Bitka na Sutjesci Ispis
Utorak, 18 Lipanj 2019 20:35

Bitka na Sutjesci, od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Makar je u uzastopnim bitkama na Neretvi i na Sutjesci snage glavnine NOVJ pretrpjele izrazito teške gubitke, one su ipak opstale, te su se u kasnijem tijeku Drugog svjetskog rata obilježenog kapitulacijom Italije i postupnim potiskivanjem njemačkih snaga na svim frontovima, one uspjele obnoviti i naposljetku zagospodariti područjem Jugoslavije.

 

Povijest

Nijemci su nazvali taj plan operacija Schwarz ("Crno"). Ova ofenziva je uslijedila nakon operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi) u kojoj je NOVJ imala vrlo teške gubitke (oko 12 tisuća poginulih u borbi, 600 strijeljanih i oko 2 tisuće zarobljenih boraca, od približno 20 tisuća partizana koji su sudjelovali u bitci), ali koja ipak nije do kraja slomila partizane, a nije zarobljen ni njihov vođa Josip Broz Tito, Nijemcima poznat kao "Walter" (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofenziva.

Sile Osovine su okupile oko 127.000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući njemačke, talijanske, hrvatske, i bugarske jedinice, te preko 300 zrakoplova, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18.000 vojnika operacijske skupine od 16 brigada Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske, uz koje se nalazilo osoblje i ranjenici Centralne bolnice NOVJ, njih skoro 4 tisuće. Nakon što su okupili postrojbe, Nijemci su započeli s ofenzivom na 15. svibnja 1943. Sile Osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih u žestoke borbe kroz cijeli mjesec na krševitom terenu.

9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Tigar se, prema navodima, žrtvovao da spasi Titu život.

Suočena sa skoro isključivo njemačkim postrojbama u završnom okruženju NOV se konačno uspio probiti preko Sutjeske kroz linije 118. njemačke, 104. lovačke i 369. legionarske pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi, njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje, okrutni njemački vojnici su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to su partizanske postrojbe trpjele od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio pjegavac.

Smrtno je stradalo ukupno 7543 partizana, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe: jugoslavenski izvori su propuštali navoditi broj ranjenika, vjerojatno zato što se stalno ponavljalo da je NOVJ odmah nakon što je pretrpjela ovako teše gubitke "krenuo u protunapad", makar je elementarna logika nametala da se konstatira da su partizani naprosto uspjeli umaknuti iz obruča i nastavili bijeg.

Njemački zapovjednik na bojnom polju general Rudolf Lüters je u svom završnom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerojatno visokim borbenim moralom".

Nakon izrazito teških gubitaka, izmorene snage NOV su se pregrupirale i našle utočište na području istočne Bosne, te su tijekom narednih 20 dana na kraće vrijeme potisnule ustaške i domobranske posade iz Vlasenice, Srebrenice, Olova, Kladnja i Zvornika. Potom su pod napadima njemačkih i snaga NDH nastavile dalje u planine na sjeveru Bosne.

Bitka na Sutjesci je postala važan dio kulture u poslijeratnoj Jugoslaviji, te se prikazivala kao pobjeda i važna etapa na putu prema konačnoj pobjedi u ratu.