UZ 35. OBLJETNICU TITOVE SMRTI PDF Print E-mail

Piše: Ljubo Lalić, prof., član Savjeta Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH i Predsjedništva UABA-e Makarskog primorja

Ovo je 35. godina od Titove smrti. Ali, on je i dalje s nama a mi s njime. Dani su to za pamćenje, pogotovo nama starijim svjedocima toga vremena. Podsjećamo: 4. svibnja 1980. Srca se stegla, lica stamena, nacija u stavu „mirno“. Posvuda: od Triglava do Đevđelije, od Srijema do Jadrana.I upravo s „Poljudske ljepotice“, iz našeg hrvatskog Splita, s knedlom u grlu, Miroslav Lilić nama i svijetu na „mali ekran“ pušta najbolniju vijest: „Umro je Tito“. Te su tri riječi rekle sve. S derbija „Hajduk“ – „Crvena zvezda“, inače bučno navijanje, načas je u grobnoj tišini: suze, jecaji ... – A onda?! – Iz 50000 grla se spontno zaori: „Druže Tito, mi ti se kunemo!“ 

Da, otišao je Tito: on stoik i altruist, rodoljub, komunist-antifašist, vođ koji ratuje s čuke i bunkera a ne iz Kabineta, „vođ kojeg bi mase slijedile i kroz paklena vrata.“ (američki publicist Luis Hut). On, David, koji pobjeđuje Golijata, „nadčovjeka“ kao najvećeg nečovjeka, pravi je Prometej. U paklu 20. Stoljeća izvana i iznutra, stvara Jugoslaviju: neće ni Istok (veliko „ne!“ Staljinu), neće ni Zapad. Kao karizmatik ljevice i partizana, u oreolu tada izvorne petokrake, u stijegu Partije, Tito ima samo jedan jedini svoj antologijski kod, svoj put, svoj „-izam“ - samoupravni socijalizam. On, Tito, kao da se popeo na Parnas, kao da nas gleda s one najviše skale ...

Spominjemo i četiri do sada gotovo nepoznate činjenice o Titu: - prvu, naš vrsni titolog akademik Bilandžić u razgovoru s Davorom Butkovićem („Jutarnji list“ , Zgb, 23. 04. 2011.), uz ostalo kaže: - Tito se na jednom jugoslavenskom partijskom kongresu još 60-tih godina, potporom Kardelja i Bakarića, izjasnio ne kao Jugoslaven nego Hrvat, a presijom Srba i Crnogoraca, javno, kao farsa, veliki Jugoslaven.“ Znači: podrijetlom i dušom je bio najveći Hrvat; - drugu, iako je tuđmanizam ustvari oborio titoizam, i sam je Tuđman uoči smrti supruzi Ankici kazao da Titova bista i dalje ostaje u njegovu Uredu, jer „Tito je bio jedan od najvećih državnika Europe u Drugom svjetskom ratu“ i „kao komunist uvijek ostao Hrvat.“ (D. Plevnik, „Slobodna Dalmacija“, 22.2.2015.); - treću, da Titov režim uopće nije bio totalitaran, valjda porad samoupravljanja, iz vodećeg je svjetskog časopisa „Communist and Post-communist Studies“, prenio jedino list „Glas“, 95/14.; - četvrtu, naš Zabočanin Ivan Kukolja, inače 100%-tni invalid Domovinskog rata ( iz „Tigrova“), je zapisao: - s kapom i petokrakom na čelu, u Kumrovcu se stalno poklanjam Titu, i to zato što smo se Tito i ja borili za istu stvar – protiv onih koji su došli na našu grudu i htjeli nas pokoriti – fašista, četnika, ustaša, koji su rasprodavali Hrvatsku. S Titom se bolje živjelo.“ („Glas“ antifašista, Zgb, 80/12.). Da je s Titom bilo bolje, reklo je čak i 84% hrvatskih ispitanika starijih od 45 godina (portal „Moje vrijeme.hr“).

I Tito i Tuđman su, koliko i mnogi, kontroverzni. Ali – različito: uza sve minuse (jednoumlje, autokracija, „SRZ“, veliki otkupi, Goli otok i sl.) Titovo vrijeme nevinih samo je „kap u moru“spram nenevinih. Iako je i Tuđman kao najmlađi Titov general Domovinskim ratom stvorio Lijepu našu što mu je i najveći plus, imao je i on daleko većih od Titovih propusta (nacionalizam, autokracija, također nevini, pretvorba i privatizacija i sl.) kojima je opustošena nacija. A kad su pak nevini u pitanju, ograđujemo se od svake i svačije pa makar i jedne jedine, nevine žrtve! I ne ponovili se: ni Anne Frank, ni „U“, ni „kokarda“ ni Sutjeska koliko ni Sibir, Goli otok, Bleiburg, Vukovar...?!

-A danas?! – Osim Lijepe naše nemamo gotovo ništa a mogli smo imati sve. Spram samoupravljanju, u današnjem višestranačju osim podobnosti i mržnje, nemamo ni „d“ od demokracije. Stoga je za nas naime Tito onoliko velik koliko je drugima Tuđman: s Titom smo i ljubav i osmjeh i kruh i suživot imali.

Tito je jedan pravi „exegi monumentum“, memento kojem je relevantan sud dala upravo njegova sahrana: samo je i jedino Tito „prolio“ najveće suze. Bio je i ostao „putnik ljubavi i mira“, najdraži homo primus nacije, građanin svijeta. U ukupnu opusu i korpusu bio velik: iza Mandele – čovjek epohe, čovjek civilizacije.

I s nama Makaranima Tito je bio čak pet puta: najvažnije, 1940.,kao navodni „turist-bečki industrijalac“, s lažnim imenom ing. Slavka Babića, u največoj tajnosti, u vili „Ireni“ organizira Prvu političku školu, porad čega ovaj lokalitet upravo i predlažemo da bude Titovo šetalište. Kao velikanu, i našem počasnom građaninu, i ove ćemo mu se godine na Grobu i u Kumrovcu – pokloniti.

I, mjesto zaključka: nepravda je da se posve karizmatski u svemu pa i spomenicima i ulicama, sve više preferiraju desnica i tuđmanizam, a ignoriraju ljevica i titoizam. Jer po akademiku Mihanoviću su „oteti“ (što znači da su bili na „drugoj strani“, op.a.) i Krleža i Nazor i čak Tito, Tuđman...?! Sve se to isčitava i iz naših vrsnih kolumnista – Damira Pilića, Jurice Pavičića i drugih. No, da Tita nije bilo, ne bi bilo ni Tuđmana ni Lijepe naše: Split bi bio Spalato, Zadar Zarra, Rijeka Fiume... Kritika Titu „da“ ali kulturocid niti titocid, nikada! Bilo je časno živjeti sa Titom!