Ratna kronika PDF Print E-mail

PRISTUPANJE TROJNOM PAKTU

Vlastodršci Jugoslavije, u skladu sa svojom politikom fašizacije zemlje, te uvjereni da je pobjeda fašističkih sila već osigurana pristupii su 25. ožujka 1941. godine Trojnom paktu, izvršivši na taj način potpunu kapitulaciju Jugoslavije i predaju njezinih naroda na milost i nemilost fašističkim imperijalistima. CK KPJ objavio je proglas u kojem je taj vladin akt osudio kao nacionalnu izdaju. U Beogradu ali i drugim mjestima demonstracije ogorčenog naroda dosegle su vrhunac 27. ožujka

Kraljevina Jugoslavije u proljeće 1941. godine proživljavala je tešku agoniju, izazvanu, uz ostalo, reakcionarnim društvenim sustavom i, što se često naglašava, nesposobnošću vrhova države i vojske. Fronta fašističkog bloka Osovine okrenula se istoku. Lak su joj plijen bile Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Na red je došla i Jugoslavija. Opće vojno-političko stanje naglo se pogoršalo. Događaji krajem ožujka ubrzali su vojni rasplet situacije. Vlastodršci Jugoslavije, u skladu sa svojom politikom fašizacije zemlje, te uvjereni da je pobjeda fašističkih sila već osigurana, pristupili su 25. ožujka 1941. godine Trojnom paktu, izvršivši na taj način potpunu kapitulaciju Jugoslavije i predaju njezinih naroda na milost i nemilost fašističkim imerijalistima. CK KPJ objavio je proglas u kojem je taj vladin akt osudio kao nacionalnu izdaju. U Beogradu i drugim mjestima demonstracije ogorčenog naroda dosegle su vrhunac 27. ožujka. Narod je, predvođen komunistima izvikujući parole: „Bolje grob nego rob“ i „Bolje rat nego pakt“, odlučno osudio sramnu kapitulaciju vlade pred fašističkim agresorima i manifestirao svoju volju da se beskompromisno bori za svoju slobodu. Vojnim pučem izbačena je vlada Cvetković-Maček i namjesništvo i formirana vlada s generalom Dušanom Simovićem na čelu. Hitler je odmah dao nalog Vrhovnoj komnadi vojske da pripremi i rukovodi operacijama protiv Jugoslavije, sa zadatkom da se ona uništi „vojnički i kao država“.

Petog veljače 1941. godione u Berlinu je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentron postavio zahtjev tajnom izaslaniku vlade Kraljevine Jugoslavije Danilu Gregoriću da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu i da , u tu svrhu, u Njemačku dođu predstavnici jugoslavenske vlade. Nekoliko dana kasnije u Salzburgu i Berchtsgadenu Hitler i Ribbentgrop razgovarali su s predsjednikom jugoslavenske vlade Dragišom Cvetkovićem i ministrom vanjskih poslova Aleksandrom Cincar-Markovićem. Hitler je ultimativno tražio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Cvetković je rekao Hitleru da će kod vlade Velike Britanije pokušati Grčkoj,Turskoj i Jugoslaviji osigurani status neutralnih zemalja. Ako u tome ne uspije, vlada Kraljevine Jugoslavije pristupit će Trojnom paktu. Kad je knez-namjesnik Pavle Karađorđević s tim stavovima upoznao ministra vojske, generala Petra Pešića, ovaj je odgovorio „To je najbolje. To nam je jedini spas!“ Knez Pavle je zatim otišao k Hitleru u Berchtesgaden, gdje je 4. ožujka vodio tajne razgovore o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Dva dana kasnije u Beogradu je održana sjednica Krunskog savjeta, na kojoj je odlučeno da Kraljevina Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, s tim da vlade Njemačke i Italije obećaju da neće povrijediti teritorij Jugoslavije. Sutradan je Dragiša Cvetković predao njemačkom poslaniku u Beogradu von Horenu notu u kojoj se ističe da će vlada Kraljevine Jugoslavije pristupiti Trojnom paktu uz stanovita ograničenja. Nova sjednica Krunskog savjeta održana je 20. ožujka. Na njoj je jednoglasno odlučeno da Kraljevina Jugoslavija pristupi Trojnom paktu.

