| Obilježavanje najmasovnijih zvjerskih zločina njemačkih i kvislinških vojnika nad civilnim stanovništvom Dalmacije, krajem 1943 i s početka 1944. |
 |
 |
 |
|
Grad Split, bastion antifašizma, postaje slobodan, jedan od rijetkih gradova u Europi. Ali , nakratko, samo 17 dana! Zaprijetila je Njemačka ofenziva s dijelovima četiriju divizija (114., 118., 264., 369. hrvatska legionarska „Vražja“ 373. legionarna „Tigar“ i 7. SS „Prinz Eugen“ – mahom sastavljena od banatskih folk-dojčera) i s podređenim kvislinškim jedinicama, uz podršku zrakoplovstva i tenkova, s ciljem: isparcelizirati slobodnu dalmatinsku teritoriju, izolirati, potisnuti i uništiti baze NOPH-a i glavninu partizanskih jedinica – NOVH, od kojih su se mnoge tek formirale ili postojeće popunjavale novim neiskusnim ljudstvom i, konačno, da spriječe iskrcavanje Savezničkih snaga na istočnu obalu Jadrana. Na putu ostvarivanja ciljeva, Nijemci, zajedno s ustašama, domobranima i četnicima brutalno, bez milosti su „čistili“ (ognjem i nožem) Dalmaciju. Njemačkom okupatoru i kvislinzima organizirano se suprotstavio narod, koji je bio uz NOP i svi odredi, brigade i druge samostalne partizanske jedinice organizirane, u 8. dalmatinski korpus NOVH-e. Nakon višemjesečne oružane i krvave borbe s premoćnim neprijateljem, štabovi i jedinice NOVH-e, cijeneći da bi, u okruženju, mogli biti uništeni, odlučili su da s glavninom snaga i sredstvima pređu s kopna na srednjodalmatinske otoke. Istovremeno, narod Zagore i priobalja, također, znajući, da bi mogli biti uništeni na najsvirepiji način, odlučio se na Zbjeg. Njih nekoliko tisuća, ponajviše, s područja Zagore i Biokova krenuo je prema nekoliko luka u Makarskom primorju, gdje ih prihvaćaju borci NOVH-e, i, kao prioritet, prevoze ih i zbrinjavaju na srednjodalmatinske otoke, s najvećom koncentracijom, u prvom momentu, na otok Hvar. U Vrboskoj osnovan je Centar organiziranog zbjega (COZ). Da bi u narednom periodu Zbjeg naroda, njih oko 40.000, uglavnom žena staraca i djece našlo utočište, u manjem broju u Italiji, a u većem u Africi, – El Shatt. Zbog nemoći da ostvari postavljene ciljeve, neprijatelj se odlučuje na odmazdu prema civilnom stanovništvu, čineći monstruozne zločine: ubijanja i bacanja mrtvih i živih u vatreni oganj. Nisu imali milosti ni prema stanovnicima krajeva, koja su bila „prisiljena“, da budu na strani ustaškog režima i okupatora. Dok je narod Dalmacije odlazio u Zbjeg, istovremeno, neprijatelj, je hapsio i odvozio oko 30.000 stanovnika u internaciju, u Bosnu i Slavoniju. Oni koji su završili u konc. i radnim logorima, većina se nije vratila svojim kućama. Nijemci i domaći kvislinzi masovne zločine izvršili su u mjesecima, krajem 1943.g., upadom u Dalmaciju:
Početkom 1944., neprijateljska vojska je nastavila s još monstruoznijim ubijanjem civilnog stanovništva na području Biokova, Mosora i Kamešnice. Samo u selu Žeževica zaseok Čikeši ubijeno je 55 osoba, od toga 32 je zapaljeno, zajedno sa zgradom. Na srednjodalmatinskim otocima Nijemci i ustaše, prvo bi opkolili selo, a zatim bi hvatali sve muškarce od 16 do 40 godina, te bi ih odvodili u konc-logore. Što nisu uspjeli uhapsiti i odvesti, strijeljali su na licu mjesta. U Gornjem Humcu uhvatili su 26 muškaraca; trojica su uspjela pobjeći, a ostali su ubijeni i bačeni u jamu. Sav taj teror neprijateljskih vojnika stvorio je još veći otpor naroda, kao i jaču i efikasniju borbu partizanskih jedinica – NOVH. Neprijateljski vojnici nisu imali mira. Gubitke u ljudstvu, u većem broju bilježile su, obje zaraćene strane. Neprijateljske oružane snage svjesne da nisu ostvarile ciljeve, nakon pregrupiranja snaga i sredstava, odlučile su se na novu ofenzivu, u prostoru između Biokova, Mosora i Kamešnice, da bi uništili partizane (Mosorski i Dinarski odred, te 10. dalmatinsku brigadu). Za tu operaciju, neprijatelj je angažirao i pokrenuo oko 1000 