DVADESET GODINA ISTRAŽIVALA SAM ŽIVOT DIANE BUDISAVLJEVIĆ Print

Povjesničarka Nataša Mataušić za Telegram govori o novoj knjizi 'Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata'

'Ti dani predstavljaju najmučnije i najteže razdoblje moga rada u Muzeju. Često sam prekidala rad, plakala, ljutila se na sebe, i sve one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu djece. Knjige, novinski članci, feljtoni o akciji spašavanja djece gomilali su se u mojoj sobi, ali nije bilo nikakvih podataka o tome tko je snimao tu djecu, tko je svojom rukom upisivao podatke na poleđini svake numerirane fotografije...'

Nekoliko mjeseci prije nego li je objavljeno da je film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ redateljice Diane Budisavljević uvršten u školski kurikulum, povjesničarka Nataša Mataušić, uspješno je obranila doktorat: “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora“. Taj rad će u rujnu kao knjigu “Diana Budisavljević, Prešućena heroina Drugog svjetskog rata” objaviti izdavačka kuća Profil. Nije to međutim prvi puta da su se na temi velike humanitarke ukrstili putovi povjesničarke Mataušić i redateljice Budisavljević.

Od 2010. Nataša Mataušić bila je stručna suradnica, uz povjesničare Srđana Grbića i Silvestra Milete kao glavnog istraživača, za film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Ona i Budisavljević gotovo su na jednak način bile fascinirane herojskim životom Austrijanke Diane Budisavljević koja je za vrijeme NDH, od 1941. do 1945., spasila iz ustaških logora više od 7000 djece.

S obzirom da je njen humanitarni rad nakon završetka Drugog svjetskog rata sve do 2003. bio izbrisan iz službene povijesti, doktorica Mataušić, posvetila je gotovo dvadesetak godina istraživanju njenog života i djelovanja. I taj njen predani rad rezultirao je kolosalnim znanstvenim radom.

 

KAKO SE SJETILA ALBUMA DJECE

Kad ju je 1998. Ministarstvo kulture RH imenovalo članicom Povjerenstva za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, Mataušić se našla pred zahtjevnim zadatkom jer se u to vrijeme u Memorijalnom muzeju nije nalazio niti jedan muzejski predmet.

Nakon pregleda sve stručno obrađene i u muzejske knjige inventara upisane predmete sjetila sam se albuma s fotografijama djece koji su se čuvali u muzejskom depou zajedno s još neobrađenom, ali evidentiranom muzejskom građom. Bilo je tu 5 albuma s 537 originalnih fotografija djece iz 1942., koja su iz ustaških logora dovedena u Zagreb.”

Kako je već raspolagala nekim informacijama, uputila se u stručnu obradu fotografija iz albuma. “Ti dani predstavljaju najmučnije i najteže razdoblje moga rada u Muzeju. Često sam prekidala rad, plakala, ljutila se na sebe, i sve one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu djece. Knjige, novinski članci, feljtoni o akciji spašavanja djece gomilali su se u mojoj sobi, ali nije bilo nikakvih podataka o tome tko je snimao tu djecu, tko je svojom rukom upisivao podatke na poleđini svake numerirane fotografije”, priča Matušić.

 

USPOREĐIVANJE RUKOPISA U DNEVNIKU I ALBUMU

Tada je Branko Petrina, koji je preživio logore u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški, uputio povjesničarku Mataušić na Silviju Szabo, unuku Diane Budisavljević. Ona je sačuvala dnevnik svoje bake koji je kao knjiga pod naslovom “Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945”, objavljen 2003.

Neposredno pred izlazak knjige Szabo je Mataušić u Muzej donijela nekoliko stranica albuma koje su bile istih boja i dimenzija kao album koji je pronašla. “Usporedba rukopisa na poleđinama fotografija bila je neupitna. Radilo se o istom rukopisu. Rukopisu njezine bake Diane Budisavljević. Pitanje porijekla albuma time je bilo riješeno.”