Istoga je dana CK KPJ izdao proglas protiv kapitulacije, u kojem narode Jugoslavije upozorava na izdaju vlade i kapitulantstvo vladajućih krugova. Partijsko rukovodstvo ujedno je pozvalo građane i vojsku da organiziraju protestne skupove i mitinge i da se svi zbiju u jedinstven pokret za obranu zemlje. Samo pet dana kasnije, 25. ožujka 1941. godine, knez-namjesnik Pavle i vlada Cvetković-Maček potpisale su u dvorcu Belvedere u Beču pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Koliko je taj čin bio u suprotnosti s raspoloženjem naroda, pokazat će protestne demonstracije, koje su izbile u mnogim gradovima Jugoslavije. Jugoslavenski su narodi odlučno i nedvosmisleno osudili pristupanje Trojnom paktu kao nacionanu izdaju. To je iskoristila grupa protubritanski orijentiranih oficira, s generalom Dušanom Simovićem na čelu, pa je 27. ožujka izvršila puč kojim je oborena vlada Cvetković-Maček. Narod je u burnim demonstracijama, posebno u Beogradu, zahtijevao da se hitno poduzmu sve mjere za obranu zemlje, uspostave ravnopravnost i demokratska prava za sve jugolavenske narode, ukinu koncentracioni logori, očisti državna uprava i vojska od svih izdajnika i kapitulantskih elemenata, sklopi savez sa Sovjetskim Savezom...

U proglasu od 20. ožujka CK KPJ je iznio prijedlog mjera za obranu zemlje. Ali i vlada generala Simovića iznevjerila je očekivanja i povjerenje naroda. Izjavila je da ostaje obavezna svim međunarodnim ugovorima, pa i Trojnom paktu. Nije naredila opću mobilizaciju, nego tajno aktiviranje, koje je trebalo početi 3. travnja, tako da do početka rata nije niti završila mobilizaciju. Zakašnjeli pokušaji Simovićeve vlade da Jugoslavija sa vladom SSSR sklopi vojni savez imao je cilj da posrednim putem spriječi napad Italije i Njemačke na Jugoslaviju, ne i uspostavljanje iskrenih odnosa sa SSSR i demokratizaciju jugoslavenkog poretka. Pored toga, vlada je vodila tajne pregovore sa Velikom Britanijom o zajedničkoj obrani i tražila pomoć u naoružanju od SAD, ali nije smjela da objavi opću mobilizaciju i druge mjere koje bi omogućile duži i organiziraniji otpor. Kraljevina Jugoslavija nalazila se u krajnje nepovoljnoj vojnoj situaciji. Sa svih strana, osim na jugu, bila je opkoljena neprijateljskim državama. S britanskim i grčkim komandantima nije postignut sporazum o koordiniranju ratnih napora i izradi zajedničkih planova. Petokolonaši i profašistički elementi - folksdojčeri, ustaše, ljotićevci i drugi - sistematski su podrivali moral i borbenu vrijednost jugoslavenskih naroda i njihove vojske.

Na vijest o događajima u Berogradu 27. ožujka, generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito hitno je doputovao iz Zagreba. Na Čukarici (kvart u Beogradu) je održano partijsko savjetovanje, na kojem su ožujski događaji ocijenjeni kao krupan korak naprijed u narodnoj borbi za slobodu. Upozoreno je, međutim, i na opasnost kapitulantske politke nove vlade. Partija je izdala direktivu svojim članovima, vojnim obveznicima, da se javljaju u vojsku, da idu na frontu i da s hrabro bore za obranu od fašističkog agresora. KPJ je razvila i široku akciju javljanja dragovoljaca na frontu, sve pod parolom „Branit ćemo Jugoslaviju“.

Ocjenjujući događaje od 27. ožujka kao prvi značajan poraz svoje vanjske politike, Hitler je istog dana donio odluku da se izvrši napad na Jugoslaviju. Puč od 27. ožujka znatno je poremetio Hitlerove planve za napad na Sovjetski Savez i, potom, za konačan obračun s Velikom Britanijom. Hitler je odlučio da uništi jugoslavenske oružane snage i da Jugoslaviju razbije kao državu. Da bi napad na Jugoslaviju bio što masovniji i brži, poduzeo je hitne vojne i političke mjere da za napad na Jugoslaviju pridobije i Italiju, Mađarsku i Bugarsku, obećavši im znatne jugoslavenske teritorije.

Bojan Mirosavljev