, onda su to upravo krajevi koje Putin želi pripojiti Rusiji.
Nakon što je ukrajinska vojska izdržala prvotni udarac jedne od najsnažnijih sila na planeti, zapadne demokratske zemlje odlučujuse na pomoć, ne zbog altruizma, jer ga u politici nema, nego zbog toga što su svjesne da bi padom Ukrajine vrlo brzo bila okupirana Moldova, Rumunjska, Poljska, Finska… a Mađarska svjesna toga prihvaća savezništvo s Putinom.
Ukrajinska vojska nije imala proturaketni štit, nije imala dalekometnu ni sofisticiranu oružanu tehniku, zrakoplovstvo su joj agresori uništili. I sada, nakon što sa Zapada stiže pomoć pokazuje se da ruski vojni planovi neće biti ostvareni u cijelosti. Ali počinje igra sa cijelom Zemljom. Zapad Rusiji nameće sankcije, koje neke države odbijaju, a bez zajedništva takve su sankcije bez učinka. Putin pretvara energente u oružje kojim ucjenjuje Zapad, čiji su lideri, upravo slijepo vjerujući Putinu kao demokratskom lideru, učinili svoje ekonomije potpuno ovisnima o ruskoj nafti i ruskome plinu. Uz to, blokadom Crnoga mora, odnosno ukrajinskih luka, onemogućava se izvoz ukrajinskog žita i ugrožava opstanak mnogih afričkih zemalja kojima prijeti glad.
Mnogi naši putinovci tumače kako se Putina ne smije natjerati u kut jer bi mogao upotrijebiti atomsko oružje. Opravdavaju ga obrambenim razlozima njegove zemlje. Istina je slijedeća. Rusija vlada jednom šestinom planete, ima najveće prirodne resurse u svijetu, ima ogroman atomski potencijal, neuništiva je. Stoga ona ugrožava druge. Putin je pogazio povelju UN, Helsinšku povelju i Budimpeštanski dogovor. Povelja UN zabranjuje državama članicama da međusobne pogranične sporove rješavaju ratom. Zbog toga je ustanovljen međunarodni sud koji te sporove rješava. Putin je to odbacio. I sada, pokušaji da se shvati njegova politika zapravo su prihvaćanje politike jačega i svršenog čina. Ako on ima pravo okupirati susjedne zemlje navodeći kao razlog etničke, povijesne, jezične i strateške razloge, onda to ima pravo i svaka druga zemlja. Na predsjednika Ukrajine Zelenskog, vrši se pritisak nekih zapadnih lidera ne bi li u ime tobožnjeg svjetskog mira kapitulirao, odnosno završio na onakav način na kakav je u München 1938. završio tadašnji čehoslovački predsjednik dr. Jozef Haha.
Da zaključim: Putin koliko god bio iracionalan, neće aktivirati atomske potencijale, ne zbog sućuti i vjerskih razloga već zbog toga što je svjestan da bi to značilo kraj njegove zemlje i njega osobno. U trenutku dizanja „njegovih raketa“ s bojevim glavama, isti tren, obaviješteni preko svojih satelita, krenule bi prema Rusiji i rakete s atomskim glavama iz baza SAD i ostalih europskih atomskih država. Od Putina se ne traži nikakva kapitulacija, već samo to da poštuje granice susjednih zemlja, odnosno Povelju UN, a sporove koje ima da rješava na međunarodnom sudu pravde. Na globalnoj sceni Ruska Federacija je članica Vijeća sigurnosti s pravom veta i može zaustaviti sve odluke koje joj nisu po volji.
Ovaj je rat koji je započeo Putin po grubosti je sličan Hitlerovom. Korištenje hrane kako bi se izazvala masovna glad je najniži nivo svakog moralnog rasuđivanja. Konačno, Putin nije Rusija niti ruski narod. Protiveći se Putinovoj politici agresije, ne smijemo vrijeđati ruski narod i njegovu kulturu. Ja ću i dalje voljeti Jesenjina, Bulgakova, Anu Ahmatovu, Tolstoja, Dostojevskog i ostale ruske klasike. Oni koji optužuju ljude koji se ne slažu s Putinovom politikom kao rusofobe griješe i zapravo opravdavaju ovaj krvavi rat koji se ničim ne može opravdati.
Đuro Vidmarović
Zagreb, 22.7.2022