Međutim ti albumi s fotografijama djece, prisjeća se doktorica Mataušić, koje je Diana u izuzetno teškim ratnim uvjetima uspjela načiniti i kroz sve ratne godine sačuvati kako bi roditelji, rođaci ili znanci, mogli identificirati djecu i koja bi na taj način mogla biti vraćena roditeljima, nažalost nisu poslužila namjeni za koju su mukotrpno rađeni. Oni su joj nakon završetka Drugog svjetskog rata oduzeti uz obrazloženje da nema svrhe da se čuvaju kod privatne osobe.”

 

NAPOKON OTKRIVEN MISTERIJ FOTOGRAFIJA

Oni su odloženi zajedno s drugim fotografijama na tavan Više škole za socijalne radnike u Nazorovoj ulici. Pukim slučajem pronašao ih je 1966. godine Jerko Treputec i predao ih Ivanu Pokasu koji ih je proslijedio Muzeju revolucije naroda Hrvatske. “Trebalo je proći 30 godina da shvatimo o kakvim se dragocjenim albumima radi. Slijedom okolnosti i događaja na koji nisam imala utjecaja, ali i osobnog angažmana na stručnoj obradi muzejske građe, razasuti dijelovi puzzla su se složili i dali konačan, potpuno neočekivan odgovor.”

Tako je napokon razriješena misterija fotografija, ali i otkriveno ime njihove autorice Diane Budisavljević. Tada se povjesničarka Mataušić s još većim znanstvenim žarom bacila na istraživanje njenog humanitarnog rada tijekom Drugoga svjetskog rata.

Prije objavljivanja Dnevnika podaci o Diani Budisavljević bili su više nego oskudni, a kako sam se tijekom daljnjih istraživanja uvjerila, i netočni. U stručnoj i znanstvenoj literaturi, kao uostalom i publicistici, koja se bavila temama stradanja djece i žena u razdoblju Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine sve do 2003. njeno se ime rijetko ili uopće nije spominjalo. A kad se to i činilo, uglavnom joj nisu davali ulogu i značaj koji je stvarno imala.”

 

NEOČEKIVANI RASPLET

Nataša Mataušić diplomirala je povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bila je kustosica Zbirke fotografija, filmova i negativa Muzeja revolucije naroda Hrvatske, a od 1999. bila je predsjednica Upravog vijeća Spomen područja Jasenovac. Za Domovinskog rata priredila je desetak izložbi o ratnim stradanjima i razaranjima u Hrvatskoj.

Logor smrti i radni logor,” brojnih izložbi i kataloga izložbi te stručna suradnica na nekoliko izložbi iz suvremene povijesti. Svoja istraživanja započela je u Arhivi Više škole za socijalne radnike, danas Studij socijalnog rada, u ulici Vladimira Nazora.

Upravo su na tavanu te škole pronađeni odbačeni albumi Diane Budisavljević. Prvotni rezultat bio je prilično skroman, ali važan jer su pronađeni dokumenti o Jani Koch i Kamilu Bresleru, njenim suradnicima koji su izvjesno vrijeme radili u toj školi. Ponekad sam se morala oslanjati više na intuiciju nego na poznate činjenice, što je u sinergiji dovelo do neočekivanog raspleta i saznanja, istovremeno razotkrivajući društvene i moralne poroke u društvu koje se gradilo, između ostaloga i na neistinama.”

 

DNEVNIK RAZOTKRIO ISTINU O ZASLUGAMA

Dnevnik Diane Budisavljević koji je pronašla njena unuka razotkrio je godinama prihvaćenu neistinu o tome kako su glavne zasluge za spašavanje srpske djece iz ustaških logora pripadale Komunističkoj partiji i njenim ilegalnim aktivistima.

Dnevnik je izuzetan povijesni dokument o jednom kratkom, ali surovom razdoblju hrvatske povijesti. On je pisan iz perspektive žene koja je u iznimno teškim ratnim uvjetima pronašla snage i hrabrosti slobodno misliti i djelovati te pružati aktivan građanski otpor ustaškom režimu. No to nikako nije bilo dovoljno da bi se razumjeli složeni procesi njenog djelovanja i njene akcije, uloga i karakter pojedinih osoba koje spominje, kao uostalom i rezultati koja je postigla. Brojna pitanja povezana s njenim radom ostala su i dalje otvorena i tražila su odgovore.”

