Opasno redizajniranje povijesti NOB-a PDF Ispis E-mail
I ove godine u šumi Abez pored Vrginmosta obilježena je godišnjica partijskog savjetovanja na kome su donesene odluke o podizanju ustanka na Baniji i Kordunu. Prije 68 godina tu se našlo osam vodećih članova KPH za Kordun i Baniju sa sekretarom CK KPH i članom CK KPJ Radom Končarom i članom CK KPH i CK KPJ Josipom Krašom. Vrlo zapažen govor tom prilikom imao je Mirko Mećava, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. To je bio i povod za kraći razgovor sa njim.
 
Za uspješan početak i razvoj antifašističkog NOP-a i NOB-a u Hrvatskoj ima više važnijih i značajnijih događaja. Koji su po Vašem mišljenju najvažniji?
 
Stvarno ih ima više, ali po mom mišljenju četiri su ipak na neki način najznačajniji. To je, ponajprije, organizirano okupljanje 22. juna 1941. članova KPH iz Siska i okoline u Žabanskoj šumi i kasnije u šumi Brezovica. Drugo, to je sastanak vodećih članova KPH Banije i Korduna sa Radom Končarom i Josipom Krašom u šumi Abez 19. jula 1941. godine. Treće, to je prva uspješno izvedena oružana akcija u Hrvatskoj ustanika Banije u Banskom Grabovcu 23/24. jula 1941.; i četvrto to je ustanak naroda Like u Srbu i okolici 27. jula 1941.
 
U posljednjih dvadesetak godina, ali i ranije, što više što manje otvoreno se polemiziralo koji je od tih događaja važniji za početak i razvoj NOB-a u Hrvatskoj. Tko je opalio prvu pušku, tko je zaslužniji. Što Vi mislite o tome?
 
Ja smatram da je sve to bespredmetno, deplasirano i nekorisno. To tim više što takve diskusije i priče ponekad poprimaju intonaciju međunacionalnog nadmetanja, što nije u duhu atmosfere i politike u vrijeme NOB-e. Svaki od tih događaja sam po sebi važan je i značajan i svaki od njih ima svoje posebne vrijednosti i karakteristike.
 
Pojasnite?
 
Tako na primjer, 22. juni, koji je danas i državni praznik u Hrvatskoj, bio je i ostao važan po tome što je to bilo prvo veće organiziranje velike grupe komunista antifašista za pružanje otpora okupatoru i NDH i po tome što su mahom bili gotovo svi Hrvati komunisti, koji su se digli protiv ustaške vlasti i Pavelića. Nekadašnji državni praznik, 27. jul, značajan je i karakterističan po tome što je to bio masovni oružani ustanak srpskog naroda u Lici te u Srbu i okolici pod vodstvom članova i rukovodećih ljudi KPH, što je toga dana narod bio u pokretu i akciji, a ne samo članovi KP i SKOJ-a i što je tim narodnim ustankom zauzeto nekoliko punktova ustaške vlasti, oslobođeno nekoliko općinskih i jedno kotarsko središte i stvoren je prvi oslobođeni partizanski teritorij, čega u povijesti djelovanja Sisačkog odreda nije bilo, premda on zbog toga ne gubi ništa u svom značenju i doprinosu nastanku i razvoju antifašističke NOB u Hrvatskoj. U tom narodnom ustanku u Lici sudjelovali su, osobito poslije 27. jula i pripadnici hrvatskog naroda i nekih drugih nacionalnosti, pa on de facto simbolizira i predstavlja antifašistički ustanak naroda Hrvatske. Ova dva datuma i događaja na području Korduna i Banije, mislim na Abez i Banski Grabovac, međusobno su čvrsto povezani i imaju veliki značaj za daljnji besprekidni razvoj narodnog ustanka i NOB-a u ovim područjima, pa i šire u Hrvatskoj i BiH. Tu na području Banije i Korduna, zajedno sa Likom, stvara se kompaktni slobodni partizanski teritorij, nastaju prvi partizanski odredi, prvi narodnooslobodilački odbori kao novi organi vlasti, prve komande mjesta i područja, prve partizanske bolnice, škole i slično. Tu na tom području antifašistička NOB kontinuirano raste i jača bez većih zastoja sve do konačne pobjede 1945. godine. Zbog toga su tu stacionirani u nekoliko navrata Glavni štab NOV i PO Hrvatske, CK KPH, ZAVNOH i druge republičke partizanske institucije. Na to područje pristižu dobrovoljci i raznovrsna pomoć za NOV i NOB iz Zagreba i drugih okolnih neoslobođenih područja i gradova. Sa tih terena kao čvrstih baza NOV i PO usmjeravaju se i odlaze partizanske jedinice, pomoć i podrška i širi se plamen i duh partizanske antifašističke borbe u druge dijelove Hrvatske, u Žumberak, Slavoniju, Moslavinu, Prigorje i dalje.
 
Može se postaviti i pitanje zašto je baš tu na banijsko-kordunskom području održan sastanak o dizanju ustanka, mislim na sastanak na Abezu, koji je kako se vidjelo dao odlične rezultate
 
To je zato jer su u kotarevima Glina, Vrginmost i Vojnić postojale dobre organizacije KPH sa velikim brojem članova Partije i SKOJ-a i jer je pod Pavelićevim ustaškim terorom srpski narod Banije i Korduna bio životno ugrožen pa je listom zdušno prihvatio i samoprijegorno politiku i duh NOB-a pod vodstvom KPH i KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom. Narod je postao izvor boraca i kadrova za partizanske jedinice, a njihova sela prenoćišta, skladišta za prehranu, ambulante, bolnice i tako dalje.
 
