Ljubo R. Weiss: Lustigova šutnja - zašto? PDF Print E-mail
Written by Ljubo R. Weiss   

Peticija koju je Branko Lustig potpisao nije bez težine, izjava uz potpisivanje je bila ishitrena, Lustig se ispričao i – povukao!

Nisam bio suglasan sa usporedbom situacije oko Bandića i situacija koje su doživljavali Židovi u vrijeme Holokausta tj. Šoa. O tim situacijama od prije više od 70 godina imao sam prilike sav svoj svjesni život slušati iz prve ruke, od oca koji je preživio Auschwitz, Dachau… Koincidencija je da je moj pokojni stric Ljubomir-Ruben imao 11 godina kada se našao na rampi u Auschwitzu, i nažalost, završio u plinskoj komori. Da je preživio imao bi isti broj godina kao Branko Lustig; što bi govorio Ljubomir-Ruben, 2015. ne možemo znati, i nikada nećemo saznati!

Pisao sam o slučaju Bandić – Lustig u „Globusu“ i zapravo, poštujući želju Branka Lustiga, valjalo bi ga pustiti na miru. Međutim, meni sada nedostaje Branko Lustig, bolje, nedostaje mi njegova misija kojoj je posvetio zadnjih dvadesetak godina života.Teško mi je palo kada su ga anonimci, ali i neki poznati novinari počeli napadati ZBOG JEDNE ISHITRNE REČENICE POTPORE UHAPŠENOM ČOVJEKU. Zanimljivo, mnogi moji novinarski i ini kolege i kolegice oglasile su se svojim mišljenjima - Ines Sabalić, Žarko Puhovski, Denis Kuljiš, Ladislav Tomičić, Drago Pilsel… pa je stvorena lepeza stavova koji idu od podrške Branku Lustigu i Milanu Bandiću do onih koji iskreno i javno pitaju da li se radi o gluposti i da li je Lustigu to trebalo. Ipak, očitovanje Tomičića (lijevog?) bilo je prekomjerno granatiranje Lustiga i nerazumijevanje dublje pozadine „slučaja“.

Zanimljivo je mišljenje dr. Vladimira Šalamona, predsjednika Bet Izraela, koji iako tada u Austriji i na neki način van ovih događanja, naglasio da je Branko Lustig zaslužan građanin Hrvatske, da sudjeluje u hvale vrijednim projektima od značaja za hrvatsku i židovsku kulturu, od čega je festival filma samo jedan od njih, te da se dogodila nepromišljenost koju čovjeku sa 83 godine ne treba uzeti za zlo. Ovaj dio nije objavljen u kolumni u „Globusu“, i zbog Branka Lustiga, ali i zbog dr.Vlade Šalamona objavljujem ga u ovom tekstu.

Inače, Branko Lustig je isprikom dva dana nakon potpisivanja peticije postupio najispravnije objašnjavajući motive potpisivanja i moleći za tišinu nakon, i za njega, traumatičnih zbivanja.

Cijenim Branka Lustiga kao oskarovca, njegovo djelo kao filmskog djelatnika nitko upućen u film ne dovodi u pitanje.

PRIVATNA OSOBA - GRAĐANIN, UMJETNIK, ŽIDOVSKI AKTIVIST…

Naime, valjalo bi u temi razlikovati Branka Lustiga kao privatnu osobu -građanina, zatim Lustiga kao umjetničkog stvaratelja i treće, kao židovskog aktivistu-antifašistu jer promatrajući slučaj u tri dimenzije on otvara brojna pitanja javnog angažmana, i ne samo Branka Lustiga.

Građanin Lustig ima pravo potpisati bukvalno, svaku peticiju koju pokrene neka udruga ili organizacija.. Sloboda izražavanja mišljenja pa i sloboda potpisivanja peticija jedna je od temeljnih ustavnih sloboda, ne samo u Hrvatskoj i nju, neosporno uživa i koristi, kao pravo, građanin Lustig.