 

ODVAJANJE LAŽI OD ISTINE

Tijekom prikupljanja stručne, znanstvene i memoarske literature, kao i novinskih članaka o akciji spašavanja takozvane “kozaračke” djece, Mataušić je došla je do zapanjujućih saznanja.

Sva literatura napisana u razdoblju socijalističke Jugoslavije više je skrivala nego otkrivala, dajući sukladno vremenu nastanka, glavnu ulogu u akciji spašavanja djece Komunističkoj pariji i ilegalnim aktivistima Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Trebalo je odvojiti moguće od nemogućeg, laži od istine, pretjerivanja od stvarnosti, očistiti tekstove od ideoloških interpretacija. Valjalo je otkriti što je bilo cenzurirano i pročišćeno te objasniti ovaj složeni i kompleksni događaj u kojem je sudjelovao veliki broj ljudi različitih ideoloških, političkih, socijalnih i moralnih opredjeljenja i kvaliteta, a koji se odvijao u jednom iznimno teškom ratnom i revolucionarnom vremenu.”

 

NE TREBA VJEROVATI ‘IZVORNIM’ DOKUMENTIMA

Prvi tekst o Diani doktorica Mataušić objavila je 2003. kao zaseban odlomak u knjizi: “Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor.” Bio je to prvi pokušaj da se nakon objavljivanja Dnevnika o akciji spašavanja srpske djece javno progovori na drugačiji način. Za istraživačkog rada, kako kaže Nataša Mataušić, puno ju je toga iznenadilo.

I neugodno i ugodno. Prvo neugodno iskustvo odnosi se uglavnom na saznanje da ne treba vjerovati ‘izvornim’ dokumentima NDH, kao ni onim nastalim neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, a koji govore o akciji spašavanja djece. Nastali u određenim društveno-političkim okolnostima uglavnom su prikrivali ili izokretali istinu nastojeći biti u skladu s poželjnim. Ponekad je bila presudna autocenzura pisca dokumenta, ali nije bilo prezanja ni od redigiranja izvornih dokumenata.”

 

BUDISAVLJEVIĆ NAPROSTO PRECRTANA IZ ISKAZA

Kao jedan od primjera takvog postupanja Mataušić ističe primjer otkrića Silvestra Milete, a odnosi se na redigiranje izvornog iskaza glavne sestre HCK Dragice Habazin pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača od 25. listopada 1945.

Tatjana Marinić, koja je bila načelnica u Ministarstvu socijalne zaštite, jednim je potezom olovke precrtala uvodni dio njenog iskaza u kojem se Diana Budisavljević navodi kao inicijatorica akcije spašavanje srpske djece iz logora i tako je izbrisala iz povijesne memorije. Jer upravo tako cenzurirani i redigirani zapis čuva se u fondu Zemaljske komisije kao izvornik, kao takav objavljen je u knjizi Žene Hrvatske u NOB-i i kao tako ‘vjerodostojnog’ preuzimaju ga svi koji pišu o akciji spašavanja djece”, objašnjava.

 

MALO INFORMACIJA O SURADNICIMA

Drugo neugodno iskustvo za doktoricu Mataušić bilo je saznanje da nema informacija, odnosno biografskih podataka za znatan broj njenih suradnika. “Kao svoje suradnike Diana Budisavljević navodi osobe s kojima je bila u neposrednom kontaktu i s kojima je gotovo svakodnevno surađivala.

No, krug ljudi koji je doista sudjelovao u akciji bio je puno veći i obuhvatio je mnoge za koje Diana Budisavljević i nije mogla znati. Među njima je svakako bio i znatan broj ilegalnih aktivista NOP-a. Uostalom, bez njih Akcija nikada ne bi postigla takve rezultate.”

Mataušić ističe kako je austrijsko podrijetlo i znanje njemačkog jezika pomoglo Budisavljević u njenom poslanju. No, upozorava, kako je njezin rad u okviru zakonima dopuštenog, hrabrost da kuca na sva vrata, pa i najviših državnih dužnosnika, bila još važnija.

 

VEĆ U MLADOSTI JE BILA HUMANITARKA

Objašnjavajući zašto se upustila u tako opasno djelovanje, doktorica Mataušić kaže kako je Diana već kao mlada djevojka, pokazala humanitarne sklonosti.

