Da se ideja nacije ostvari, skinimo maske nacionalistima PDF Print E-mail

Prenaglašena stvarnost nikada nije istinita, realna, ali ni humana. Prenaglašavanje ideje nacije rezultira potamnjenjem nacije i njezinom kapitulacijom pred nacionalizmom.

Nacionalizam je nehuman, neistinit i nerealan. On, najprije, potamnjuje ideju nacije, kako bi je, potom, mogao potpuno dokinuti.

Nacionalizam počiva na ideji neprijateljstva prema onima koji navodno ugrožavaju ideju nacije, a prava istina je da je najveći neprijatelj ideje nacije i njezinog ostvarenja upravo nacionalizam.

Isto tako, kada je riječ o religijskom području, vjeru i religiju ne ugrožava ništa što nastaje izvan religije, nego ono što nastaje u nekoj religiji, a da nema veze s vjerom.

Fanatizam je dokidanje vjere i potamnjenje biti religije. Fanatizam nastaje unutar neke religije kao jedina, sustavna istina te religije. Zato fanatizam prvenstveno uništava religiju, a potom, uništenom religijom, uništava i sve što mu se nađe na putu rastuće destrukcije.

Nacionalisti i fanatici, u okolnostima našeg javnog i političkog života, zapravo zastupaju negaciju svega nacionalnog i religijskog. Oni su bića potamnjenih i destruiranih nacionalnih i religijskih identiteta.

Frédéric Varone piše o tome kako je Isus Krist samog Boga oslobodio i udaljio od nepripadajuće maske religioznog sustava koji, upravo zato što je sustav, a ne susret, dijalog i radost otvorenosti i prihvaćanja, svaku religiju pretvara u nakaznu, borbenu, nemoralnu i nehumanu datost.

Religija koja ima masku, religija koja počiva na maski i koja zahtijeva masku, nakazna je u svojoj osnovi.

Maska nije stvarnost, ona je dio sustava, a sustav oduzima život, istinu, radost, prijateljstvo i dijalog. Maska zahtijeva od nositelja maske, da potamni vlastitu bit, kako bi se u javnosti mogao identificirati s onim što drugi vide – masku. Maska je nakazna jer podržava neki sustav i čovjeka pretvara u branitelja sustava.

Biti ono što ti prekriva lice, znači ne biti čovjek s pravom na lice, znači nemati lice, u konačnici, znači ne biti vidljiv drugima. Prihvatiti sve to, mogu samo nakaze koje podržavaju neki nakazni sustav, a fanatici to jesu – nakaze koji podržavaju religijski sustav božanstva s maskom i ljudi bez prava na lice.

Isus Krist je, upravo zato što je htio osloboditi svijet nakaznog boga, s lica pravog Boga skinuo masku, i zbog toga je morao umrijeti. Umro je, dakle, zbog toga što je otkrio pravo lice Boga, a ono je lice čovjeka. Bog koji nema ljudsko lice, nije Bog nego nehumana nakaza.

Naši fanatici nemaju ljudsko lice, oni na vlastito lice stavljaju masku božjeg lica koje, u njihovom nerazumijevanju kršćanstva, nema ljudsko lice. Zato su fanatici nehumani, nemoralni i nakazni.

Oni nisu u stanju biti solidarni s čovjekom jer razvijaju solidarnost s maskom koju je Isus odbacio. Isus je, dakle, morao umrijeti zato što je ukazao na nakaznost religijskog sustava koji se skriva od čovjeka i koji skriva čovjeka.

Ako pogledamo mnoge naše, tzv. konzervativne, domoljubne i kršćanske političke, parapolitičke, aktivističke i subpolitičke strukture, asocijacije i institucije, redovito se radi o nakaznim entitetima oduzimanja realnosti, sada potamnjene i destruirane biti religije i nacije.

