U znak sjećanja i poštovanja na te slavne pobjedničke dane, gdje se u srcu Slavonije kovalo bratstvo i jedinstvo naroda različitih narodnosti, koji su zajednički živjeli na tim prostorima i dijelili sudbinu teškog i mukotrpnog života, uglavnom seljaka
15. kolovoza 1943. godine osnovan je, kao treća faza NOV-a, mađarski bataljon Šandor Petefi, kao i četa njemačkih antifašista Ernest Thälmann.
Uz Hrvate i Srbe bilo je tu Mađara, Nijemaca, Slovaka, Čeha, Rusina, Ukrajinaca, Talijana i drugih nacija.
Rukovodstvo i članovi Virovitičko-podravske županije položili su cvijeće i odali počast palima za SLOBODU.
Slavonija je baš i iz tih razloga bila plodno tlo za širenje NOP-a, te se već i pred sam rat 1941. godine shvaćala potreba obrane zemlje od fašističkog okupatora jer su mnogi već tada pripadali naprednom radničkom pokretu.
U prvoj fazi pripadnici nacionalne manjine Mađara nalazili su se u sklopu drugih partizanskih jedinica i to: 12., 16., 17., 18., 25. i drugih od kojih se uz dvije divizije i Drugi korpus formirao kasnije VI. slavonski udarni korpus.
U to vrijeme u sastavu oružanih jedinica NOV-a nalazilo se 96 pripadnika mađarske narodnosti, od kojeg broja je već tada bilo 23 člana KP i 19 članova SKOJ-a.
Vrlo brzo dolazi do Odluke štaba 2. Korpusa da se formira Mađarski bataljon, te do toga i dolazi 15. kolovoza 1943. godine. Slavonija u to vrijeme vrvi političkom aktivnošću KP i SKOJ-a. Osnivaju se omladinski ogranci, razvija narodna vlast i osniva Antifašistički front žena – AFŽ. Organizira se i potiče opismenjavanje puka, razni tečajevi – posebno tečajevi za prijeko potrebne bolničarke. Sa svih strana iz raznih pravaca, vođeni iskusnim vodičima i kuririma stižu borci- Mađari – na formiranje bataljona Šandor Petefi, a poznate partizanske, slavonske staze vode ih do malog sela Slavonski Drenovac- Općina Orahovica, koji se smjestio podno zaštitničke planine Papuk. Stadoše u red, njih 50 Mađara, prekaljenih boraca koji svoje bitke već dobiše te po osnivanju bataljona Glavnom štabu i Vrhovnom komandantu Maršalu TITU poslaše telegram slijedećeg sadržaja:
“Borci, komandiri i politički komesari mađarskog bataljona ŠANDOR PETEFI šalju svoje pozdrave Titu i Glavnom štabu NOV-a Hrvatske. Obećavamo Vam da ćemo uložiti sve sile u borbu protiv fašizma i za izvojevanje slobode i demokracije. Smrt fašizmu / Sloboda narodu!!!” Komandant: Ferenc Kiš Politički komesar: Geri Karolj
Slabo naoružanje, a još slabije komandno znanje nadomještalo je veliko srce i silna želja – pokoriti neprijatelja što u konačnici zajedno u slozi i učiniše. Komandant Ferenc Kiš po život teškim ranama podlegao je 21. ožujka 1945. godine kada je obilazeći svoje borce i bodreći ih govorio im o uskoro nadolazećoj slobodi. SLOBODA je bila okosnica svih borbi i svih bitaka za koju se krv lila i pjesme pjevale…
10. rujna 1964. godine drug Tito posjećuje Mađarsku i u Budimpešti, obraćajući se narodu kazao je:
“Predratna Jugoslavija, rastrzana mnogim nacionalnim i socijalnim proturječnostima kapitulirala je i raspala se u roku 10 dana. Ali nisu kapitulirali jugoslavenski narodi i njihove progresivne i patriotske snage. U toj velikoj antifašističkoj borbi u redovima NOV-a, partizanskih odreda Jugoslavije, bilo je sinova mađarskog naroda, naročito pripadnika mađarske nacionalnosti koji žive u našoj zemlji. Posebno ističem bataljon Šandor Petefi…”
Pored već osnovanog češkog i mađarskog bataljona 15. kolovoza 1943. godine osnovana je i četa Ernest Thälmann, četa boraca antifašista njemačke narodnosti sastavljena od pripadnika tzv. Volkdeutschera, žitelja Hrvatske i prebjega, odnosno dezertera Wermachta koji su bili svjedoci pogubnih politika i odluka vojske kojoj su pripadali. Četa je brojčano manja i s toga ulazi u sastav mađarskog bataljona Šandor Petefi te vode značajne bitke u području Slavonije.
Nužno je naglasiti to zajedništvo naroda i narodnosti Slavonije pod istom zastavom u borbi protiv okupatora, o čemu je pisao i ratni Glas Slavonije br. 11 od 17. studenog 1943. godine. Tu bih spomenula neke od većih i značajnijih bitaka: Đakovo, Podravsku Slatinu, Slavonsku Požegu, Pakrac, Viroviticu, Medare, Čačince i druge. Kako je četa Ernest Thälmann brojčano jačala tako se 25. studenog 1943. godine osamostaljuje i broji 47 boraca. Borba za Čačince bila je posljednja dobivena bitka ove hrabre čete gdje su u teškim borbama kod sela Humljani napadnuti od njemačkih motoriziranih jedinica koje su stigle iz pravca Našica. Herojski su mnogi izginuli. Četa se od ovih strašnih gubitaka nikada nije oporavila te su se preživjeli borci stopili s drugim jedinicama… Tom prilikom poginuo je i komesar Ervin Kaufman, predratni SKOJ-evac iz Slavonskog Broda.
Borbe su tekle dalje do konačne SLOBODE…
Maja Jelinčić