Ni na kraj pameti mi nije držati lekciju starini Branku Lustigu, ali „kao Židov Židova“ htio bih ga pitati, i pored svega, ima li on osjećaj da je nekome nešto dužan? Pitam to i zato što se nije lako oteti dojmu da ponekad preživjeli logora žele sredini koja ih je isporučila u nacističku mašineriju smrti, ili ih nije priznavala iz tko zna kojih razloga, nego su svoj talent, znanje i sposobnosti morali dokazivati u svijetu, potvrđivati da ih je ta sredina nepravedno izopćila, kao svojevrsno strano tijelo. Pažljivi analitičari će se sjetiti da je Branko Lustig, nakon Oscara, primio značajno odličje iz ruku dr. Franje Tuđmana, eto, da bi do današnjeg dana Tuđman u Lustigovim očima bio osjećajan čovjek koji u tami mraka kina, sjedeći pokraj njega, producenta, plače gledajući Schindlerovu listu. Da sada opet ne otvaramo pitanje da li su deseci stranica prvog izdanja Bespuća dr. Franje Tuđmana poznati cijenjenom Branku Lustigu? Možda će razbistravanju ove teme pomoći i knjiga koju sam objavio ovih dana (AUSCHWITZ, i poslije…) u kojoj je reproducirano otvoreno pismo Franji Tuđmanu pod znakovitim naslovom „Tuđi ste mi Tuđmane“, objavljeno još početkom 1990. u dnevnom listu „Borba“, knjiga za koju držim da je pisana sa antifašističke platforme, slično kao što je to Lustigova.

URBANA RANA U PRAŠKOJ

Ako se neki umjetnik navikne na svjetla reflektora, ne javlja li se ponekad i psihološki problem skloniti se sa tih svjetala? Poznato je da je Milan Bandić bio široke ruke kada je u pitanju Festival suvremenog židovskog filma u Zagrebu (početak 2008.), preimenovan kasnije u Filmski festival tolerancije; u tom hvalevrijednom projektu Bandić i Lustig našli su zajednički interes, na zadovoljstvo i filmoljubaca ali i židovske zajednice u Hrvatskoj jer edukacije o Holokaustu (Šoa) nikada previše. No, da li bi se ta financijska sredstva našla i bez dobrohotnog Bandića gradonačelnika ili bi i svaki drugi kulturan i politički svjestan gradonačelnik Zagreba našao ta sredstva u gradskom proračunu teškom sedam milijardi kuna? Da sad opet ne otvaramo pitanje urbane rane u Praškoj 7 u Zagrebu koja tridesetak godina zjapi prazna i pored brojnih inicijativa pa i posljednje inicijative Goldstein - Šalamon – Lustig objelodanjene prošle godine sa pristojnom molbom da se konačno obnovi zagrebačka sinagoga ili počne graditi Židovski kulturni centar sa malom sinagogom i drugim, i gradu Zagrebu i hrvatskim Židovima potrebnim sadržajima. Uz prisjećanje da je upravo zagrebački gradonačelnik Ivan Werner 1941, dao nalog za rušenje jedne od najljepših sinagoga Srednje Evrope! Zato je posve iracionalno da se Židovi svrstavaju uz Bandića, ma koliko hrvatski Židovi bili pluralistički orjientirani i direktiva nema. I po meni, još je iracionalnije da se „ugledni Židov“ Jakov Bienenfeld pojavljuje u vodstvu novoosnovane Bandićeve stranke, dirigirane iz – zatvora!

