Rođen u Varšavi 19. veljače 1922., Bartoszewski je, tek završivši školu, doživio njemačku invaziju na Poljsku 1. rujna 1939. Odrastao u obitelji katoličkih državnih službenika, nije pripadao nijednoj političkoj skupini. Ipak, uhićen je tijekom ulične racije u rujnu 1940. i deportiran kao zarobljenik (zatvorenik broj 4427) u glavni logor koncentracijskog logora Auschwitz, iako je pušten nakon šest i pol mjeseci zbog teške bolesti. To ga je iskustvo dovelo u redove poljskog pokreta otpora. Jan Karski ga je 1942. upoznao s pjesnikinjom Zofijom Kossak, koja je bila jedna od pokretača humanitarne organizacije Żegota, kršćansko-židovske tajne organizacije koja je spašavala nebrojene Židove izdavanjem krivotvorenih osobnih dokumenata. Budući da su poljska sveučilišta bila zatvorena, Bartoszewski je pohađao tečajeve “Letećih sveučilišta”, gdje su se seminari održavali u privatnim stanovima. Iako nije bio borac u “Armia Krajowa” (domovinska vojska), sudjelovao je u Varšavskom ustanku 1944. godine.
Nakon oslobođenja zemlje Bartoszewski je studirao na Sveučilištu u Varšavi i postao član Seljačke stranke (Polskie Stronnictwo Ludowe, PSL). Kratko je radio od početka 1946. kao novinar za stranačke novine PSL Gazeta Ludowa (upleten u političke sporove poljskog građanskog rata). Do 1954. bio je više puta u zatvoru, ali je 1955. rehabilitiran i od tada radi kao povjesničar i publicist. Bartoszewski je objavio preko 40 knjiga i 1200 članaka. Tema njegovih radova uglavnom je bio Drugi svjetski rat i holokaust. Objavio je važna djela o poljskom pokretu otpora 1960-ih i 1970-ih. U to vrijeme također je surađivao sa ZBOWID-om, poljskom udrugom članica FIR-a. Godine 1983. sudjelovao je u prezentaciji dokumentarnog filma o sudbini varšavskih Židova i ustanku u getu 1943. godine.
Zbog vlastite uloge u spašavanju poljskih Židova, već 1965. godine uvršten je u Galeriju “Pravednika među narodima” Muzeja Yad Vashem.
Osamdesetih godina 20. stoljeća uključio se u pokret Solidarnosc i nakon toga proveo nekoliko godina kao gostujući profesor na zapadnoeuropskim sveučilištima, gdje je 1986. godine dobio, među ostalim nagradama, “Nagradu za mir njemačke nakladničke tvrtke”.
Devedesetih je ušao u fazu intenzivne političke aktivnosti, koja se posebno ticala njemačko-poljskih odnosa. Najprije je postao poljski veleposlanik u Beču. Godine 1995. nakratko je preuzeo funkciju ministra vanjskih poslova u vladi Józefa Oleksyja. Od lipnja 2000. do rujna 2001. ponovno je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova Poljske, ovaj put u vladi Jerzyja Buzeka. Od studenog 2007. bio je državni tajnik i savjetnik za vanjsku politiku poljskog premijera Donalda Tuska. Bartoszewski se posebno zalagao za poljsko-njemačke i poljsko-židovske odnose.
Teme Auschwitza i poljskog otpora također su ga zaokupljale tih godina. Na 60. obljetnicu oslobođenja logora Auschwitz od strane Crvene armije, 27. siječnja 2005., Bartoszewski je održao nadaleko cijenjen govor tijekom tamošnje ceremonije komemoracije. Njegova predanost svim skupinama zatvorenika u tom logoru nagrađena je 2008. godine Europskom nagradom za građanska prava Sinta i Roma.
Politički je intervenirao i u povijesno-političke rasprave u Njemačkoj, u kojima je izrazio jasnu kritiku “Centra protiv protjerivanja” planiranog u Berlinu i isticao poljske rezerve protiv svakog oblika revanšizma.
Kada je Bartoszewski preminuo 24. travnja 2015., njegovom sprovodu su prisustvovali brojni političari, uključujući njemačkog predsjednika Joachima Gaucka i poljskog predsjednika Bronisław Komorowski.
Međunarodni savez antifašizma (FIR)/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH)
