OPERATIVNI PLAN „ACHSE“
Namjera je njemačke Vrhovne komande bila da brzo razoružaju talijanske snage na teritoriju Hrvatske, zaposjednu hrvatski dio jadranske obale i osiguraju od eventualnog angloameričkog desanta. Ovim je hrvatski vojni teritorij postao glavni u situaciji kapitulacije Italije i nakon nje
Kada je pao Tunis, moglo se očekivati da će saveznici nastaviti ofenzivu negdje u Italiji. Prvo su napali otok Pantallerin. Tu je 11. srpnja 1943. oko 11.000 Talijana jedva čekalo da se preda. Za Hitlera su još nepodnošljiviji bili radosni poklici sicilijanskog stanovništva kojima su 10. srpnja pozdravili stupanje saveznika na tlo toga otoka.
Na vidiku je totalni poraz Italije, Mussolini je 24. srpnja abdicirao. Italija se sprema na bezuvjetnu kapitulaciju, potpisanu 8. rujna 1943. godine. U njemačkoj Vrhovnoj komandi ozbiljniju su pozornost usmjerili na Balkan, bili su uvjereni da će izgubiti svog, ne baš respektivnog saveznika. Očekivali su angloamerički pomorski desant u Grčkoj ili u Dalmaciji. Zato su reorganizirali zapovjednu strukturu na jugoistoku Europe i doveli nove snage. U središtu se našla Hrvatska, što je važno za budući tijek ratnih zbivanja na Balkanu. Po operativnom planu „Achse“ (osovina) namjera je njemačke Vrhovne komande bila da brzo razoružaju talijanske trupe na teritoriju Hrvatske, zaposjednu hrvatski dio jadranske obale i osiguraju od eventualnog angloameričkog desanta. Ovim je hrvatski teritorij (vojišni) bio glavni u situaciji kapitulacije Italije i nakon nje.
Protiv jedinica Glavnog štaba Hrvatske našlo se pet njemačkih, vrlo jakih armijskih korpusa, od čega su dva oklopna. Onda se dovelo deset njemačkih elitnih divizija s istočnog, zapadnog i talijanskog fronta i iz pričuve njemačke Vrhovne komande. Od toga su tri oklopne, u ratu već kvalificirane, njemačke divizije, velike udarne moći. Stiglo je i njemačko zrakoplovstvo jačine oko 250 aviona, najviše lakih bombardera, koji su zagospodarili zrakom Balkana i Jadrana. Na vojsku NDH njemačko zapovjedništvo nije nešto naročito računalo, čak su se o njoj krajnje negativno izražavali. Opunomoćeni njemački general u Zagrebu, Glessa von Horsternau, javio je Berlinu „da Poglavnik i njegovi ministri stoje zbunjeni pred događajima i uzajamno se optužuju zbog pogoršanja sadašnje situacije“. Njemački general Alexander Lohr je Vrhovnoj komandi tvrdio da je „preko dvije tisuće vojnika NDH zarobljeno od partizana“ a da se „vlast i vojska NDH nalazi u rasulu i da na njih ne treba računati“.
Vrhovni štab NOVJ ocijenio je „da Italija može brzo ispasti iz pakta Osovine“ pa je odlučeno da se „ne ide u Srbiju, kakvog je bilo mišljenja, nego da se ponovno ide prema Zagrebu – bliže talijanskim trupama“. Vrhovni je štab radi pomoći Glavnom štabu Hrvatske iz središnje Bosne poslao u Hrvatsku Sretena Žujovića, Milovana Đilasa, Ivu Lolu Ribara, njegova oca dr. Ivana Ribara, Vladmira Nazora, Mladena Ivekovića i Velimira Terzića. Oni su do 7. rujna stigli u GŠ Hrvatske. Tada je došlo do promjena koje je Tito 10. rujna prihvatio. Ivan Rukavina je postavljen za komandanta Prvog hrvatskog korpusa a Ivan Gošnjak za komandanta GŠ Hrvatske. Krajem kolovoza i početkom rujna 1943. godine NOV Hrvatske u Dalmaciji, primjerice, bila je organizacijski i u drugim domenama pripremljena da, prema vlastitim mogućnostima, pristupi razoružanju talijanske vojske, akcija je nastupila čim je 8. rujna 1943. objavljena kapitulacija Italije. Brojni talijanski garnizoni padali su zaredom. Prema dogovoru, talijanski su vojnici, koliko se god moglo, transportirni u Italiju. Od talijanskih vojnika dragovoljaca u Splitu je osnovan bataljun „Garibaldi“, koji je ušao u sastav 1. dalmatinske, a potom 1. proleterke brigade.
B. Mirosavljev