Mnogi prešućuju, ignoriraju, ne priznaju i obezvređuju pa čak i blate baš te dvije činjenice, te dvije bitne komponente u narodnooslobodilačkoj borbi - vodeću ulogu KP u antifašističkoj borbi i masovno samoprijegorno sudjelovanje i doprinos srpskog naroda ovih krajeva u toj borbi?
 
Slažem se sa Vama. Nedavno je, na primjer, u Zagrebu održan skup kojim je obilježena 65. godišnjica održavanja u Topuskom Prvog kongresa kulturnih radnika u partizanskoj Hrvatskoj. U dva od tri glavna referata ni riječi nije bilo o narodu i kraju u kojem je održan taj zaista povijesni skup. Pitam ja te referente: gdje su sudionici tog kongresa tada spavali, tko ih je hranio i štitio od mogućih upada fašističkih bandi i tome slično. Zbrinjavali su ih i štitili borci, terenski aktivisti, seoske žene pa i djeca Banije i Korduna kao svoju braću i sestre i životne spasioce. Spominjani su, doduše, tom prilikom neki ljudi iz nekih drugih krajeva kao, na primjer, Boduli i neki svećenici sa Krka, ali nije spomenuto ni jedno ime sa područja Banije i Korduna. Ako možda neki misle da su uloga i doprinos naroda u ovim krajevima bili irelevantni za održavanje tog kongresa, neka odgovore zašto takav skup nije u to vrijeme održan u nekom drugom kraju Hrvatske. Ispada da neki kao da žele ili prešutno prihvaćaju prisutnu tendenciju u Hrvatskoj kada danas nema toga naroda na tom području, onda nam ne treba ni njihova povijest. Ali to je višestruko pogrešno i štetno jer je to de facto hrvatska povijest, povijest države i zemlje Hrvatske. Apeliram, trebamo se zaista otvoreno, bez uvijanja suprotstaviti toj tendenciji i zauzeti se da se konačno prekine s tim perfidnim revidiranjem i redizajniranjem povijesti NOB-a u Hrvatskoj, čak i u našim redovima antifašista.
 
Doskorašnji premijer i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, na nedavno održanoj konvenciji HDZ, među ostalim je kazao: „Ja jesam za antifašizam, ali sam protiv komunizma, jer su komunisti nanijeli mnogo zla hrvatskom narodu"!
 
Kao da je komunizma uopće negdje bilo! Ja postavljam pitanje njemu i drugima koji tako misle i to tvrde - koja su to zla nanijeli komunisti Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije, predvođeni Titom, hrvatskom narodu? Jeli to zlo što su 1937. godine osnovali KPH unutar KPJ i tako osigurali posebnost i identitet hrvatskog nacionalnog bića u jugoslavenskom radničkom i komunističkom pokretu i kasnije u jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici? Je li zlo za hrvatski narod što je pod vodstvom KPH i KPJ osigurano da Hrvatska iz Drugog svjetskog rata iziđe kroz antifašističku NOB kao dio pobjedničke antifašističke koalicije, a ne kao poraženi dio nacifašističkih država? Jesu li komunisti nanijeli zlo hrvatskom narodu što su u vrijeme NOB-a osigurali osnove za uspostavu hrvatske države u okviru jugoslavenske federacije u današnjim granicama i što su osigurali povratak Istre, Rijeke, Zadra i drugih krajeva u okvire države Hrvatske? Jesu li komunisti nanijeli zlo hrvatskom narodu time što je pod njihovim vodstvom od 1945.-1990. godine ostvaren u Hrvatskoj do tada, a i kasnije, nezabilježen rast i razvoj industrije i poljoprivredne proizvodnje, obrazovanja, kulture i standarda građana, socijalna sigurnost i kvalitetni međuljudski i međunacionalni odnosi? Jesu li napravili zlo hrvatskom narodu što su oblikovali Ustav SFRJ po kome se Republika Hrvatska mogla izdvojiti iz jugoslavenske federacije i osamostaliti bez oružanih borbi i rata, a stoje to ostvareno kroz prolijevanje krvi, nisu primarno krivi i odgovorni komunisti, nego hrvatski, srpski, slovenski i drugi nacionalistički šovinisti, koji su se borili protiv istinskih komunista. Gledano iz današnje perspektive, jedino su krivi i odgovorni što je pod njihovom vlašću pogubljen bez suđenja veoma veliki broj pripadnika neprijateljskih formacija i drugih suradnika okupatora, osobito na kraju rata, među kojima je, nažalost, stradao i veliki broj nevinih, što sa puno suosjećanja treba žaliti. No, to nije ni približno validan razlog ili opravdanje za toliko apostrofiranje animoziteta, mržnje i prezira prema bivšim hrvatskim i jugoslavenskim komunistima, jer time se istovremeno izvrgava preziru i osudi, a ne uzdizanju i pohvali junaka koji su se kao mladići prije 68 godina sastali i dogovorili o hrabroj odluci i podigli ustanak i poveli borbu protiv okupatora i ustaša, protiv nasilja i zločina, kao što su to odlučili mladići, komunisti i SKOJ-evci i na Abezu i na brojnim drugim mjestima u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.
 
 
Razgovarao: Branko Babić