Za Prvoga svjetskoga rata upisala je, želeći pomagati ranjenicima, tečaj za medicinske sestre i njegovateljice (Pflegekurs) na Sveučilišnoj klinici u Innsbrucku. Za Drugoga svjetskoga rata suočena s patnjama srpskog stanovništva, a posebice žena i djece zatočenih u ustaškim logorima, a za koje nije postojala nikakva organizacija koja bi se o njima brinula, pa niti Hrvatski crveni križ, pokrenula je vlastitu akciju u cilju pružanja pomoći, isprva u hrani, odjeći i lijekovima.”

Na pitanje zašto se izložila tolikom riziku Nataša Mataušić kaže da o tome možda najbolje svjedoči Dianin zapis iz Dnevnika zabilježen 14. lipnja 1942. Tada je Hecker prihvatio njen prijedlog da osobno preuzme brigu i odgovornost za transport oko 280 žena s djecom koje su zbog bolesti bile vraćeni iz Linza:

Ukoliko želim, on će se zauzeti da žene i djeca ostanu u Zagrebu i da budu meni dodijeljeni. Odmah sam odgovorila da ću djecu zadržati pod svaku cijenu, a što se tiče odraslih, moram se najprije pobrinuti za smještaj. Dao mi je broj svog telefona s napomenom da mu se što prije javim. To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila – mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti”, napisala je ova hrabra humanitarka.

 

ULOGA NADBISKUPA STEPINCA

Diana Budisavljević na nekoliko mjesta u Dnevniku opisuje svoje susrete s nadbiskupom zagrebačkim Alojzijem Stepincem. “Prvi se put s njim sastala 3. prosinca 1941. Posjetila ga je kako bi ishodila dozvolu za odlazak u logor Loborgrad i dijeljenje hrane ondje zatočenim srpskim ženama s djecom. Nadbiskup se ograđivao da “nema nikakvog utjecaja na vladu” i da “u vladi ništa ne može ishoditi” tvrdi povjesničarka te nastavlja:

Stepinac je isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani i njenoj Akciji i potpuno neosjetljiv na njene molbe i moralne prodike, zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao. Od kolovoza 1942. i kolonizacije, a naročito od siječnja 1943., počeo joj je pružati pomoć u spašavanju i osiguranju smještaja za djecu. Stepinčev biograf Aleksa Benigar stavlja u isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece preko Karitasa, što će kasnije mnogi koristiti kao floskulu da je upravo Stepinac spasio 7000 srpske djece”

 

SUMNJIČAVA PREMA STEPINCU

Doktorica Mataušić kaže da su Dianini nepovjerljivi i sumnjičavi stavovi o Stepincu nakon njihovih prvih susreta bili opravdani, no kasnija Stepinčeva susretljivost i stvarna pomoć nisu doveli do promjene njenog mišljenja. Ili se u Dnevniku, takvo mišljenje, slučajno ili namjerno ne iskazuje.

Karitas je kao organizacija djelovala pod okriljem Stepinca i kolonizacija djece, koja je donijela spas velikom broju srpske djece preuzete iz logora, ne bi bila moguća niti bi imala takav uspjeh da je Stepinac nije podržao. Nadbiskup je uputio poslanicu svim župnim uredima s molbom da pomognu Karitasu u kolonizaciji djece. Uostalom, mogao ju je jednostavno i zabraniti.

Pitanje koje si možemo postaviti jest zašto je svoju poslanicu objavio tek mjesec dana nakon dolaska prve djece u Zagreb, odnosno tek nakon što je 23. kolovoza 1942. objavljena službena dozvola Ministarstva udružbe da se ‘izbjeglička’ djeca mogu udomiti, odnosno, kako se to tada nazivalo, kolonizirati”, pojašnjava Matušić.

 

ZAŠTO JE PRVO IZBRISANA IZ POVIJESTI

Među ključne razloge zašto su komunisti nakon završetka rata pokušali izbrisati iz povijesti ime Diane Budisavljević, Matušić izdvaja činjenicu da je Narodna Republika Hrvatska u novoj Jugoslaviji bila sumnjičena za propast stare države, da je bila obilježena kolaboracijom s okupatorima, ustaškim režimom i kompleksom krivnje radi počinjenih zločina nad sunarodnjacima.

