Doista: dokle? PDF Print E-mail

Predsjednik Koordinacije Židovskih općina Hrvatske morao se suočiti s prigovorom da hrvatskom narodu “čini nepravdu i da mu osporava pravo na povijesnu istinu”. Zašto? Samo zato što se usudio, a za tako nešto u današnjoj Hrvatskoj očito treba ne mala doza hrabrosti, pozvati na razgovor predstavnike većine zastupničkih klubova u Saboru i potaknuti inicijativu da se zakonom zabrane, odnosno sankcioniraju isticanje i upotreba ustaških simbola i pozdrava, kao i negiranje holokausta i zločina ustaškog režima čije su žrtve, uz Židove, bili Srbi i Romi, ali i svi Hrvati koji se s politikom toga režima nisu slagali.

Tom se inicijativom može nanijeti nepravda hrvatskome narodu samo u jednom, jedinom slučaju: ako su, naime, svi Hrvati ustaše. Istina je, međutim, da svi Hrvati nikada nisu bili ustaše, da to nisu ni danas, niti će ikada biti – usprkos 30-godišnjoj indoktrinaciji sprege država-crkva koja na takvoj transformaciji Hrvata uporno i dosljedno radi. Ali – koliko god uspješno, ipak ne do kraja uspješno. Pa zato i danas postoje, a uvijek će i postojati Hrvati koje neće biti strah reći da nisu ustaše.

Spomenutom inicijativom koja je, uostalom, na tragu legislative što već desetljećima postoji u nizu evropskih zemalja, hrvatskom bi se narodu osporavalo pravo na povijesnu istinu samo u jednom, jedinom slučaju: kada bi istina bila to, da su ustaše bili hrvatski domoljubi koji su, čisti pred Bogom i ljudima, neokaljani, ostvarili višestoljetni san toga naroda, onaj o vlastitoj državi. Istina je, međutim, nešto drugo: ustaše su bili teroristička organizacija, potaknuta dijelom i političkim odnosima u Kraljevini Jugoslaviji, organizacija koja ni u primisli nije ostvarila san o hrvatskoj državi, nego je u osnovi okupirani dio poražene Kraljevine dobila na dar od okupatora, nacista i fašista, s time da kreira satelitsku para-državu koja će davati svoje građane kao topovsko meso Hitlerovim osvajačkim pohodima na Istoku (Staljingrad) i koja će bespogovorno provoditi politiku uništavanja Židovskog naroda (uz izuzetke, kakve si je priuštio i sam Hitler, štiteći od progona židovskog liječnika koji je liječio njegovu obitelj u Austriji). No, ta će para-država za nagradu dobiti i pravo da radikalno rješava tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, što će činiti praktično od prvoga dana svojega postojanja kako u logorima – gubilištima (poput Jadovnog), tako i u tzv. radnim logorima tipa Jasenovca koji su itekako bili i logori smrti. I činit će to tako da će surovošću postupka zaprepastiti i same naciste (vidi dnevničke bilješke opunomoćenoga generala Wehrmachta u NDH, Gleise von Horstenaua).

To je povijesna istina, dakle, da svi Hrvati nikada nisu bili ustaše, niti će ikada biti, kao i to da je ustaška para-država bila zločinačka tvorevina kojom se nijedan normalan Hrvat ne može ponositi. Upravo suprotno: mada nema i nikada i ne smije biti nikakve kolektivne krivnje, pa tako ni hrvatski narod kao cjelina nije i ne može biti odgovoran za ustaške zločine (dokumentirane i posvjedočene na bezbroj načina koje mogu ignorirati samo notorni povijesni revizionisti), svaki Hrvat kojemu je istinski stalo do Hrvatske i njezinoga imena i ugleda, mora bez ikakvih ograda prihvatiti inicijativu za zabranu simbola i pozdrava zločinačkog režima koji je teško okaljao hrvatsko ime, kao i za sankcioniranje negiranja holokausta i zločina ustaškog režima.

Tko, dakle, čini nepravdu hrvatskom narodu i tko mu osporava pravo na povijesnu istinu? Onaj, odnosno oni koji taj narod žele pretvoriti u taoce, odnosno zarobljenike ustaštva. Onaj, odnosno oni koji mu sugeriraju kolektivnu krivnju koju nitko pametan ne prihvaća ni u odnosu na hrvatski narod, ni u odnosu na bilo koji drugi narod. Onaj, odnosno oni koji neizravno guraju tezu kako su svi Hrvati ustaše i koji već godinama predano rade na tome da u svijesti toga naroda notornim lažima zamijene povijesnu istinu o tome tko je bio tko i tko je bio na kojoj strani u Drugom svjetskom ratu.

