ZAŠTO STE UKLONILI TITOVU BISTU? Pročitajte pismo koje je Dubrovčanin uputio novoj predsjednici PDF Print E-mail
Written by Nikša Spremić   

Dubrovčanin Nikša Spremić uputio je pismo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović koje prenosimo u cijelosti.

Poštovana gospođo Predsjednice, prije svega, čestitam Vam na izbornoj pobjedi i predsjedničkom mandatu koji su Vam u siječnju povjerile građanke i građani Republike Hrvatske. Raduje me Vaše obećanje da ćete biti predsjednica svih hrvatskih državljanki i državljana, bez obzira na to što se neke ili neki od nas ne uklapaju u svjetonazorske okvire i idejne paradigme konzervativnih stranaka na čijoj ste programskoj platformi izabrani.

 

Razlog zbog kojega Vam danas pišem nije samo kurtoazna čestitka ili iskrena želja da izrazim radost zbog dobrih postignuća koje ste u prvim danima svoga mandata ostvarili. Razlog za ovo pismo jedno je Vaše obećanje koje me, kao povjesničara crkveno-državnih odnosa u Jugoslaviji, ali i kao Hrvata katolika, žalosti (pa, dijelom, čak i vrijeđa). Radi se, naime, o tome da ste odlučili ukloniti poprsje Maršala Tita iz Vašeg ureda na Pantovčaku.

Naravno, sukladno osnovnim elementima dobrih manira, poštujem Vaše pravo da sami odaberete ono što će Vaš radni prostor činiti za Vas ugodnim i produktivnim mjestom, a za nas izvorom dobrih i korisnih inicijativa.

Ipak, dopustite mi da naglasim kako mi se čini da biste pritom trebali s poštovanjem voditi više računa o plodonosnoj ostavštini Vaših političkih prethodnika, ali i onome što bi Vaši simbolički potezi mogli značiti građankama i građanima čija ste predsjednica obećali biti.

Jednako kao što ste svoj ured, ako ste već to silno željeli ili smatrali iznimno potrebnim, mogli blagosloviti u "tišini svoje sobe", mogli ste i poprsje Josipa Broza Tita tiho pohraniti u predsjednički trezor bez javne popudbine o potrebi toga čina, osobito zato što se takva želja čini potpuno oprečnoj željama prvoga hrvatskog predsjednika čiji rad želite nastaviti i za kojega imate samo riječi hvale.

Kad sam već kod toga, dopustite mi da Vam ilustriram paradoks javnoga uzdizanja Franje Tuđmana te potpunoga odricanja od Josipa Broza Tita, i to u svjetlu Vaše nedavne visoke pozicije pomoćnice Glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju.

Vi ste, naime, sasvim sigurno svjesni činjenice da je predsjednik Tito na međunarodnoj pozornici dvadesetoga stoljeća bio priznati politički div, a predsjednik Tuđman ne baš omiljeni politički patuljak. Naravno, nije mi želja ovu metaforu koristiti pokudno, nego kao jasan odraz stvarnosti utemeljene na činjenicama.

Samo ilustrativno, uzmimo za primjer njihove pogrebe. Kao što znate, pogreb predsjednika Tuđmana u medijima zapadne Europe, ostao je zabilježen kao "pogreb na koji nitko nije došao." Nitko, osim, naravno, turskog predsjednika Suleymana Demirela. Čak se niti Sveta Stolica nije smatrala dužnom poslati delegaciju visokoga značaja sljedniku "dragog sina Branimira." Drugim riječima, predsjednik Tuđman pokopan je u potpunoj međunarodnoj izolaciji u koju je doveo Republiku Hrvatsku u posljednjim godinama svoga mandata. Za razliku od toga, pogreb predsjednika Tita još se uvijek smatra najvećim pogrebom jednoga državnika. Nazočila su mu četiri kralja, šest prinčeva, trideset i jedan predsjednik, dvadeset i dva premijera te četrdeset i sedam ministara vanjskih poslova. Sveta Stolica drugu Titu također nije ostala dužna pa ga je, osim primjerene pohvale pape Pavla VI. njegovim naporima u "Pokretu nesvrstanih", Vatikan počastio i osobnim prisustvom Državnoga tajnika Achillea Silvestrinija na njegovu posljednjem ispraćaju. Pametnomu dosta.

Dopustite mi, na kraju, jednu osobnu crticu. Budući da se trenutno na nekoliko mjeseci nalazim u Indiji, često sam u prilici razgovarati s domaćim ljudima najrazličitih pozadina o našem dijelu Europe i svijeta. Vjerovali ili ne, za druga Tita, dobroga prijatelja indijskoga premijera Jawaharlala Nehrua, čuo je svatko. Štoviše, njegovu se antifašizmu i dobrim stranama socijalizma ovdje divi svatko. A predsjednik Tuđman? Za njega nitko nije čuo pa mu se, posljedično, nitko i ne divi. Tako je, kako je.

Zaključno, nije mi želja pojednostavljivati stvari i umanjivati jednoga, a uzvisivati drugoga. Ne, želja mi je naglasiti da je povijest vrlo kompleksna i da je uloga različitih državnika u njoj, i to osobito u raznovrsnim aspektima njihova povijesnog djelovanja, još kompleksnija.

Bilo bi mi zato drago da prihvatite savjet jednoga mladog povjesničara. Umjesto da se zamarate ideološkim pročišćavanjima povijesti i njezinim političkim prekrajanjima u podobnim izbornim trenutcima, okrenite se radu koji će biti na dobro svakog čovjeka u Republici Hrvatskoj. Time si, a ne pokušajima da budete arbitar poželjnoga i nepoželjnoga u političkom imaginariju državljanki i državljana Republike Hrvatske, možda sačinite poprsje, i to ono "trajnije od mjedi."

S poštovanjem,

Nikša Spremić

(preneseno iz Glas grada, br. 519 od 27. veljače 2015.)