U ime proklamiranog bratstva i jedinstva stalno je morala dokazivati svoju “pravovjernost”. Trebalo je što prije potisnuti u zaborav civilne žrtve rata, a pogotovo veliki broj stradale djece. Njihove patnje i traume korištene su, već tijekom rata, uglavnom u propagandne svrhe u napisima o zločinačkom karakteru ustaškog režima. No akcija spašavanja djece bila je, ipak, od prevelikog značenja da bi bila potpuno zaboravljena, samo što njeni nosioci i organizatori, kao i učesnici, postaju gotovo isključivo članovi Komunističke partije i Antifašistička fronta žena i ilegalni pripadnici NOP-a. Sve ono što nije išlo u prilog tako građenoj slici trebalo je prešutjeti i sakriti, pa tako i Dianu Budisavljević i njenu Akciju.”

 

KAKO JE POLAKO POSTAJALA DIO POVIJESTI

Na temelju istraživanja doktorica Mataušić zaključila je kako je tijekom godina, u skladu s objavljenom stručnom, znanstvenom i memoarskom literaturom, prava istina o tome kome pripadaju najveće zasluge u akciji spašavanja djece žrtava ustaškog terora, postupno dobivala pravo javnosti.

Pa je tako Diana Budisavljević 1954. predstavljena tek kao članica grupe dobrovoljnih sestara HCK, 1955. već je drugarica koja aktivno radi na spašavanju djece, a 1971. postaje vrlo aktivna na spašavanju djece. Godine 1977. postaje doktorica koja je radila u Crvenom križu i iskoristila svoje znance Bečane, generala Wieceka, za dobivanje dozvole za izdvajanje djece iz kompetencije UNS-a.

Također da je dobrovoljno predala kartoteku djece Tatjani Marinić, odnosno Ministarstvu socijalne politike FDH. Od 1980. Diana Budisavljević je vrlo utjecajni faktor u HCK i radi po nalogu Partije, a 1983., kada su po prvi put javno objavljeni dijelovi njenog Dnevnika, postaje vrijedan suradnik NOP-a i uz Kamila Breslera, glavna nositeljica čitavog pothvata spašavanja djece… No, biti će još potreban čitav niz godina da se istina javno razotkrije i prihvate sve Dianine zasluge,” upozorava Nataša Mataušić.

 

ZNAČAJ DIANE U 21. STOLJEĆU

No i poslije 1990. nastavlja se negirati uloga i značaj Dijane Budisavljević. “Nakon 2013., u snažnom zamahu povijesnog revizionizma, povijesne činjenice ponovo se izokreću, negira se i omalovažava ono za što je Diana bila zaslužna. Tako će i akcija spašavanja srpske djece postati tek dio “humanitarne” politike ustaškog režima. Ustaška država predstavlja se kao jedna uljuđena država koja se brinula za sve svoje stanovnike, pa tako i srpsku djecu koju je kao države neprijatelje i “nepoćudne“ elemente, najprije strpala u logore, a onda ih ‘humano’ iz njih spašavala.”

Mataušić kaže kako joj je potpuno nerazumljivo da neki “iz svojih, meni nepoznatih razloga, rehabilitiraju jednu propalu, marionetsku i u svojoj osnovi zločinačku državu. Državu temeljenu na rasnim zakonima, diskriminaciji srpskog stanovništva, logorima za izoliranje i likvidaciju režimu nepoćudnih građana, prvenstveno Židova, Roma i Srba, kao i svih protivnika ustaškog režima, posebice komunista i antifašista, a za odmazdu i članova njihovih obitelji. Logor Jasenovac je bio i ostati će baš kao što je izjavio nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac ‘sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku’.”

