Tuđmanova vila korijen zla PDF Print E-mail

U rušenju feudalnih odnosa i apsolutizma nacionalna svijest je odigrala pozitivnu ulogu.

Kasnije nacionalizam postaje reakcionaran svojom agresivnošću prema drugima.

Nacionalizam je strašan grijeh u odnosu na Božji lik u čovjeku. Onaj tko ne vidi brata u čovjeku druge nacionalnosti, on ne samo da nije kršćanin nego gubi i svoju vlastitu ljudsku dubinu“, riječi su kojima se kršćanski filozof Nikolaj Berdjajev obračunao sa nacionalizmom kao pojavom koja ne gaji samo ljubav prema svome, već tako često bude zloupotrebljena u mržnji prema drugome. Upravo smo mi ovdje, na ovim balkanskim prostorima svjedocima onoga što je proizvelo to zlo nacionalizma redovito završavajući u zločinima nad onima drugima. Kao što Tin kaže – „Svi smo mi isti u zloči“.

Današnji nacionalizam nije istovjetan onom iz vremena od prije pedesetak godina. Oni su različiti po svom pojavnom obliku, sadržaju i ciljevima. Nekada se nacionalizam manifestirao isticanjem svojih posebnosti ne nasrčući na druge, a danas mu je negiranje i ugrožavanje drugoga njegovo osnovno obilježje. To, bolje je kazati domoljublje 70-tih godina, i ovo kojem danas svjedočimo, nisu jedno te isto. I ne samo da nisu sadržajno istovjetni, oni se isključuju i različitostima svoga karaktera. Nacionalna svijest toga vremena se ogledala u njegovanju i čuvanju našeg lijepog jezika i nastojanju ostvarenja vlastitih nacionalnih prava ne ugrožavajući slobodu drugih s kojima smo živjeli u višenacionalnoj zajednici. Oni koji su tu granicu prelazili nisu bili baš simpatični i zvali smo ih šovenima i šovinistima. Svoje osjećaje i poglede, pa i one kritične prema sistemu u kojem smo živjeli, iskazivali smo na brojne različite načine pa i „Predstavom Hamleta u selu Mrduša Donja“, autora Ive Brešana čiji sin Vinko, povukavši „to nešto“ od oca, danas stvara uspješne filmove poput „Kako je počeo rat na mom otoku“.

Došavši u Zagreb na studije 70-tih godina rado smo išli u Hrvatsko narodno kazalište na operu „Zrinski“, kako bi pjevali zajedno s Duškom Kukovcom (1926.-1992.), čuvenim splitskim baritonom, koji je tih godina nastupao u naslovnoj ulozi.

Imao sam sreću da je gospodin Kukovec, kada je dolazio u Zagreb nastupati kao Zrinski, odsjedao u ulici 8.maja br.55 kod moje gazdarice s Krka gospođe Anice, nedaleko HNK gdje sam bio podstanar, pa sam imao privilegiju ponekad dobiti i besplatnu kartu za operu koju su pored stare zagrebačke gospode i ponekog malograđanina, pretežno slušali i gledali studenti. Kada bi Duško Kukovec izašao na pozornicu u završnoj sceni, ponosno noseći u rukama naš barjak hrvatski i mašući s njim, pripreman za završni juriš, mi studenti ustajali smo iz svojih sjedala romantizirano predstavljajući i uvjeravajući sebe, publiku i druge kako smo se i sami spremni žrtvovati slijedeći Zrinskog u tom završnom jurišu i pjevajući zajedno s njim:

U boj, u boj! Mač iz toka braćo / Za narod svoj umriet ćemo mi.

To je bilo naše domoljublje koje je klicalo sebi ne vrijeđajući osjećaje drugih. Pjevali smo „Ustani bane“ i „Vilu Velebitu“, odricali se dnevnica za izgradnju auto ceste Zagreb – Split. To naše romantizirano stanje ljubavi prema Domovini iskazivalo se nastojanjem za općim dobrom i narodnim interesima kroz pjesmu, kazalište i operu, kroz odricanja od vlastitih zarada. Tadašnje domoljublje i patriotizam počivali su na davanju i građenju Hrvatske bez da se traži išta za uzvrat.

A gdje smo danas ?

Hrvatska zemlja je opustošena, industrija uništena, kultura devastirana. Bilanca je to 30 godišnje domoljubne pljačke. Hrvatska je danas u sukobu sama sa sobom. Dok Ustav govori i ističe nužnost njegovanja vrijednosti antifašizma kroz preambulu koja ističe ZAVNOH nasuprot NDH, u stvarnosti se ruše spomenici antifašizma i kliče se „Za Dom Spremni“. To je ustaški pozdrav pod kojim su počinjeni brojni zločini, ustanovljeni rasni zakoni i otvarani logori. Kako je moguće na pozdravu ZDS i pomisliti da se može graditi domoljublje? Taj pozdrav, simbol nasrtanja na druge, pod kojim su stradali brojni Židovi, Srbi, Romi i Hrvati antifašisti negacija je hrvatskog domoljublja, vrijednosti koje štitimo Ustavom i negacija našeg načina života. Andrej Plenković i njegova vlada su još prije 5 godina obećali mijenjati Hrvatsku na bolje. No upravo je Plenković formiranjem čuvene komisije širom otvorio vrata javnosti tom pozdravu formulacijom za antologiju gluposti „protuustavno je ali dozvoljeno“. Ako na tome završi, pozdrav „Za Dom Spremni“ biti će „sramotna ljaga“ na liku i djelu Andreja Plenkovića i njegove vlade.

Put tom novom domoljublju koje više nije sadržavalo građenje i davanje, već uzimanje i otimanje utro je nažalost sam predsjednik Tuđman ostvarivši pravo na vilu u Nazorovoj, iako je bio nosioc stanarskog prava samo na jednom od više stanova. To je bio znak vojsci HDZovaca od Metkovića do Osijeka, koji su postupali slično ugledavši se na svoga uzora. Ta opjednutost kućama i stanovima traje već 30 godina, u što smo se imali prilike osvjedočiti i nedavno na primjeru župana Žinića u Glini na Baniji.

Tri desetljeća pod plaštom patriotizma politički podobnici kriminalnim radnjama glumeći privatizaciju preuzimaju imovinu stvorenu u socijalističkom vremenu. Svjedoci smo 30 godišnjeg cijeđenja Hrvatske, otimanja koje je nezabilježeno u cijeloj našoj povijesti. U tome su politički podobnici bili temeljitiji i bezobzirniji od bilo kojeg okupatora. No, prisjetimo se odakle je sve krenulo. Pohlepa za jednom vilom pokazala se uzrokom mnogih korupcijskih nevolja koje nas prate već 30 godina.

Tuđmanova vila je korijen tog zla, a nacionalizam je bio i poslužio samo kao fasada.

 

Ploče, 15. Ožujka 2021.

VEDRAN SRŠEN