vojnika. Operaciju je otpočeo iz četiri osnovna pravca. Nakon višednevne krvave borbe s neprijateljskim borcima, borci MPO, uvidjevši da će biti uništeni, privremeno napuštaju Mosorske krajeve i, s najvećim brojem boraca, prebacuje se na lijevu obalu Cetine, u pravcu Kamešnice. Neprijateljske oružane snage, na putu za Mosor, u selu Sitno Gornje, strijeljali su 18 osoba. U Zamosorju, kada im nije pošlo za rukom da unište partizane, neprijatelj, na zvjerski način iskaljuje bijes nad civilnim stanovništvom u Docu Donjem, i u obližnjim zaseocima. Bilo je to, 26. ožujka 1944.g., gdje je na najokrutniji način, ubijeno 276 stanovnika, od toga 103 djece. Ponosan Mosor je urlikao od boli. Preživjeli Ambroz Radić sjeća se: „Zove me devetogodišnja kći Marija, Ćaća svi su pobijeni, samo ja nisam. Djeca gore kao sviće – ruke i nogice“. U Zamosorju više godina, nakon toga, nije se mogla čuti riječ djeteta - „bako“! Neprijateljska ofenziva nastavljena je u pravcu Kamešnice, s istim ciljem, uništenje partizana. Kako im ni u tom poduhvatu nije pošlo za rukom, neprijateljski vojnici zvjerski su se sručili na 12-tak sela (od kuće do kuće), Podkamešnice. Pri tome su počinili najmonstruoznije zločine nad oko 1400 civila svih uzrasta. Samo u selu Voštane ubijeno je oko 400 osoba. Preživjela Šima Bitunjac, pok. Ivana, djevojka od 20 godina iz sela Rude, sjeća se: „Vojnici su zalazili u kuće. Na koga su god naišli, ubili su ga! U kući, bila sam s majkom, dvije sestre i bratom. Vojnik puca u nas. Majka i sestra su poginule. Ja, brat i sestra izvukli smo se iz zapaljene kuće. Otac mi je ubijen na cesti. Dok se nisam izvukla iz goruće kuće, ležala sam ranjena, uz mrtvu majku. Najstrašnije je bilo u zaseoku Milanovići, u kojemu je, u jednoj kući spaljeno 45 žena i djece, a u drugoj kući 22 žene i djece, koji nisu spaljeni…“. O monstruoznim zločinima na području Mosora i Kamešnice, komandant 7. SS divizije „Prinz Eugen“, August Schmidthuber, na saslušanju u Beogradu, pred Državnom komisijom je izjavio: „U ofenzivi, 26.-28./29. ožujka 1944., u vršenju zločina, sudjelovale su jedinice 14. puka 7.SS divizije, 1. bataljun 369. hrvatske legionarske „Vražje“ i 1. bataljun 118. lovačke divizije“. Nijemci i kvislinzi, pred oslobođenje Dalmacije, u srednjoj Dalmaciji: od Aržana i Studenaca preko Sinja, Trilja, Garduna i Ciste Prove do Blata n/C koncentrirali su i pokrenuli oružanu borbu s oko 2200 vojnika iz dijelova divizija: 7. SS „Prinz Eugen“, 118. lovačke i 369. legionarske „Vražje“, te 26. i 27. ustaške bojne i 15. domobranske pukovnije. U konačnici, na ovim prostorima, neprijatelj je ipak doživio krah. I u takvim nepovoljnim okolnostima upadom u mjesta ubijali su civilno stanovništvo i palili njihove domove. Povlačenjem iza sebe ostavljali su više stotina mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika. Prema manjem broju zarobljenika, iz osvete, grupe partizanskih boraca nisu imale milosti, pa je dolazilo do nehumanih čina, koja ne mogu negirati Narodnooslobodilačku borbu Hrvatske za slobodu. Nijemci i kvislinzi, do oslobođenja Dalmacije, stalno su upadali u pojedina mjesta, u kojima su ubijali ljude i palili njihove domove. Sav taj teror i ubijanje ljudi nisu uplašili stanovništvo. Naprotiv, svaki zločin udvostručio je broj boraca NOPH-a, koji su bili svjesni da se jedino i samo borbom može izvojevati sloboda. U znak sjećanja na fašističke žrtve, s najvećim pijetetom bit će organizirane dvije komemoracije: 26. ožujka (srijeda) u Docu Donjem, grad Omiš i 29. ožujka (subota) u selu Voštane, općina Otok, grad Trilj i Sinj, gdje će se održati, prigodna misa, prigodne riječi i položiti cvijeće kod Spomen Križa i spomenika, pod Državnim pokroviteljstvom. Predsjednik: Krešimir Sršen, prof. |
Kapitulaciju fašističke Italije, narod Dalmacije je dočekao s ushićenjem. Istovremeno, narod je zahvatio plamen općenarodnog ustanka.