 

DOBIVANJE DOZVOLA ZA PREUZIMANJE DJECE

Prva dozvola za preuzimanje djece iz logora Stara Gradiška stigla je 7. srpnja 1942. pa je Diana u pratnji dobrovoljnih sestara HCK, te po jednim predstavnikom HCK i Ministarstva udružbe, radi preuzimanja djece tri puta odlazila u logor Staru Gradišku, objašnjava Mataušić. Djeca po koju odlazi nisu kozaračka djeca već djeca s Banije i Korduna i po ustašama očišćenih sela iz okolica Jasenovca: Mlake, Uštice, Jablanca, čije su majke odvedene ili čekale da budu odvedene na prisilni rad u Treći Reich, a očevi, nakon selekcije u Prihvatni logor Zemun, a od tamo na prisilni rad u Njemačku i druge zemlje okupirane Europe.”

Za ishođenje druge dozvole zasigurno je zaslužan njemački major Wilhelm Knehe. Diana je dobila dozvolu da obiđe sabirne logore Mlaka, Uštica, Jablanac, Košutarica, kako bi pomogla kod preuzimanja i prijevoza djece. Također da se preuzmu djece koja su ostala u logoru Stara Gradiška. “Tada Diana Budisavljević,” ističe doktorica Mataušić, ” još nije znala ni slutila koliko je žena s djecom u to vrijeme dopremljeno s Kozare i podkozarskih sela u te sabirne logore.”

 

KOLIKO JE DJECE SPAŠENO, A KOLIKO JE UMRLO

Utvrđivanje točnog broja srpske djece koja su preuzeta iz logora i tako spašena od izvjesne smrti, kaže Mataušić, kao i one koja su umrla nakon preuzimanja, enigma je koja nikad neće biti točno riješena. “Razlog tome je nedostatak pouzdanih izvora. Svi moji izračuni i njihove usporedbe nemaju za rezultat konačne i pouzdane brojeve, ali su zasigurno njima najbliži. I pri tome se ne smije zaboraviti da je svaki broj zbroj pojedinačnih dječjih sudbina, njihovih uništenih djetinjstva, nasilno uskraćene roditeljske ljubavi i (ne)ostvarenih želja i nadanja.

Prema Diani Budisavljević u njenoj Akciji “nakon otpuštanja pravoslavnih žena i djece iz Lobor grada” spašeno je “oko 10.000 djece iz koncentracionih logora“. Mataušić kaže kako je “brojka od 12.000 spašene djece koja se danas sasvim nekritički koristi u javnim medijima kad se govori o broju djece koju je spasila Diana i njena Akcija, odnosi na broj djece popisane u njenoj ‘Kartoteci’.

Istovremeno sva se ona nazivaju, opet nekritički ”kozaračkom djecom”. U ‘Kartoteci’ je bio popisan i veći broj djece koju je kolonizirao Karitas nadbiskupije Zagrebačke, među kojima je bilo i djece koja nisu bila preuzeta iz ustaških logora, već dovedena iz siromašnih i ratnim akcijama opustošenih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, muslimanska i katolička djeca, te krajem 1943. godine i djeca povratnici iz Italije.”

 

OSOBNO SUDJELOVALA U PREUZIMANJU 4306 DJECE

Nataša Mataušić utvrdila je da je Diana Budisavljević osobno sudjelovala u preuzimanju 4306 djece iz logora Stara Gradiška, te sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici.

Istodobno u pratnji ustaških vojnika, za vrijeme trajanja velike akcije preuzimanja djece, bez nadzora Ministarstva udružbe i Hrvatskog crvenog križa, u Zagreb stižu dva transporta djece iz logora Stara Gradiška, njih 1730. Prije i poslije akcije u Zagreb, odnosno logor za djecu u Gornjoj Rijeci, dopremljeno je 1241 dijete, što ukupno iznosi 7277.

No, u ovaj broj nisu ubrojana djeca odvojena od majki u sabirnom logoru u Sisku, a koja su dijelila istu tragičnu sudbinu tamo dopremljene djece iz sabirnih logora u Mlaci, Jablancu i Košutarici. U Zagreb je tako dopremljeno u nekoliko transporta 2.358 djece. Utvrditi koliko je među njima kozaračke’ djece jedno je od zadataka kojim ću se još pozabaviti” najavljuje Mataušić.

