Zbornik Hrvatsko i jugoslavensko „proljeće“ PDF Print E-mail

U dvorani SABA RH 12. veljače 2015. predstavljen je zbornik „Hrvatsko i jugoslavensko „proljeće“ 1962-1972.“. Kako je istaknuo moderator, dr. sc. Tomislav Badovinac, predsjednik Društva „Povijest izvan mitova“ – zbornik sadrži priloge skupine kompetentnih istraživača, koji su, polazeći od obljetnice 1971. kao povoda, nastojali osvijetliti, kritički i slojevito, cijelo ključno desetljeće jugoslavenske i hrvatske povijesti (1962-1972), razvojna dostignuća na političkom, ekonomskom, kulturnom planu, ne samo u demontaži autoritarnoga staljinističkog režima, nego u veoma složenom i protuslovnom društvenom gibanju s nizom emancipacijskih dosega ali s brojnim modernizacijskim i demokratskim deficitima.

Priloge za zbornik napisali su politolozi Dragutin Lalović, Dag Strpić, Zdravko Petak i Zorka Zović-Svoboda, pravnik Ivan Pađen, društveni teoretičari Darko Suvin i Matko Meštrović.

Prema mjerodavnom tumačenju suvremene jugoslavenske (i hrvatske) povijesti vrhunskog znalca Dennisona Rusinowa, „jugoslavenski eksperiment“ iznimno je izazovan case study političke i društvene modernizacije. Ekonomskim i političkim reformama u desetljeću 1960-1970. godine stvoren je sustav koji se ne bi mogao „razumno nazvati totalitarnim, pa čak ni partijskom autokracijom“.

Rezultat je definiran u ovoj studiji kao policentrična poliarhija koja uključuje mrežu elita. Pojavljivanje i potonja evolucija te poliarhije pruža zanimljiv i sugestivan case study okolnost: po kojima se i mjere do koje se može razviti nepatvorena politička demokracija bez višestranačkog sustava.

Programski ključan politički tekst hrvatskog proljeća, koji precizno iskazuje povijesne ambicije onodobnog Saveza komunista Hrvatske u društvenom razvoju Hrvatske i demokratskom pteustroju Jugoslavije u zbiljsku federativnu političku zajednicu, referat je Savke Dabčević-Kučar na Desetoj sjednici CK SKH (15. siječanja 1970.). U njemu je veoma precizno i argumentirano prokazana ispraznost tadašnje (koja po zakonima historijske tromosti traje do danas) malograđanske retorike o „osiromašenju i opljačkanosti Hrvatske“, te jadikovki da svi u Jugoslaviji prolaze bolje od nje.

Početak 70-ih godina u znaku je kulminacije snažnoga protustaljinističkog vala, hrvatskoga i jugoslavenskog „proljeća“, u srazu sa silnim otporima konzervativnih interesa i shvaćanja ne samo u političkoj eliti, nego i u cijelom spektru interesa i shvaćanja izraslih iz dotadašnjeg modela državno-paternalističke vladavine. Kako navodi Dragutin Lalović, urednik Zbornika, represivni kontraudar nadmoćnih snaga socijalnoga i političkoga konzervatizma (1971/1972) – fatalni amalgam staljinističkog monopolizma, autoritarne političke kulture, egalitarističkog sindroma i oslonca na velesilu „Velikog brata“ – definitivno je hrvatsko (i jugoslavensko) društvo, i koncepcijski i po vodećim ljudima, srozao na posve besperspektivnu varijantu „realnog socijalizma“.

Krajem šezdesetih jugoslavensko se ekonomsko čudo primaklo kraju. Komunističke vlasti pripremile su ustavne promjene radi discipliniranja nosilaca ekonomskih reformi i liberalnih ekonomskih politika. Socijalističke ekonimije, slično kao države sadašnje EU (velika recesija 2008-2013), nisu bile sposobne dati brze i adekvatne odgovore na tu krizu. To je bio ključan razlog dezintegracije druge Jugoslavije i možda postaje novom formom balkanizacije EU.

B. M.