I tu, u relacijama poslijeratnog Zagreba i svih vlasti u 70 godina nakon oslobođenja od fašizma, valja tražiti dublje razloge sadašnjih događanja - naime, Branko Lustig, kao i svi mi preostali Židovi Hrvatske ne bi trebali dolaziti u poziciju moljakanja sredstava za rad i djelovanje židovskih općina, udruga i organizacija, niti u poziciju ovisnosti o gradonačelnicima, Vladi ili nekim drugim državno-političkim tijelima. Može se imati razumijevanja za sadašnju besparicu, ali da li ta besparica u Zagrebu traje svih 70 godina, pa da evo, 2015. Zagreb spada u veće evropske gradove a da nema jedan jedini čestit spomenik „svojim Židovima“, stradalima u Šoa (ne računajući onaj u Dotršćini i još poneki koji tek po antifašističkom obilježju su i spomen na umorene zagrebačke Židove)? Vjerojatno Zagrebu trebaju i „Bandićeve fontane“, ali zasigurno trebaju mu i spomenik, Muzej židovstva, Židovski arhiv, glasila, obnovljeni Dom starih i nemoćnih, filmski festival posvećen židovskom filmu, većina onih židovskih institucija koje krase veliku većinu glavnih gradova Evropske zajednice, od Beča preko Berlina do Londona i Praga.

NOBLESSE OBLIGE

Tako zapravo dolazimo do tišine koja je nastala Lustigovim povlačenjem, i mišljenja sam da ta tišina nije dobra. Mene, vjerujem i građane Zagreba iritira ova pravna trakavica i moć koju Milan Bandić pokazuje, iako pod istragama. Branko Lustig, pored svega, kao građanin i umjetnik, a posebno židovski aktivist i antifašist, upornim je objašnjavanjem vlastite sudbine ali i sudbine hrvatskih Židova, učinio nemjerljiv doprinos edukaciji o Šoa, osvješćivanju ove sredine, posebno mladih, povećavanju empatiju prema hrvatskim Židovima i nadasve, iskazujući pijetet spram židovskih žrtava, ali odbacujući krimen o hrvatskom narodu kao genocidnom. Pri kraju, NOBLESSE OBLIGE, Branku Lustigu pripadaju ne samo dva Oscara nego i zasluga da je sa Stivenom Spielbergom ( rođ.1946.) osnovao zakladu Šoa koja je sa mrežom suradnika u svijetu uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago - 54 000 svjedočanstava preživjelih Šoa, od toga stotine iz Hrvatske. Lustig ne treba ničiji patronat, ne treba mu suditi prestrogo svaku riječ, najmanje ga vrijeđati i osporavati jedno od temeljnih ljudskih prava (pravo na političko djelovanje)..

Osobno sam Lustigovu ispriku primio i pretpostavljam da prihvaćena od potomaka preživjelih Holokausta, te i druge javnosti. Svi smo izvukli pouke, u javni prostor, nabijen nervozom, ne ulazi emotivno, već racionalno. Lustigovoj uspješnosti, popularnosti i utjecaju pripadaju i određene primjerene obveze. Peticija je mogla i bez njegova potpisa, ako ga je već stavio ispod tvrdnje da se radi o političkom hapšenju, čak u asocijaciji sa progonom Židova u Šoa obrazloženje je moglo biti vjerodostojnije i manje bombastično. U pravnoj državi prepustiti valja istragama i sudovima da utvrde što se nalazi iza političara Bandića, i koliko ima dokazivih krimena.

Približavaju nam se važne povijesne obljetnice, za koji dan će i Pesah, blagdan koji židovski narod obilježava kao vječitu težnju za SLOBODOM; stiže nam obljetnica oslobođenja Zagreba, zatim obilježavanje 70 godina od pobjede nad fšizmom…

Antifašisti u Hrvatskoj su desetljećima u defenzivi, usuđujem se napisati, nema nas nikada previše, i stoga, ma koliko se to nekome ne sviđalo, želim poručiti Branku Lustigu:

FALIŠ MI!

Kao što mi fali stric, žrtva fašizma, po kojem sam dobio ime i kojeg nikada nisam čuo, niti upoznao.

(29.03. 2015.)