 

KOLIKO JE JOŠ SRPSKE DJECE MORALO NAPUSTITI DOMOVE

Povjesničarka pritom dodaje: “Ako usporedimo sve gore navedene podatke s prilično pouzdanim, ali nepotpunim podacima djelatnika Ministarstva udružbe Mihajla Komunickog od 25. srpnja 1942. prema kojem se u ustaškim sabirnim logorima Mlaka, Jablanac, Novska, Prijedor i Uštica nalazilo 23.858 žena s djecom, izbjeglica s Kozare i podkozarskih sela.

Pri tome uzimamo u obzir također pouzdane, ali brojčano sumarno iskazane podatke, bez navođenja spola i broja djece, o ukupnom broju izbjeglica s Kozare, 68.000, odnosno onima koji su bili razmješteni po selima Slavonije, Moslavine i Đakovštine. Stoga se samo možemo zapitati koliko je još srpske djece moralo napustiti svoje domove, ići nepoznatim stazama i boraviti u nepoznatim mjestima, a zbog njima sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga. Svakako su bila sretna ona koja su taj put prešla zajedno sa svojim majkama.”

Puno je osoba,”tvrdi Mataušić, “iz najužeg kruga suradnika i onih koji nisu njemu pripadali, ali su svojim angažmanom učinili sve što je u surovim ratnim okolnostima učine što je bilo u njihovoj mogućnosti moguće za spas tako velikog broja djece. Mnogi od njih ostali su nažalost anonimni ili zaboravljeni. Njihove životne priče ocrtavaju ljude izuzetnih osobnosti i svaka od njih bila bi izvrsna podloga za uzbudljiv roman ili filmsku priču.”

 

PRIČA O TATJANI MARINIĆ

Puno prostora Nataša Mataušić posvetila je Tatjani Marinić. Njen život bio je s jedne strane iznimno dramatičan i impresivan, a s druge strane ona je odigrala važnu ulogu u negiranju uloge Diane Budisavljević u spašavanju djece. “Tatjana Marinić se kao radnica u Tvornici kože ‘Astra’ upoznala s idejama radničkog i sindikalnog pokreta te sudjelovala u mnogim radničkim akcijama. Sa skupinom revolucinara okupljenih oko Augusta Cesarca, Ognjena Price i Nikole Hećimovića upisala se 1919. u Socijalističku radničku partiju (komunista) Jugoslavije”, objašnjava povjesničarka.

S Antunom Brankom Šimićem, mladim i već poznatim pjesnikom, svojom prvom velikom ljubavi, nevjenčano je živjela sve do njegove smrti od tuberkuloze u proljeće 1925. Pjesnik je svojoj ljubavi, kojoj je dao ime Tatjana, posvetio jednu od najljepših hrvatskih zbirki pjesama ‘Preobraženja’. Bila je često hapšena i mučena u zatvorima što je ostavilo trajne posljedice na njezino fizičko i mentalno zdravlje.

U kolovozu 1939. zbog nevjenčanog supruga Đuke Cvijića, revolucionara koji se sukobio s vrhom Partije, bila je isključena iz Partije. Početak rata zatekao ju je u Rudama, selu pokraj Samobora gdje je radila kao voditeljice Škole za odgajateljice malih škola (dječjih vrtića). Na poziv Kamila Breslera zajedno sa svojim učenicama otišla je u Jastrebarsko gdje je organizirala prihvat djece dopremljene iz ustaških logora i uložila velike napore u njihovo snabdijevanje hranom, odjećom i drugim potrepštinama. U rujnu 1943. odlazi u partizane vodeći sa sobom i veći broj svojih učenica”, prepričava nam detaljno Matušić.

 

POMAGALI I NIJEMCI

Po završetku rata Marinić je u svibnju 1945. potpisala nalog Ministarstva socijalne zaštite kojim se od Diane Budisavljević traži predaja kartoteke s podacima o djeci, albumi s fotografijama kao i svi drugi dokumenti koji su se kod nje nalazili, a odnose se na akciju spašavanja djece. U svojoj knjizi Mataušić posebno se bavila dvojicom Nijemaca, barunom von Koczianom Miskolczyem i Wilhemom Kneheom koji su pomagali Diani Budisavljević.