Oni su, iako se pozivaju na narod, boga, kršćanstvo, moral i vječnost, toliko nehumani da nisu u stanju razviti elementarnu solidarnost s onima koji pate u ovom svijetu. A oni koji pate u ovom svijetu, oni koji su razapeti u ovakvom svijetu uvijek imaju lice. To je lice čovjeka na kojega se okomio nakazni sustav nacionalizma i fanatizma.

Država u kojoj postoje oni koji su se obogatili zato što žive u državi koja pripada njima, nije nacionalna država, nego država koja je okupirana od nacionalista. U takvoj državi nužno postoje oni koji pate. Oni su siromašni, ugroženi i nezaštićeni.

U državi u kojoj postoje siromašni, nezaštićeni, ugroženi ljudi koji pate, država je u kojoj ne postoji solidarnost i moral, nego su moral i solidarnost potisnuti nakaznim sustavom koji se navodno bori za moral, ali ne i za moralno djelovanje i moralne prakse.

U takvoj državi postoje fanatici. Oni se bore za sustav, ali nisu solidarni s ljudima koji pate, što je i logično, jer ljudi pate zbog sustava koji je bešćutan, a branitelji bešćutnog sustav ne mogu biti solidarni sa žrtvama tog sustava.

Ciljevi nacionalista i fanatika zato nisu povijesni i humani ciljevi, oni su isključivo ciljevi u funkciji ostvarivanja opstanka nekog nehumanog sustava koji se razumijeva kao neupitna stvarnost.

Sustav ćemo prepoznati po maskama, ali i po usmjerenosti na ono što je prošlo. Sustavi počivaju na sjećanju i ponavljanju, a realan život na onome što sada jest, ali, još više, na onome što tek treba doći. Ono što tek treba doći je budućnost.

Čovjek sustava nije čovjek budućnosti, njegova uloga je trajno konzervirana i fiksirana za nešto prošlo i u nečem što je prošlo.

Nacionalizam, propagirajući neprijateljstvo prema drugima, uvjeravajući se da je to borba za vrijednosti nacije, čovjeku koji prihvati nacionalizam, daje nehumanu masku neprijateljstva. Imati nacionalni identitet, znači biti sugovornik i prijatelj drugima.

Neprijateljstvo se ne može dokinuti drugim neprijateljstvom, nego onime što neprijateljstvo negira, a to je prijateljstvo.

Naravno da nacionalisti ovome nisu dorasli. Oni se vraćaju u prošlost, oni ponavljaju prošlost. Oni nemaju budućnost, jer su se budućnosti odrekli, zato i nose maske nakaza. Naša ljudska obveza je da nacionalistima skinemo masku i da im budemo prijatelji. Ne smijemo pristati da živimo u svijetu ljudi bez lica.

Ideja nacije nije ono što je jednom ostvareno, niti može biti konačno ostvareno. Nacionalnom državom nije konačno realizirana ideja nacije, nego se ona neprestano ostvaruje, i to prvenstveno putem kulture.

Kultura govori o duhu nekog naroda, države, nacije, ali se ne zatvara u narod, državu i naciju. Kultura svima pripada. Kultura je zato prijateljska, jer ne počiva na strahu i agresiji, nego na komunikaciji.

Kultura se stalno razvija i ako se ideja nacije ostvaruje u kulturi koja je prijateljska i kreativna, ideja nacije će imati i ima budućnost.

Ponavljanje prošlosti oduzimanje je budućnosti, a promoviranje stava da je ideja nacije ostvarena formiranjem nacionalne države, koja je sada ugrožena od neprijatelja, te je državu i ostvarenu ideju nacije sada potrebno bjesomučno i grčevito braniti, očitovanje je destruktivnog nacionalizma koji je usmrtio ideju nacije jer joj je oduzeo budućnost, kreativnost i prijateljsku narav.

Ako želimo, a želimo, da se ideja nacije ostvaruje, skinimo maske nacionalistima i otvorimo ih prema budućnosti. Tada će se napokon susresti s idejom nacije koja je toliko prijateljska kreativna i radosna.

(Autograf/ Marko Vučetić)