Bitke koju povijest bilježi i pamti kao jednu od najsjajnijih pobjedničkih bitaka u europskim razmjerima. Počela je 6. studenog 1944. i intenzivno trajala do 29. studenog 1944. godine.
I upravo danas polažemo vijence i evociramo uspomene na tu slavnu, nazovi borbu Davida i Golijata, borbu za SLOBODU Baranje, a i šire.
Nakon uvodnog pozdravnog govora domaćina druga Nikole Opačića – Udruga antifašističkih boraca i antifašista B. Manastir, vijence su položili:
- zamjenica gradonačelnika grada B. Manastira Svetlana Šapić Žarković
- Veleposlanstvo Ruske Federacije – Vojni izaslanik u R. Hrvatskoj njegova ekselencija general-bojnik Genadij Možajev
- SABA RH podpredsjednik drug Lazo Đokić
- Savez Udruge boraca R. Srbije i Vojvodine drug Jovo Baroševčić
- Delegacija – Zajedničko Veće opština predsjednik drug Dejan Drakulić
- Delegacija Generalnog konzulata R. Srbije u RH u Vukovaru drug Vojin Gajdobranski
Okupljeni pod spomenikom poginulih boraca Crvene Armije u B. Manastiru pažljivo smo slušali nadahnuti i vrlo emotivan govor na hrvatskom jeziku general-bojnika Genadija Možajeva koji je između ostalog kazao:
“Danas odajemo počast sjećanju na one koji su spasili naše domove i narode od uništenja i fašističkog ropstva, na one koji su dali SLOBODU i neovisnost zemljama Europe i Azije, oslobađanju svijeta od nacizma, na one koji su dali svoje živote za našu budućnost. Ne smijemo zaboraviti hrabrost, ustrajnost i patriotizam Crvene Armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Vječna im hvala, slava i spomen.”
Građani prolaze i zastajkuju, slušaju riječi govornika, pružaju mu ruku, a neki se žele fotografirati s generalom kako bi ponekad, u tišini svoga doma, evocirali uspomene na slavne dane borbe za slobodu.
Hrvati su uvijek pružali i primali ispružene prijateljske ruke, a ja se toplo nadam da će upravo ti mali, osiromašeni ljudi. materijalno osiromašeni, ali duhom veliki i bogati, isprati mrlju s moje domovine Hrvatske na listi neprijateljskih zemalja.
Samo su fašisti Njemačke, Italije, Bugarske, Ustaše i drugi trebali strepiti od junačke partizanske ruke…
Sudbina je htjela da baš 3. prosinca, koji datum bilježimo kao Dan neznanog junaka, nađemo se u B. Manastiru i Batini odavajući počast poginulima.
Tako je general-bojnik kazao kako na taj, u Rusiji praznički dan, diljem ruskih gradova građani polažu cvijeće na masovne grobnice, a u Moskvi se polaže cvijeće na grob “Nepoznatog Vojnika” u Aleksandrovskom vrtu pored Kremlja.
Na ovom grobu uklesane su riječi: “TVOJE IME JE NEPOZNATO, TVOJE DJELO JE BESMRTNO”.
A to je vrlo važno u trenutku, kada se pokušavaju revidirati rezultati Drugog svjetskog rata, iskrivljavati uloga Crvene armije i Titovih partizana u oslobađanju naroda od nacizma.
I nije samo to.
Oživljavaju se ideje nacizma, koristi se glorifikacija fašističkih pristaša, koriste se njihovi simboli. I na veliku žalost ti procesi ostaju izvan svake kritike vladajućih elita koji to koriste za postizanje svojih trenutačnih političkih, najčešće egoističnih, ciljeva – zaključio je general-bojnik.
Vijence i cvijeće – crvene karanfile – cvijeće proletera – položili smo i na groblju u B. Manastiru na kojem leže poginuli i umrli ranjeni partizani jer se tik do groblja nekada nalazila partizanska bolnica, dok su na vječitoj straži junaci Sara Bertić, Erne Kiš i Jovan Lazić…
Mnogo je tih nepoznatih junaka rasuto zemljom Hrvatskom i šire i na nama je samo da poštujemo i čuvamo uspomene na njih, jer tko ne poštuje svoju prošlost, ne zna što će sa svojom sadašnjošću, taj nema pravo niti na budućnost.
Zato se i dogodilo da mladić u Muzeju grada Splita, iz neznanja, a krivo usmjeren, razbije artefakte misleći da je to ćirilično srpsko pismo.
A kako je tada bilo:
U gluhoj noći snijegom i ledom okovane baranjske ravnice, samo Dunav oplahuje svoje obale. U tišini mrkle noći škripi snijeg pod koracima došljaka. Na oko ničega nema, ali to je samo privid jer okupljaju se čete partizana. Tu se našla 51.divizija sa 7., 8. i 12. Vojvođanskom brigadom dok su se u operativnoj rezervi, u oblasti Sombora našle 16. i 36. divizija. Junaci su to spremni i živote da daju za SLOBODU. Čekaju… čekaju saveznika Crvenu Armiju – čekaju tovariše! Stiže 75. streljački korpus sa 233. i 236. streljačkom divizijom, te 73. gardijskom divizijom 64. streljačkog korpusa, svi spremni da slome fašističku neman koja u početku brojaše 30 000 vojnika, a tijekom bitaka koje su trajale danima dosegnuše broj od 60 000 vojnika.
Pred zoru 11. studenog počinje osvajanje Dunava jer valja preći na drugu obalu. Pod paljbom neprijateljskih snaga čamcima prelaze Dunav kako bi uspostavili mostobran kod sela Zmajevac i Draž. Svaku kuću i svaku stopu zemljišta valja osvojiti kako bi se tim uskim mostobranom noću 11. na 12. studeni omogućilo prebacivanje ostalih četa, divizija i bataljona…
Nezahvalan je bio položaj branitelja jer se utvrda fašista nalazila na uzvisini Batine i lako su kontrolirali nepreglednu snijegom pokrivenu ravnicu…
Zbog krvavih okršaja srčanih junaka ova kota dobi ime “krvava kota 169″…
Uz nadljudske napore njemačke, mađarske, ustaške i ljotičevske jedinice bijahu poražene i uništene.
Ove operacije vođene su pod zapovjedništvom Partizanskog generala Kosta Nađa, komandanta Glavnog štaba NOV-a i Sovjetskog maršala Fjodora Tolbuhina i general-bojnika Andreja Vitruka, koji je zbog svojih zasluga u ratu odlikovan za Narodnog heroja Jugoslavije.
U ovim operacijama poginulo je 1 237 boraca Crvene Armije. Nedavno je pronađen i jedan kostur, a sačuvani gumbi s odore junaka odavahu da se radi o borcu crvenoarmejcu.
Svi oni počivaju u mauzoleju na uzvisini obale Dunava u Batini. Prekrasan spomenik, rad Majstora Augustinčića koji se vinuo nebu pod oblake čuva stražu i kao opomena svima koji bi samo i pokušali ugroziti SLOBODU.
SF/SN!
Maja Jelinčić