Za dom – spremni bio je ustaški i samo ustaški pozdrav. Tim pozdravom završavaju svi dokumenti i dopisi iz toga vremena, uključujući i one koji su tisuće i tisuće ljudi otpremali u smrt. Laž je svaka priča o “starome hrvatskom pozdravu”, o Zajčevoj operi “Nikola Šubić Zrinski” (neka “mudraci” koji to tvrde pogledaju partituru te opera, jer teško da su u kazalištu ikada bili, a ako su i bili onda Zrinskoga pamte samo po sceni zbog koje su uopće u kazalište otišli, onoj u kojoj se – suprotno povijesnim činjenicama – pojavljuje hrvatska trobojnica). Pozdravu Za dom – spremni nema mjesta u današnjoj, modernoj i demokratskoj Hrvatskoj, naravno ako Hrvatska danas zaista jest moderna i demokratska. Uvreda je zdravom razumu, bez obzira na to tko ju je izrekao, tvrdnja kako postoje dva pozdrava Za dom – spremni, onaj iz vremena NDH i onaj iz Domovinskog rata, pa je taj “drugi”, kao, prihvatljiv. Ne, postoji samo jedan takav pozdrav, onaj ustaški i taj je pozdrav, po uzoru na ustaše, upotrebljavan na početku Domovinskog rata u jednoj stranačkoj para-vojsci što će uskoro biti uklopljena, bez svojih simbola i bez toga pozdrava, u Hrvatsku vojsku. I taj je pozdrav, ponovimo, apsolutno neprihvaljiv, a njegova je upotreba uvreda za Hrvatsku.

Povijesna je istina da je ustaški pokret bio na strani Zla. Mnogo je prihvatljivija i, reći ćemo to tako, moralnija ta teza od one o strani gubitnika. Ustaštvo je bilo Zlo i nikakve priče o Hrvatskoj enciklopediji, o prvom hrvatskom tonskom filmu, kao ni priče o “zločinima komunista” (stvarnima ili izmišljenima) na toma ama baš ništa ne mijenjaju. Oni koji naknadno žele promijeniti ishod Drugoga svjetskog rata, oni koji uporno pokušavaju Pobjednike (antifašiste) pretvoriti u zločince, a Poražene (naci-fašiste, odnosno ustaše) u žrtve, oni su ti koji hrvatskome narodu osporavaju pravo na povijesnu istinu. Onu istinu što je do 1990. nitko na prostoru Jugoslavije nije osporavao. Ne zato, što to “komunistički režim” nije dopuštao, nego zato što je bilo još previše živih svjedoka koji tako nešto naprosto ne bi dopustili, koji su snagom svoje riječi, svojih sjećanja i svojih patnji svjedočili Istinu.

U Njemačkoj tek je godine 1981. (!) prikazana u dva dijela u udarnom večernjem terminu prvi puta dokumentarna emisija u kojoj su progovorili preživjeli nacističkih koncentracionih logora. Kanal javne televizije koji se upustio u taj pothvat bio je zasut uvredljivim i prijetećim pismima i telefonskim pozivima vrlo sličnoga sadržaja kao što je i nedavno pismo predsjedniku Koordinacije Židovskih općina Hrvatske. Pobornici Laži javljali su se u ulozi branitelja Istine. Nije prošlo, mada je ne samo u Njemačkoj, nego i u nekim drugim zapadnim demokratskim zemljama i u ono vrijeme bio prisutno nastojanje tihe rehabilitacije nacizma i fašizma i relativiziranja njihovih zločina. Ovaj je autor u reviji što se bavila filmom, kazalištem i televizijom davne (zaista davne) godine 1977. dobio pohvale zbog komentara u TV Dnevniku kojim je “upozorio na pojavu, sve aktualniju ne samo na zapadu Evrope, već i drugdje u svijetu; riječ je o neofašizmu i o pokušaju da se nacizam prikaže u novom, povoljnijem svjetlu, kao i na opasnosti koje prijete iz takvog pokušaja retuširanja povijesti”.

U Hrvatskoj (tada u Jugoslaviji) nije bilo potrebe da se na tako nešto upozorava. Ni potrebe, ni povoda. Istina je u osnovi bila poznata, mada su se neke stvari prešućivale. Ali, nije bilo dvojbe o tome tko su i što su bili nacisti, fašisti i njihovi saveznici, odnosno sluge (u Hrvatskoj: ustaše), niti je itko dvojio o tome kome Hrvatska, s Istrom po prvi puta u svojemu sastavu, zahvaljuje slobodu.

U današnjoj samostalnoj Hrvatskoj borba za povijesnu istinu, ali doista za istinu, a ne za laž koja se “prodaje” kao istina, aktualnija je nažalost i potrebnija nego ikada. Pod pretpostavkom da nam je do Hrvatske zaista stalo. Odnosno, ako je do Hrvatske i njezine budućnosti stalo onima koji su temeljem glasova birača dobili pravo (mada ga sve više tumače kao bianco mjenicu) da njome upravljaju.

Gleda li se i osluškuje aktualna hrvatska politička scena, nezaobilazno je pitanje: dokle? I nije to ono otrcano: dokle ćemo o ustašama i partizanima, nego: dokle će građani šutke trpiti teror nazovi-Hrvata koji cijelome jednom narodu koji ima pravo na budućnost, žele tu budućnost oduzeti i sunovratiti ga u mrak prošlosti?

 

Piše: Tomislav Jakić (Tačno.net)