Pakao je bila pretvorba a ne samoupravljanje PDF Print E-mail

Što je HDZ viši, Hrvatska je sve niža. Što je jači i veći Hrvatska je sve slabija i manja.

Hrvatska i danas trpi posljedice hadezeovog pretvorbenog pakla.

Samoupravljanje nije bio loš sistem iako je propao zajedno sa Jugoslavijom. Da se ne radi o lošem sistemu usporedite samo nastalo bogatstvo i javno i privatno u Jugoslaviji od 1960 do 1990., s bogatstvom stvorenim od 1990. do 2020. godine u nekadašnjim republikama“, reći će prvi ministar gospodarstva u demokratskoj vladi Republike Slovenije i bivši rektor Univerziteta u Ljubljani, doktor ekonomskih znanosti Jože Mencinger.

Da bi se vidjela ta razlika efikasnosti nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske i današnje Republike Hrvatske i onoga što je stvoreno u njima, onoga što je stvorilo radništvo SR Hrvatske, nasuprot onoga što su stvorili „stališi“ u RH, nije bilo potrebno doktorirati na Sveučilištu u Pensilvaniji kao Jože Mencinger. To može vidjeti prostim okom svatko onaj koji to želi, svaki građanin današnje RH. Za to je dovoljno imati zdrave oči i osvrnuti se malo oko sebe, bilo gdje da ste i u bilo kojem kutku Hrvatske se nalazili.

Da, naravno, potrebno je ljubiti i govoriti istinu jer je danas i previše onih koji na neistinama o SR Hrvatskoj i Jugoslaviji grade svoje političke i druge karijere, a tako će biti dok se god na pričama o „komunističkom mraku“ i socijalističkoj Jugoslaviji kao „tamnici hrvatskog naroda“ budu dobijali izbori. Okreni se zato čovječe, pogledaj oko sebe i vidjeti češ što je sve stvoreno tada u 60-tima, a što od 90-tih do danas.

U tom bacanju blata po našoj prošlosti iz vremena samoupravljanja i izgradnje, najagilniji su oni koji su stigli u RH iz inozemstva, dakle oni koji tu s nama nisu živjeli pa niti vlastitim iskustvom mogu svjedočiti o danima i životu u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj. Dakle, oni koji nisu niti sudjelovali u stvaranju tog bogatstva, ali su ga zato tako bezočno mnogi od njih znali prigrliti sebi. Prije nekoliko dana tom podužem spisku onih iz dijaspore koji sotoniziraju našu prošlost, od Mudrinića do Grlić-Radmana, koji su se svi od reda dobro potkožili na bogatstvu stvorenom u samoupravnom socijalizmu, a koji su odmah po dolasku u Hrvatsku zauzeli visoka mjesta u državnoj administraciji, pridružio se i Stjepo Bartulica, rođen U Americi 1970. godine gdje je i odrastao, koji će ustvrditi kako danas u Hrvatskoj „ima previše socijalističkog razmišljanja“ sugerirajući kako je to samo po sebi loše, te će dodati kako je poznato da „socijalisti donose pakao“.

Kada god pročitamo takve neistine o nama i našoj prošlosti, o mraku, zlu ili paklu u kojem smo živjeli, dužnost nam je reagirati kako bi spriječili da laž postane istina, jer oni koji to govore uzdaju se u onu Goebbelsovu maksimu „ponovi tisuću puta laž, pa će postati istina“. Dužnost nam je kazati Stjepu Bartulici i drugima da su socijalisti za koje on kaže da „donose pakao“, zemlju u kojoj živimo i u kojoj je poslije 2. svjetskog rata seljaštvo činilo više od dvije trećine stanovništva, upravo oni opismenili, industrijalizirali, izgradili i urbanizirali, tako da je udio poljoprivrednika 1991. godine u ukupnom stanovništvu iznosio 9%. Nama studentima Ekonomskog fakulteta u Zagrebu sredinom 70-tih akademik Vladimir Stipetić, koji je radeći kao ekonomski ekspert u tijelima UN, skrenuo pažnju na činjenicu da bi SR Hrvatska po kriterijima UN zauzimala mjesto među 10 relativno najindustrijiziranijih zemalja svijeta. Od jedne tako visokoindustrijalizirane zemlje kao što je to bila SRH, zemlje visoke zaposlenosti i niske nezaposlenosti, sa 3 zaposlena na 1 umirovljenika i sa prosjećnim godišnjim stopama rasta iznad europskog i svjetskog prosjeka, RH je danas kroz politički namještenu privatizaciju ekonomski opustošena i pretvorena u zemlju niske zaposlenosti i visoke nezaposlenosti u kojoj 1 zaposlenik nosi na svojim leđima 1 umirovljenika. Tko je tu donosio razvoj i napredak, a tko pakao, nije teško zaključiti.

Često se čuje kako je socijalistička Jugoslavija bila „tamnica hrvatskog naroda“. To govore akademici i zastupnici, popovi i biskupi, iako činjenice i realan život govore sasvim suprotno. Naime, poznato je da su se SR Slovenija i Hrvatska razvijale brže od ostatka Jugoslavije. To je i bilo normalno jer u zajednici uvijek dominira onaj koji je ekonomski snažniji, kao što je to i danas u EU kojom dominira Njemačka kao najrazvijenija. Upravo iz te činjenice da se Srbija razvijala sporije od Slovenije i Hrvatske je i proizašla zlokobna rečenica Slobodana Miloševića izrečena pred rat 1991. godine u intervjuu beogradskom tjedniku NIN-u – „Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo“. Time su vrata sukoba bila otvorena.

U takvim okolnostima Hrvatska se okreće privatizaciji podržavivši društveno vlasništvo, imovinu sviju nas, kako bi politička elita mogla nadzirati u čijim će rukama ta imovina završiti. Nepravda i pohlepa zavladale su Hrvatskom. U tom će hadezeovom pretvorbenom paklu pohlepe i zla nastradati mnoge hrvatske obitelji koje će ostati bez posla, bez prihoda i bez nade. Više stotina tisuća ljudi napustiti će Hrvatsku. Taj pakao Stjepo Bartulica neće osjetiti. On će 1992. godine doći u Hrvatsku gdje će ga čekati prestižno mjesto u ministarstvu vanjskih poslova RH.

Ako je pakao mjesto muke i jada, sinonim zla i propadanja, tada ga naravno ne možemo vezivati uz Titovo samoupravljanje kada je to narodno bogatstvo stvarano, već uz Tuđmanovu pretvorbu kojom je to bogatstvo uništavano.

 

Ploče, 26. 3. 2021.

VEDRAN SRŠEN