Gustav Koczian, njemački konjanički časnik Prvoga svjetskoga rata i major Wilhelm Knehe prema navodima iz Dnevnika i dostupnom arhivskom gradivu dvije su ključne osobe u ishođenju dozvola za preuzimanje djece iz logora. Pravi identitet Kocziana otkrio je, nakon mukotrpnog traganja Silvestar Mileta. Diana ga je upoznala 1942., u Dnevniku ga spominje 13 puta, ali pri tome ne donosi niti jedan podatak, čak ne navodi ni kako se zvao”, kaže.

 

ZAŠTO JE KOCIJAN POMAGAO DIANI?

Objašnjava nam nadalje da je Mileta stupio u kontakt s njegovim daljnjim rođakom koji mu je otkrio zanimljive i dragocjene podatke o njegovom životu. Živio je u Češkoj, Americi, Njemačkoj i Austriji, bio je vojnik, prodavač automobila, filmski producent nijemih holivudskih filmova i izumitelj. Ženio se četiri puta i imao troje djece s dvije različite žene. Bio je pripadnik njemačkog plemstva s titulom von i mađarskog s titulom baruna. Zbog načina života njegovo se ime često pojavljivalo u žutom tisku predratnog vremena, prepričava povjesničarka.

Doktorica Mataušić kaže kako nije uspjela sa sigurnošću utvrditi zašto je pomagao Diani Budisavljević. “Je li samo zbog svojih humanitarnih sklonosti ili zbog njemačke politike koja je u to vrijeme nastojala pacificirati sve širi razvoj NOB-e, partizanske akcije na željezničke pruge i mostove koji su znatno otežavali promet roba i ljudi. Ili zbog nečiste savjesti? A možda mu se, kao uvjerenom ženskarošu, svidjela lijepa, dostojanstvena i plemenita Austrijanka Diana Budisavljević iz visokog zagrebačkog građanskog društva”, priča.

 

ULOGA VILHELMA KNEHEA

Vilhelma Knehea, koji joj je pomagao da ishodi dozvolu za preuzimanje djece, Diana je upoznala 1942. kad je bio obavještajni referent i zamjenik zapovjednika zagrebačke Feldkommandature (Szabe Ic). Knehe je bio i članom i Međunarodne komisije koja je posjetila logor Jasenovac 6. veljače 1942. godine.

Nad njime je, po završetku Drugoga svjetskoga rata u Duisburgu, kao i nad mnogim pripadnicima njemačke vojske, proveden postupak denacifikacije. Knehe je objasnio da je tijekom boravka u Zagrebu na vlastitu inicijativu i protiv zapovijedi viših komandi spasio tisuće ljude bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Kao moguće svjedoke, njih 42, Knehe će navesti, između ostalih dr. Alojzija Stepinca zagrebačkog nadbiskupa, doktora Julija Budisavljevića, supruga Diane, dr. Radu Pribićevića ministra u Titovoj vladi, generala Vladimira Velebita, supruga Vere, rođene Becić, jedne od suradnica Diane Budisavljević, dr. Milovana Zoričića, člana Međunarodnog suda u Haagu i Židovku Elviru Veru Herzog.

 

PISMO SRPSKIH MAJKI I DJECE

Mataušić kaže da joj je posebnu pažnju privuklo pismo “srpskih majki, žena i djece” napisano u Zagrebu još 5. studenoga 1942. godine koje Kneheu zahvaljuju na spašavanju iz logora. “Elvira Vera Herzog u svojoj je izjavi napisala da je upravo Knehe zaslužan za oslobođenje nekoliko stotina žena iz logora Loborgrad u ljeto 1942.

Kad je Gestapo 1943. došao kod Diane s ceduljicom na kojoj je bilo njeno ime, a pronašli su je na prihvatnim satnicama kod žena koje su odlazile na prisilni rad u Njemačku, ona se odmah pozvala na Knehea te je ispitivanje Gestapoa prošlo bez daljnjih posljedica”. Nataša Mataušić razgovor za Telegram zaključila je porukom kako u knjizi koja uskoro izlazi ima još puno detalja koje bi ipak ostavila kao iznenađenje za čitaoce.

(Preneseno: Telegram/ autor Mladen Pleše)